MAJKA ZLOSTAVLJANE DJEVOJČICE KOJU JE ZAŠTITIO EUROPSKI SUD ‘Ova presuda poruka je drugoj djeci i majkama da ne odustaju’

Moje je dijete više od polovice svog života provelo po centrima za socijalnu skrb, policiji, sudovima, vještačenjima, poliklinikama želeći da je netko čuje i poštuje. Sada je konačno kraj. Konačno je netko shvatio što joj se događa. Posljedice su tu, trebat će nam vremena, ali to je sada iza nje, to je najvažnije - rekla je jučer majka djevojčice zbog čijeg je slučaja Europski sud za ljudska prava donio presudu protiv Hrvatske.

Hrvatska je država kažnjena zbog toga što ni 4,5 godine nakon što je dijete policiji ispričalo da je otac zlostavlja nije istražila te optužbe, zbog toga što je sud odlučio da će nakon razvoda živjeti s ocem a da nju ništa nije pitao i zbog toga što se novi postupak za skrbništvo vodio 4,5 godine a da djetetovo mišljenje nije uzeto u obzir.

Djevojčica živi s ocem od svoje šeste godine, u dobi od devet godina prijavila je policiji da je otac zlostavlja, a jučer je, baš na dan kad je Europski sud za ljudska prava objavio cjelovitu presudu, proslavila 14. rođendan. Njezin otac nikada nije gonjen za zlostavljanje djeteta.

Cjelovita presuda

Cjelovita presuda, u kojoj su taksativno pobrojani svi fakti, svojevrsno je potresno svjedočanstvo o životu djevojčice koja je tražila pomoć na svim mjestima i baš je nigdje nije dobila. Neka ova presuda ipak bude poruka svoj drugoj djeci i majkama da ne smiju odustati, čak i kad se čini da je sve besmisleno. Ne smijemo odustati - kaže majka.

Kad je imala 9,5 godina, početkom veljače 2011., ispričala je policiji kako ju je otac dan prije uhvatio za grkljan, vrijeđao je, udario po licu jer je pokušala majci odnijeti svoje uokvirene uvojke iz očeve kuće, a to mu nije prijavila. Plakala je, ispričala je da se oca boji jer on može biti opasan, da je vidjela kako je tukao mamu i boji se da će se isto dogoditi i njoj. Govorila je da je otac i inače jako grub, da joj je trpao hranu u usta kad nije htjela jesti i razmazivao joj je po licu, a njoj bi bila muka. Rekla je policiji da se te večeri ne može vratiti kući i da bi željela živjeti s majkom.

Socijalni radnik, koji je prisustvovao ispitivanju u policiji, primio ju je za ruku i rekao: “To nije moguće. Ako se ne vratiš ocu i odeš s mamom, mama će ići u zatvor, a ti u dom za napuštenu djecu”. Vratila se ocu. Otac je tvrdio da je nije udario. On je, rekao je, samo strog roditelj kojem je važno da mu dijete poštuje rad, disciplinu i određeno ponašanje - na primjer, ne smije mu lagati.

On želi da se dijete hrani zdravo i da ne jede samo pizze i slatkiše te ne želi bacati hranu: što je na tanjuru, mora se pojesti. A to oko razmazivanja i guranja hrane u grlo - to je bila šala. Nije ju udario, rekao je, iako joj je oštro prigovorio što krade iz vlastite kuće i laže mu. Vjeruje da je cijeli ovaj incident isfabricirala njegova bivša supruga s kojom je u lošim odnosima, a da su medicinski dokumentirane ozljede nastale na treningu odbojke.

Duševne boli

Majka je pokrenula postupak za promjenu odluke o skrbništvu. Dijete je krenulo i na psihijatrijsku procjenu. “Djevojčica plače i grize nokte. Boji se oca, koji joj prijeti da će je ošišati ako bude nastavila plakati ili spominjati mamu, koju otac naziva najpogrdnijim riječima. Želi živjeti s mamom. Odlična je učenica, dobro funkcionira izvan obitelji, uzruja se na spomen oca. Dijagnoza: zlostavljano dijete, T 74.8”, napisano je u psihijatrijskom nalazu iz 2011. godine.

Psihijatrijska vještačenja

Državno odvjetništvo protiv oca nije podiglo prijavu za zlostavljanje djeteta, nego za nanošenje tjelesne ozljede. U travnju 2011. sud je izdao kazneni nalog: kaznio ga je sa 1820 kuna. Otac se žalio i započet je sudski postupak. Još nije okončan. Tek u srpnju ove godine završen je također 4,5 godine dug postupak za promjenu skrbništva. Tijekom tih dugih godina redala su se psihologijska i psihijatrijska vještačenja, svako potresnije od onog prvog - depresija, tjeskoba, zatvaranje, duševne boli. U svakom od njih djevojčica je molila da joj dozvole da živi s mamom. “Ona mi ne prijeti, ona mi kaže što se smije, a što ne, nje me nije strah”, govorila je.

U listopadu 2014. pisala je školski esej. “Svi misle da me znaju, ali ne znaju ni trećinu mene. Sude me po mojem uspjehu u školi, ali to nisam ja. Ne znaju što se događa, vide me kao sretnu djevojčicu, ali ja sam upravo suprotno od toga. Živim sa svojim ocem od kad sam imala šest godina i od prvog dana želim otići k mami. Tata mi kaže da mi to neće dopustiti dok neću imati 18... Već neko vrijeme osjećam ugodu kad se režem”, napisala je. Ima dijagnozu posttraumatskog stresnog sindroma prouzročenog, kako piše u nalazu, dubokim frustracijama zbog zlostavljanja od strane oca i ignoriranja njezine želje da živi s majkom kako bi se zaštitila od patnje i osjećaja bespomoćnosti koji si olakšava samoozljeđivanjem.

Zajedno s majkom

Takav je nalaz napisan u studenom prošle godine. Nije bilo dovoljno da se pokrene sudski sustav i ubrza donošenje odluke o tome s kim dijete treba živjeti. Ta je činjenica posebno pogodila suce Europskog suda, što su i eksplicitno napisali - da ni nakon što se dijete (iznadprosječno inteligentno dijete koje svugdje osim u obitelji dobro funkcionira, što je više puta utvrđeno) počelo rezati, vlasti nisu reagirale. Odluka je donesena krajem srpnja ove godine. Konačno živimo zajedno - završava majka.