PIŠE VELIMIR ŠONJE Reforme su postale mit jer ih nismo provodili sustavno

Svima su puna usta reformi ovih dana. Pojam će ući u hrvatsku političku povijest. Most je uz njegovu pomoć razbio HDZ-ov i SDP-ov politički duopol.

Međutim, kada se postavi pitanje što su to reforme i koje reforme, stvari se pokazuju kao veoma složene. Ako je suditi po onome što su u Mostu zapisali i što govore, reforma je i osnivanje državne poljoprivredne banke i jamstvo države da će unaprijed otkupiti velik dio poljoprivredne proizvodnje. (Opet neke nove subvencije.) S druge strane, reforme su i reforma pravosuđa i uklanjanje birokratskih prepreka poslovanju.

Reforma, dakle, može biti bilo kakva promjena. Stoga reformatori, ili oni koji bi to željeli biti, prvo moraju odlučiti i javno komunicirati za kakav se smjer reformi zalažu. Potom moraju reformama udahnuti konkretan sadržaj.

S reformama je nezgoda to što ih je lako opisati na apstraktnoj razini: teritorijalni preustroj, bolja poslovna klima, manje prepreke ulaganjima.... Dok su tako općenito definirane, reformama se nitko neće protiviti. Međutim, čim se reforme konkretiziraju, počinje (legitimna politička) bitka. Tako su svi drijemali uz priču o teritorijalnom preustroju dok netko nije rekao da u Hrvatskoj ne bi trebalo biti više od desetak županija. Međimurski se župan na to razbudio i rekao da će se oni radije odcijepiti nego ostati bez županije. To su namjerno odabrane teške riječi koje šalju jasnu političku poruku: da vidimo tog reformatora - Junaka s Juga - koji će izaći na kraj s Međimurcima.

Uzmimo vječni primjer reforme pravosuđa. Što ona znači? Brži postupci, digitalizacija pravosuđa, kontrola korupcije? To smo čuli sto puta. Pitanje je možemo li konkretno progovoriti o jednoj važnoj reformi, odnosno o nekom njezinu dijelu.

Grafikon pokazuje ocjenu mogućnosti poduzetnika da pred sudovima osporavaju odluke regulatora. Riječ je o anketnom mjerenju koje se provodi svake godine za potrebe računanja Globalnog indeksa konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma. Pitanje za uzorak od 80 direktora u Hrvatskoj, odnosno njih oko 14.000 u svijetu, glasi: na skali od 1 do 7 ocijenite mogućnosti sporenja administrativnih odluka regulatora pred sudovima.

Hrvatski su poduzetnici, s prosječnom ocjenom 2,35, na zadnjem mjestu među usporedivim državama članicama EU iz srednje Europe. Prema tome, imamo indikator koji pokazuje da možda nešto nije u redu u pogledu sudske zaštite od potencijalno pravno pogrešnih odluka regulatora.

Iz iskustva znamo da su sudovi spori, regulativa neprecizna i horizontalno neusklađena (pa jedan propis kaže jedno, a drugi o istoj stvari drugo). Regulatori najčešće tumače propise na najrigidniji mogući način, čuvajući se tako od prigovora da možda nisu dovoljno revno obavljali svoj posao. Neki pravnici iz prakse govore da sada imamo četiri regionalna upravna suda i mnoštvo neiskusnih sudaca, što povećava šansu da će nekritički potvrditi odluku državne administracije. Onda opet idu žalbe višem sudu, a privatna stranka nema pravo naknade troškova čak i ako uspije u sporu. Zakonodavac je valjda pošao od pretpostavke da država nema novca, dok poduzeća u njemu plivaju.

Sve su to tek indicije i početak priče o reformi. Da bi reforma dobila konkretnije konture, treba se dublje ukopati u problem: prvo je potrebno provjeriti nisu li možda hrvatski direktori odveć kritični (mjerenje je, naposljetku, podložno subjektivnim ocjenama). Ako se pokaže da naši direktori ipak nisu samo veća gunđala od onih iz Estonije ili Litve - gdje su ocjene oko 4 od 7, gotovo dvostruko bolje - treba ispitati u čemu je problem. Tim neovisnih i stručnih pravnika i ekonomista treba detaljno pregledati razloge za pokretanje postupaka, moguće proceduralne probleme, troškove procesa, ponašanje sudova, problematiku regulacije zbog koje se pokreću postupci itd. Velik je to posao koji mora trajati mjesecima, pa i godinama. I treba mu pristupiti oprezno. Jer, ako se pod egidom reformi radi površno, realna je opasnost da će rezultat reformi biti lošiji od ovoga što imamo.

A kada se sve detaljno proanalizira i napravi plan konkretnih promjena, netko mora “slomiti” ili zaobići otpore koji se javljaju kod svake promjene ustaljene prakse.

Dakle, reforme su dugačak put i težak posao. Bez lovorika i rješenja preko noći. Zbog toga ih nismo sustavno radili, pa su pretvorene u mit. Možda smo sada na početku razdoblja demistifikacije koncepta reformi. No, kako god bilo, ne treba zaboraviti zbog čega se poduzimaju: radi stvaranja jasnog i predvidljivog pravnog okvira i povjerenja u dostižnu sudsku zaštitu (osjećaj da je pravda uvijek nadohvat ruke). Samo u takvim uvjetima ljudi će preuzimati rizike i ulagati, bez čega nema rasta i otvaranja novih radnih mjesta.