PIŠE VELIMIR ŠONJE Alat za reforme: Što se zapravo događa s Hrvatskom na listi Doing Business

Zakuhalo se oko Doing Businessa. Nakon mojeg teksta o metodologiji Doing Business kojeg su prenijeli mediji – među inima i Jutarnji list – Gojko Drljača na portalu Jutarnjeg ponovo piše o toj temi: „To što je 2016. Hrvatska na 40. mjestu, dok je 2015. bila na 65. mjestu, jednostavno je dobra vijest za Hrvatsku ... to je Doing Business lista sa svim svojim manama; treba je znati prihvatiti kao vrlo relevantan javni dokument koji šalje određene poruke. Točka.“

Drljača se nije zaustavio iza točke. Moje upozorenje da prošlogodišnja metodologija po kojoj smo bili 65. na svijetu nije usporediva s ovogodišnjom po kojoj smo 40., te napomena da smo po novoj metodologiji (dakle, usporedivoj) pali s 39. na 40. mjesto u odnosu na prošlu godinu, nagnale su Drljaču da ih označi nepotrebnim „skrutiniziranjem“. Metodološki korektnu interpretaciju nazvao je „prozaičnom“ i prišio mi „neuobičajenu grešku u izvođenju zaljučaka“. Takav je stav argumentirao nedostatkom patriotizma. Naime, tekst je završio pozivom svima koji se bave zamornim metodološkim detaljima: „Ajmo ljudi, malo patriotizma!“ U prijevodu, kako sam ga razumio: ne gnjavite s detaljima - em je kampanja, em Doing Business služi za marketing Hrvatske u svijetu i hrabrenje posrnulog naroda.

Stvarne promjene pokazatelja

Pustimo domoljublje i politički marketing i pogledajmo što je stvarno izmjereno pokazateljima Doing Business Svjetske banke:

1. Među indikatorima koji su korišteni i u staroj i u novoj metodologiji, napredak u odnosu na prošlu godinu vidi se u:

- broju dana koji su potrebni za registraciju vlasništva nad nekretninom (koji su se smanjili s prosječnih 72 na 62 dana),

- broju dana koji su potrebni za registraciju poduzeća (koji su se smanjili s prosječnih 15 na 12 dana),

- trošku pokretanja poduzeća (koji je malo smanjen s 3,5% na 3,3% dohotka po stanovniku),

- broju radnih sati koji se u godini potroše za ispunjavanje obaveza prema poreznoj upravi (koji su se smanjili s 208 na 206) i

- ostalim poreznim teretima u postotku dobiti (koji su smanjeni s 1,6% na 1,2%).

Riječ je o malim pomacima u stvarima u kojima Hrvatska inače ne stoji najbolje u usporedbi s drugim zemljama. Stoga ove promjene jesu pozitivne, ali ni izbliza dovoljne za veći pomak na listi.

Tri indikatora koja se koriste i u staroj i u novoj metodologiji zabilježila su pogoršanje:

- trošak priključka za struju povećan je s 316,7% na 317,1% dohotka po stanovniku,

- efektivna porezna stopa u postotku dobiti narasla je s 18,4% na 20% i

- porezi i doprinosi na rad u postotku dobiti povećani su sa 17,1% na 18,8%.

Time završava prikaz starih pokazatelja koji su se mijenjali. Velika većina starih pokazatelja uopće se nije promijenila u odnosu na prošlogodišnje mjerenje.

Stvarne reforme

2. Pri kraju izvještaja Svjetske banke (str. 170) nalazi se pregled liste reformi po zemljama (2015/2014). Hrvatska lista je razmjerno kratka.

Obuhvaća dvije stvari: (a) u dijelu provedbe ugovora sudskim putem spominje se uvođenje elektroničkih aukcija zaplijenjene imovine i bolje upravljanje sudskim procesima, te (b) liberalizacija radnog zakonodavstva. Međutim liberalizacija ne utječe na rangiranje.

Sindikati su prije nekolio godina na svjetskoj razini tražili, a Svjetska banka prihvatila, da reforme tržišta rada ne utječu na vrijednost pokazatelja. Stoga je jasno zašto Hrvatska i službeno nije uvrštena na top listu reformatora (dokaz da nema nikakvog epohalnog skoka).

Na listu reformi ne bi utjecala niti relevantna napomena ministra Miljenića koji je upozorio da su mjerenja za Doing Business obavljena u lipnju, dok su nakon ljeta stupile na snagu još neke promjene (novi stečajni zakon), koje nisu uključene u ovo mjerenje. Ma koliko bila točna, ovu činjenicu treba odvagnuti u svjetlu informacije da se mjerenje u svim zemljama obavlja u isto vrijeme.

3. Dakle, skok na ljestvici nema veze sa starim, usporedivim indikatorima koji se mjere dulje vrijeme. Novi indikatori su, na žalost, izmjereni samo za ovu i prošlu godinu.

Razlog zašto Svjetska banka nije prikupila podatke za nove indikatore dalje u prošlost vjerojatno leži u složenosti metodoloških promjena.

One su takve da nema smisla ustrajati u stvaranju iluzije kako se radi o istoj ljestvici odnosno mjernoj skali. Interpretacijski bi rašomon bio manji da su u Svjetskoj banci objavili podatke po novoj metodi daleko unazad i/ili da su ovogodišnju ljestvicu nazvali Doing Business 2, pa bi svi govorili da smo prema ljestvici Doing Business 1 bili 65., a prema novoj, Doing Business 2 ljestvici 40. na svijetu. To su kao fahrenhajti i celzijusi.

Gdje smo u EU

4. Ono što je dodatno zbunilo tako iskusnog urednika ekonomskih rubrika i uglednog komentatora kao što je Gojko Drljača, pomisao je da nova metodologija – ljestvica bolje mjeri poslovnu klimu.

To je zaista tako, ali ne propustite poantu: ako je nova ljestvica bolja, tj. ako je realnije da smo 40., a ne 65. na svijetu, to još uvijek ne znači da je lakše poslovati u Hrvatskoj. Ne možemo brkati mjerne skale i njihovu kvalitetu s pojavom koju pokušavamo mjeriti. Prevedno na ekonomski i matematički jezik, ne možemo brkati razine s promjenama.

Da smo promijenili način obračuna BDP-a i dobili da je BDP zapravo 10% veći, Drljača sigurno ne bi tvrdio da je BDP narastao za 10%, nego samo da ga sada bolje mjerimo. Dakle Hrvatska je ista, bez obzira je li uz nju u jednom mjernom sustavu povezan broj 40, a u drugom 65. Hrvatska je stvarno ista i bez obzira na odnose prema drugim zemljama.

Kada je o tome riječ, naizgled je ugodno da smo prema staroj metodologiji u EU bili samo ispred Malte, a prema novoj ispred Malte, Grčke, Cipra, Belgije, Mađarske i Italije. No, pomak je velikim dijelom iluzija, jer Hrvatska ima i imala je vrlo loše uvjete poslovanja koje je potrebno brzo reformirati, u čemu se i Drljača i ja i mnogi drugi slažemo. Jer, i nije neka bitna razlika s gledišta investicijske klime ako ste 27. ili 22. u EU. Hrvatska može i treba puno bolje.

Nova metodologija

5. Za potpuno shvaćanje o čemu je ovdje je zapravo riječ, razliku položaja Hrvatske na staroj i novoj listi treba analizirati do razine pojedinih novih indikatora. Uglavnom, riječ je o indeksima kvalitete institucija.

Oni u sebi kombiniraju velik broj pojedinačnih pokazatelja. Ako sam dobro brojao, novih pokazatelja ima po 6 u oblasti pribavljanja građevinskih dozvola i priključka za električnu energiju, 8 u registraciji vlasništva, 15 u provedbi ugovora na sudu, a za 8 pokazatelja u oblasti prekogranične trgovine metodologija je restrukturirana. To znači da su se u sustavu dogodile mnimalno 43 metodološke promjene, što je još jedna potvrda da je riječ o gotovo posve novoj ljestvici koja mijenja odnose u čak pet od deset područja mjerenja.

Dobra je vijest da Hrvatska prema novim kvalitativnim pokazateljima stoji prilično dobro, ali moramo komentirati stvaran sadržaj koji mjere pokazatelji: dozvole se dobivaju sporo i skupe su, ali gradnja i kontrola kvalitete gradnje – to su ti novi indikatori - komparativno su dobri.

Sudski procesi traju dugo i skupi su, ali su elektronski podržani, predmeti se alociraju sucima nasumičnom metodom, oni koji se ne žele baviti sudovima mogu ići na komercijalnu arbitražu itd.

Drugim riječima, novi indikatori kvalitete nas dižu – što je logično, jer u Hrvatskoj se gradnja nadzire realno bolje nego u Africi - ali nas krajnji rezultat (efikasnost) spušta na listi. Za razliku od razvijenih zemalja, još nismo pronašli načina kako u isto vrijeme postići i kvalitetu i efikasnost. To je samo po sebi korisna informacija i naputak što treba mijenjati (reformirati) u budućnosti.

Doing Business nije savršen semafor, ali nije za baciti

Doing Business nije nepristran semafor na stadionu koji savršeno broji minute i broj golova. To nije marketinški alat zbog kojeg investitori hrle od zemlje do zemlje čim se objavi rezultat i koji hrabri narod. Doing Business je prvenstveno alat za određenu vrstu promjena, reformi. Zbog toga je umjesto pozicije na ljestvici bolje gledati udaljenost od najbolje prakse na razini pojedinih pokazatelja. Kroz tu prizmu doći ćemo do ocjene učinaka reformi.

Drljača umjesto toga pribjegava paušalnoj diskreditaciji Doing Business-a. Svodi ga na puki marketinški alat kada, kao da je vrhunski poznavatelj ovog mjernog sustava, ocjenjuje da je „stara metodologija s lakoćom proizvodila velike gluposti“. Piše da je općenito riječ o „tamo nekoj ljestvici Doing Businessa, sklonoj glupostima i pogreškama“. Kao jedini dokaz ove ocjene iznosi činjenicu da se Zambija preklani svrstala na 12. mjesto na svijetu po lakoći dobivanja kredita.

Drljača ne uviđa da su ključni indikatori vezani uz lakoću dobivanja kredita bili vezani uz funkcioniranje kreditnih registara. Svaki novi kreditni registar koji se uvodi bolji je od starih. I zakonodavni je okvir u prosjeku bolji. Zato, ako neka zemlja uvede dobar sustav kreditnih registara, naglo skače na listi prema tom kriteriju, bez obzira je li bogata ili siromašna. Mjesto na listi je poticaj, a skok nagrada za reformu. Naravno da dostupnost kredita zavisi i o kamatnim stopama, fiskalnoj politici i kvaliteti bankovnog sektora, koji u Zambiji vjerojatno nisu sjajni. I jasno je da novi kreditni registar neće preko noći to promijeniti. Ali, reforma je učinjena i njeni će se učinci vjerojatno pojaviti, uza sva druga ograničenja. To sigurno nije savršen način mjerenja dostupnosti kredita, ali nije ni glupost ni pogreška, već vrlo inteligentno složena stvar.

Alat za reforme

Dakle, bitni su pojedini indikatori; oni su alat za reforme. Pogledajmo kako se mogu koristiti i tumačiti. Ako je najbolja praksa definirana kao 100%, udaljenost od 100% na obodu slike otkriva nam u čemu smo slabi.

Najveća zaostajanja i dalje bilježimo kod građevinskih dozvola, pribavljanja kredita, zaštite manjinskih dioničara i rješavanja nesolvenosti (stečajevi). Slijede registracija vlasništva, priključci za struju i provedba ugovora na sudu. Iznad 80% od najbolje prakse postižemo kod pokretanja poslovanja, procedura za plaćanje poreza i prekogranične trgovine.

Eto izvrsnog analitičkog alata za odabir prioriteta ako netko želi upravljati reformama kada je riječ o lakoći poslovanja: sada treba ići indikator po indikator unutar deset skupina prikazanih na slici, i mijenjati to ne osvrćući se puno na metodološke zavrzlame, a ne diskreditirati alat.

Ocjena mandata ove vlade

Koncept udaljenosti od granice koristan je i zbog toga što omogućuje zaobilaženje svađa oko poretka na listi. Dok vladajući prezentiraju fantastične skokove, a oporba govori o strašnom padu, linija udaljenosti od granice na donjoj slici pokazuje prvo stagnaciju i zatim vrlo mali, ali ipak primjetan pomak 2014. i 2015.

Nakon toga slijedi praktički neprimjetan pomak (za 0,2 postotna boda) 2016. u odnosu na 2015. (po novoj metodologiji). Dakle, poslovna klima nam je loša i strašno se sporo mijenja, ali u dobrom smjeru.

Zadnja dvojba koja ostaje vezano uz to, a na koju nemam odgovora (jer Svjetska banka nije predstavila taj podatak), glasi: kako bi plava linija nove metodologije izgledala da se povuče unazad, recimo do 2011.? Drugim riječima, koliko je procesnih reformi i digitalizacije u pravosuđu i zemljišnim knjigama uveo Miljenić, a koliko njegovi prethodnici? Koliko je kontrole kvalitete u graditeljstvu uvela Mrak Taritaš, a koliko prethodnici? Kada je digitaliziran sustav međunarodne trgovine?

Intuitivno mi se čini da bi plava linija mogla biti malo brže rastuća od crvene kroz mandat ove vlade. No, nisam siguran jesu li baš sve reforme pokrenute u njenom mandatu, ili počeci i osigurana financijska sredstva sežu dalje u prošlost.

Ako se uzme u obzir i to da linija ne mjeri učinak blage liberalizacije tržišta rada iz prošle godine i ne uključuje reforme u pravosuđu koje su stupile na snagu nakon ljeta 2015., neka hipotetička realna linija koja opisuje mandat ove vlade, osobito njegovu drugu polovicu, mogla bi biti blago rastuća. To je pozitivna vijest, ali ona je daleko od priča o „uzletu“ i „skoku“ kojih smo se naslušali i načitali zadnjih dana.

Prikazane linije otkrivaju suštinu rasprave u kojoj nema mjesta patriotskim doskočicama i pozivanju na marketinško-investicijske efekte širom zemlje i svijeta. Najveći problem ovogodišnjeg Doing Businessa je što je objavljen na vrhuncu izborne kampanje. Svijet ne mari za naše izbore, pa se u Svjetskoj banci nisu dosjetili prilagođavati našem kalendaru, jer vjerojatno nisu mogli ni zamisliti što će se dogoditi kada se hrvatski političari dohvate rang liste.

Dobra vijest za Doing Business, a loša i za vladajuće i za oporbu, glasi da u ovim pokazateljima nema ničeg što bi jednima ili drugima moglo koristiti u kampanji. Stoga, kada se strasti slegnu, neka ova analiza bude poziv nekome da institucionalni okvir za poslovanje brže i temeljitije dovede u red u sljedećem mandatu. Jer, ako se taj posao ne obavi kako treba, nema tog naivnog investitora ili građanina ove zemlje kojem će išta značiti to što je Hrvatska 40. na novoj listi.