Umjerene stranke trebaju dogovor o stabilizaciji zemlje

Prateći raspravu o smjeni ministra financija Zdravka Marića, teško se bilo oteti dojmu kako je jedan od najstručnijih ministara u posljednjih nekoliko vlada žrtva čiste zbrke u glavama hrvatskih političara, bez obzira na to što je "preživio" glasanje u Saboru. Rasprava o Mariću uopće nije imala veze s dokazivanjem njegove objektivne odgovornosti za neki od tri moguća krimena koja bi mogla biti razlog za njegovu smjenu. To su: a) krivnja Marića za probleme Agrokora, b) Marićevo prikrivanje saznanja o problemima Agrokora ili c) Marićevo pogodovanje Agrokoru, odnosno obitelji Todorić. U otužnoj saborskoj raspravi Zdravko Marić bio je kriv a) zbog toga što je ostao uz HDZ, b) zato što se pokazao kao vrlo proaktivan ministar, što je dalo materijala za raznorazne "kritike" i c) što je živ. Ukratko, razina rasprave o Mariću pokazala je da saborski zastupnici nemaju zavidnu razinu opće kulture koja bi im omogućavala suvisle javne nastupe kad je u pitanu ocjenjivanje uloge ministra financija u aferi Agrokor, dok su njihova specifična ekonomska, odnosno financijska znanja, koja bi im omogućila višu razinu diskusije, uglavnom - nikakva. Drugim riječima; dođe li do izvanrednih izbora, Hrvatska neće izgubiti baš ništa ako se sastav Sabora dramatično promijeni. Ionako bi ove aktualne opet, vrlo je vjerojatno, zamijenili neki drugi ekonomski ignoranti i financijski analfabeti.

Rezultat glasanja o Mariću 75 prema 75 teško se može tumačiti kao pobjeda HDZ-a iako je ministar financija barem privremeno sačuvao svoj posao. Nije to ni pobjeda očigledno razjedinjene oporbe. To je možda početak pravog političkog i ekonomskog kaosa.

Što nas čeka?

Pomalo glupava saborska bitka ne ukazuje na to da bi oštro demokratsko natjecanje na mogućim izvanrednim izborima moglo iznjedriti neku novu kvalitetu na hrvatskoj političkoj sceni; prije upozorava na mogući rast novih populizama na svim dijelovima političkog spektra. Otprilike smo došli na razinu na kojoj možemo zamisliti Vladu s Mirom Buljem kao ministrom financija te resor uprave i pravosuđa pod dirigentskom palicom Ivana Pernara. Očigledno je, naime, da su stručni ljudi sami po sebi sumnjivi te da ton javnoj raspravi u svim strankama sve više predodređuju oni koji za sebe na sav glas galame da su pošteni dok su svi drugi kriminalci ili podržavaju kriminalce.

Ako nam se uz lokalne dogode i izvanredni parlamentarni izbori, teško je povjerovati da će se složiti čvrsta i konstruktivna parlamentarna većina koja neće inzistirati na raznim oblicima aktivističkog afektiranja ili političke ekstravagancije. Upravo suprotno.

Ostaju male šanse da se relativno umjerene stranke međusobno dogovore o preduvjetima za stabilizaciju političke scene, odnosno o kriterijima međusobne suradnje. Sasvim je jasno da HDZ, HNS, HSS i IDS imaju vrlo nisku razinu zdravorazumskih komunikacijskih potencijala, ali nekako se uz krizu u Agrokoru čini da bi ih hitno trebali početi maksimalno koristiti ako žele spriječiti rasulo u zemlji. Isto bi mogli reći i za nešto nerealniju veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, koja također može biti kakvo-takvo rješenje velike zbrke.

Nažalost, političke agende svih spomenutih stranaka vrlo su tanke. Lideri tih stranaka nemaju najjasniju sliku ni o tome kako reformirati te stabilizirati vlastite stranke, a kamoli kako lansirati plan korjenitih promjena u Republici Hrvatskoj. Kapital koji su te stranke spremne investirati u ozbiljne reforme zapravo ne postoji. Taj reformski kapital veći je blef nego priče o sigurnoj saborskoj većini. Od naših političara možemo, dakle, očekivati tek kakvu-takvu stabilizaciju stausa quo uz opravdani strah da nisu sposobni isporučiti čak ni održavanje postojeće ekonomske tuge.

Bilo kako bilo, ono što smo posljednja dva dana gledali u sabornici govori nam kako naše mainstream političke stranke jednostavno moraju početi komunicirati o osiguravanju minimalne razine funkcioniranja ključnih državnih institucija. Treba nam nekakav, kakav-takav dogovor, makar i prešutan.

Autodestruktivni procesi koje politika nameće Hrvatskoj moraju prestati. Litica nije daleko. Još korak, dva.