Nakon sedam godina neovisnosti Kosovo je i dalje nedovršena država

Prije točno sedam godina Kosovo je proglasilo neovisnost, na osnovi prijedloga međunarodnog izaslanika Marttija Ahtisaarija, bivšeg predsjednika Finske, nobelovca i jednog od najsposobnijih posrednika u svijetu. Bio je to kraj jednog dugog procesa u kojemu je međunarodna zajednica pokušala postići rješenje za Kosovo koje bi prihvatile sve strane. Kao kompromis je predloženo da ta neovisnost Kosova bude pod međunarodnim nadzorom, uvjetovana time da se nova država neće moći spojiti s nekom drugom državom u susjedstvu, da ne može biti podjele Kosova dok se Srbima na Kosovu moraju jamčiti posebna prava. Kako je praktički na Kosovu i počeo proces raspada bivše Jugoslavije, nasilnim ukidanjem autonomije Kosova nakon dolaska Slobodana Miloševića na vlast, neovisnost Kosova je značila i kraj tog procesa raspada bivše države u kojemu je stvoreno sedam novih država, sve u granicama koje su imale kao federalne jedinice bivše Jugoslavije. Time je međunarodna zajednica, točnije rečeno - veći dio nje, smatrala da nije povrijeđeno načelo nepromjenjivosti granica silom. Tako je stvaranje države Kosovo, želja Albanaca, bio i međunarodni projekt.

Gledajući s političkog aspekta, može se reći da je proglašenje neovisnosti Kosova donijelo pozitivne promjene u regiji. Srbija je krenula na put prema integracijama u EU, shvaćeno je, manje-više, da nakon toga više nema prekrajanja granica na Balkanu, Srbija je postala partner NATO-a, a Srbi na Kosovu počeli su se integrirati u kosovske institucije. NATO je s 40.000 vojnika na Kosovu svoju nazočnost smanjio na njih samo oko 5000 dok je Europska unija dobila novu ulogu u pomaganju vladavine prava na Kosovu. Međunarodni sud pravde u Haagu, na zahtjev Srbije, dao je mišljenje da proglašenje neovisnosti Kosova ne krši niti jednu odredbu međunarodnog prava. Dosad je Kosovo priznala većina država svijeta, njih 110, uglavnom onih zapadnih, dok veći problem s priznanjem ima u muslimanskim zemljama koje vide tu državu kao britansko-američki projekt pa je nisu sklone priznati.

Ovo što smo naveli je sve pozitivno što se može reći o razvoju događaja na Kosovu i oko Kosova u proteklih sedam godina. Sve ostalo je više neuspjeh, nego uspjeh. Međunarodna je zajednica, kako bi zadržala političku stabilnost, pristala surađivati s političarima koje sami smatraju korumpiranima i za koje se upravo u izvještajima međunarodnih organizacija navodi da su povezani s organiziranim kriminalom. Misija Europske unije, koja je imala zadaću pomoći Kosovu u suzbijanju korupcije, sama se našla u skandalima u kojima se njihove vođe sumnjiči za teška koruptivna djela. Sada se sama misija EULEX, koja je trebala istraživati kriminal na visokoj političkoj razini, našla pod istragom. Ni sedam godina nije bilo dovoljno da uz pomoć međunarodne zajednice Kosovo izgradi sudstvo kojemu se može vjerovati. Zato ta ista međunarodna zajednica predlaže stvaranje posebnog suda koji bi, djelomično i izvan teritorija Kosova, sudio za teške zločine jer uvjeti za to na Kosovu ne postoje.

Kosovo se danas u izvještajima Europske komisije, State Departmenta i drugih smatra kao izvor i područje tranzita droge, krijumčarenja ljudi i oružja te organiziranog kriminala. Prilično velik broj mladih s Kosova se priključuje terorističkim skupinama u Siriji i Iraku. Ne postoji zadovoljavajuća razina slobode izražavanja. Nezaposlenost je velika, a nezaposlenost mladih se procjenjuje na gotovo 70 posto. I dijalog koji vodi s Beogradom dovodi u pitanje i ugrožava suverenitet Kosova. Bez pristanka Beograda ne mogu se na Kosovu održati izbori. Zbog dogovora s Beogradom u kosovskoj vladi kao ministri sjede političari koji ne priznaju državu u čijoj su vladi ministri. A Europskoj uniji je sve to normalno i “veliki uspjeh”.

Sedam godina nakon proglašenja neovisnosti Kosova mnogi njegovi stanovnici su izgubili nadu. Velik je broj ilegalnih emigranata s Kosova koji ovih dana preko Srbije ulaze u EU, u Mađarsku, i dalje idu tražiti azil u Njemačku ili Austriju. Njemački mediji to zovu egzodusom. Njihov odlazak u tako velikom broju odraz je očaja i beznađa u kojemu žive. Sadašnja situacija na Kosovu čini ciničnima sve izjave koje se mogu čuti, i to ne samo u Prištini nego i u Bruxellesu, o tome da je Kosovo postiglo veliki napredak i da je EU pomogla u tome. Kako je Kosovo međunarodni projekt, i za neuspjeh, kao i za uspjeh, suodgovorna je i međunarodna zajednica, pogotovo Europska unija.

Ništa ne bi bilo bolje da status Kosova nije riješen. Situacija bi bila samo još gora. Ipak, i s političkog i s međunarodnopravnog gledišta državnost Kosova je nedovršena. Europska unija Kosovo ne može smatrati državom jer ga pet od 28 država članica ne priznaje kao takvu. Zbog odbijanja Rusije, koja ima pravo veta u UN-u, Kosovo nije članica ni te svjetske organizacije.

Sve to stvara praktične probleme u odnosima Kosova s Europskom unijom, a ti su odnosi ušli u neki novi status quo u kojemu svi imaju iluzije. EU smatra da s Kosovom može implementirati sve planove, iako ga se ne može tretirati kao državu. Kosovska vlada misli da je Kosovo država kao i sve ostale, dok Srbija, upravo zato što ga nisu priznale neke države EU, ima iluziju da status Kosova nije konačan pa i dalje ima teritorijalne pretenzije prema toj susjednoj državi. Sve strane žive u iluziji, a Kosovo se ne može pomaknuti u tom procesu. I Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji bi EU ove godine mogla potpisati s Kosovom, nije isti kao onaj koji imaju s drugim državama regije. Samo neovisne države, priznate od svih postojećih država članica EU, mogu formalno ući u proces europskih integracija, i to je razlog što Kosovo nije formalno u tom procesu. Europska unija, koja je govorila da na Kosovu neće ponoviti pogreške koje je činila u BiH, čini upravo iste pogreške. Zato je suodgovorna za sadašnju situaciju na Kosovu.