Parlamentarci nas uče da su stručnjaci s iskustvom nepoželjni

Gledajući nekoliko dana zaredom saborske rasprave na zaista otužnim intelektualnim razinama, dosta se lako složiti sa zaključkom Bernarda Shawa prema kojem je "demokracija proces koji nam garantira da se nama neće vladati bolje nego što zaslužujemo". Štoviše, nakon višednevnog i upornog mlaćenja prazne slame u hrvatskom parlamentu još se lakše složiti s vrlo debelim pijancem i pomalo zloćkastim političkim cinikom ogromnog državničkog iskustva, Winstonom Churchillom, koji je konstatirao da je "demokracija najlošija forma države ako izuzmemo sve ostale".

Kad se sve zbroji i oduzme, rasprava uzrokovana pokušajem izglasavanja nepovjerenja ministru financija Zdravku Mariću ima samo jednu ozbiljnu poruku, čak pomalo zastrašujuću: Svi koji su nešto radili u životu, imaju značajno iskustvo, kao i visoku osobnu cijenu u menadžerskim krugovima, trebali bi se držati podalje od bilo kakve odgovorne javne funkcije jer će ih, u protivnom, prije ili poslije na raznorazne primitivne načine verbalno linčovati. I možda ne samo verbalno.

Poruka koja nam stiže iz sabornice je sljedeća:

Svi sposobni ljudi, oni koji znaju upravljati ljudima, procesima, promjenama… trebaju se čuvati rada za državu i općenito javnog sektora jer bi oni osobno, a možda čak i članovi njihovih obitelji, mogli platiti visoku cijenu pretežito potpuno iracionalne javne diskreditacije.

Vrhunski hrvatski menadžeri, bez obzira na to rade li u Hrvatskoj ili inozemstvu, možda mogu više ili manje simpatizirati pojedinu političku opciju. U menadžerskom miljeu nema jedinstvenog političkog ukusa kojeg bi mogli kvalificirati kao jednoumlje. Međutim, možemo biti potpuno sigurni da se nakon patetičnih igrokaza u hrvatskom političkom kazalištu među iskušano sposobnim poslovnim liderima stvorio poprilično čvrst konsenzus o tome kako visoka javna funkcija uopće nije izazov koji privlači nego nešto odbojno, opasnost koju treba izbjeći. To misle i mladi menadžerski lavovi.

Zamislite da radite kao top-menadžer u Atlanticu, hrvatskom Microsoftu, Siemensu, Ericsson Nikoli Tesli, HT-u…, i primate plaću mjerenu u desecima tisuća kuna te računate s višestrukim godišnjim bonusima, vozite Audi A5, imate kredit koji s lakoćom vraćate i raskošnu kuću te barem 2-3 karijerne opcije koje uvijek možete aktivirati ako želite promijeniti svoju karijeru. Želite li zaista zauzeti ministarsku poziciju na kojoj ćete postati meta ili, bolje rečeno, vreća za udaranje na kojoj neki traže politički probitak, a drugi liječe neke dublje osobne frustracije nazivajući vas lašcem, lopovom, prevarantom… Želite li zaista biti u situaciji da vas ubrzo optuže za nekakav "očigledni" sukob interesa, za to kako niste sami svoji već da zastupate nekakve "tajne vlasnike", "mentore" i tko zna kave još zaplotnjake. Ako ste uspješni, šansa da se protiv vas pokrene neka vrsta javne prozivke koja se brzo može pretvoriti u opasnu hajku zbog koje ćete zabrinuto ujutro paliti radio i otvarati novine te užasnuto doznavati kakvu će insinuaciju o vama čitati vaši prijatelji, bračni partner, djeca…. ekstremno je velika. Između 99 i 100 posto.

Ne, nisu u Hrvatskoj na ministarskim pozicijama javne osude i progone prolazili očigledni neznalice, ministarski papci koji su ponešto naučili tek nakon nekoliko mjeseci (bolji slučajevi) ili jedva nešto do kraja mandata (česta praksa). Oni su u zadnje vrijeme bili tek predmetom sporadične poruge bolje informiranih medija. Prava poželjna lovina postali su oni koji su znali nešto više i bolje.

Taj rastući animozitet prema meritokraciji kao nužnoj sastavnici svake uspješnije demokracije u Hrvatskoj raste iz godine u godinu. To je problem koji se povećava i koji će ostati. U Hrvatskoj su oni koji su uspješni i koji znaju kako postali nepoželjni.

Zdravko Marić samo je zadnji primjer. Orešković je uz fantastične reference odmah optužen da je menadžerski tehnokrat koji je valjda upravo zbog toga potpuno neprihvatljiv te ne može imati demokratski legitimitet premda je izabran kroz potpuno legitimnu demokratsku proceduru. Martina Dalić je naravno odmah prozvana da je u skobu interesa, a sada je zaključeno da je uhvaćena i s rukama u pekmezu. Nemojte se samozavaravati i misliti da je to zbog toga što je potpredsjednica Dalić zaista u sukobu interesa ili zato što je poput Panenića doista zdipila nekakav stiropor. Ne. Ona je kriva jer je akademski obrazovana, jer je makroekonomistica sa zavidnim iskustvom u javnom i privatnom sektoru koja je u Vladu stigla s nekoliko puta bolje plaće u MMF-u. U Hrvatskoj se smatra da s takvima jednostavno nešto nije uredu.

Vjerujemo da će se aktualna kriza vlasti riješiti u nekoliko sati nakon lokalnih izbora, ali se pitamo koliko će još godina proći prije nego što se netko s plaćom kakva je bila Dalićkina odluči okušati u hrvatskom javnom sektoru. Možda nikad više.