Kraj krajnje desnice?

Rezolucija o strategiji Hrvatske u pregovorima s Europskom Unijom, koju je Sabor prekjučer jednoglasno usvojio, označila je, među ostalim, i privremeni prestanak postojanja institucionalne krajnje desnice u Hrvatskoj.



Naime, za tu su rezoluciju glasovali i zastupnici Hrvatske stranke prava koja je svoj kontinuirani rast popularnosti temeljila i na otklonu HDZ-a od nacionalističke politike što ga je proveo Ivo Sanader.



Hrvatska stranka prava donedavno je bila doktrinarno jedina nacionalistička stranka zastupljena u hrvatskom parlamentu.



Međutim, poslije glasovanja za Rezoluciju o Europskoj Uniji, Hrvatska stranka prava drastično se odmaknula od svjetonazora ne samo radikalne, nego i tuđmanovske desnice.

Što su, naime, glavna obilježja današnje hrvatske nacionalističke desnice kada je riječ o državnoj politici?



Hrvatska se krajnja desnica, prvo, suprotstavlja suradnji s Haaškim sudom i izručivanju hrvatskih državljana Haagu, tvrdeći da je Haag zapravo sredstvo izjednačavanja krivnje za rat.

Hrvatska se krajnja desnica suprotstavlja masovnom povratku Srba, tvrdeći da su oni 1995. godine dobrovoljno napustili Hrvatsku.



Treće, hrvatska se krajnja desnica (riječ je o stavu koji dijeli i s nekim lijevim političkim grupacijama) snažno suprotstavlja ulasku stranog kapitala u zemlju, propovijedajući to da se Hrvatska rasprodaje i da gubi dio suvereniteta.



Četvrto, i najvažnije, hrvatska nacionalistička desnica suprotstavlja se ulasku Hrvatske u Europsku Uniju: ona u Bruxellesu vidi novi Beograd, smatra da je stvarni cilj zapadne politike stvaranje neke nove balkanske asocijacije i zalaže se za neutralnost Hrvatske po uzoru na Švicarsku ili Norvešku.



Čelnici Hrvatske stranke prava donedavno su u svojim javnim istupima zatupali vrlo slične stavove u ta četiri pitanja.



Sada je, međutim, kroz glasovanje za saborsku Rezoluciju o Europskoj Uniji, došlo do kopernikanskog obrata u političkom sadržaju djelovanja Đapićeve Stranke prava.

Taj je obrat mnogo značajniji od brojnih kozmetičkih poteza što ih je, kako bi svoj imidž učinila međunarodno prihvatljivim, dosad povukla Hrvatska stranka prava (taj je obrat, međutim, najavljen Đapićevim iznimno koncilijantnim ponašanjem prema Srbima u Osijeku otkako je predsjednik HSP-a postao osječki gradonačelnik).



Dakle, glasovanjem za saborsku Rezoluciju o EU, zastupnici Hrvatske stranke prava glasovali su za ulazak Hrvatske u Uniju, što je težak udarac nacionalističkoj desnici.

Osim toga, oni su glasovanjem za Rezoluciju glasovali i za daljnje ispunjavanje političkih kriterija potrebnih da bi Hrvatska za tri godine doista pristupila Uniji.



To znači da su zastupnici Hrvatske stranke prava zapravo glasovali za masovni povratak srpskih izbjeglica koji spoznorira hrvatska država i za punu i bezuvjetnu suradnju s Haaškim sudom.



HSP je ustvari u cijelosti prihvatio i podupro državnu politiku Ive Sanadera (koja je, opet, snažnije intonirani nastavak politike vlade Ivice Račana) pa sada doista više nema značajnijih prepreka da HSP na državnoj  razini koalira s HDZ-om, pa čak i sa SDP-om.

Hrvatska stranka prava u stanovitom se smislu pretvorila i u formalnu rezervnu HDZ-ovu stranku, jer između te dvije stranke trenutačno nema bitnih sadržajnih razlika kada je riječ o glavnim državnim pitanjima.



Doduše, jasno je da će međunarodni čimbenici (koji su onemogućili ulazak HSP-a u tijela vlasti poslije izbora 2003. godine) i dalje biti vrlo skeptični prema Stranci prava, ali nekoliko velikih, efektnih gesta kao što je očekivani Đapićev posjet Yad Vashemu nesumnjivo će pomoći razbijanju takve skepse.



Ideološko pretvaranje HSP-a iz radikalno nacionalističke u konzervativnu stranku nesumnjivo je dobra vijest za hrvatsku političku scenu: pogledamo li samo pet ili šest godina unatrag, je li bilo tko mogao pretpostaviti to da u Saboru neće sjediti nijedna stranka koja će se suprotstavljati povratku Srba, ili koja će tražiti prekid suradnje s Haaškim sudom?

A HSP je, naglasimo još jednom, jer to je iznimno važna politička činjenica, glasujući za saborsku Rezoluciju o EU, formalno podržao i povratak Srba, i punu suradnju s Haagom.

Najnovije promjene u HSP-u govore o sposobnosti hrvatske političke scene da se mijenja u skladu s promjenama općih političkih okolnosti i možda najavljuju višu razinu tolerancije u našem političkom životu. No, promjene u HSP-u postavljaju i pitanje o pravom karakteru i moći radikalnih hrvatskih desničara, i o legitimnosti njihovih političkih akcija.



Što je, dakle, danas ostalo od nacionalističke hrvatske desnice? I u čije ime ona govori?

Nesporno je to da nijedna preostala izrazito desna stranka ne dobiva bilo kakav značajniji postotak glasova.



Nacionalističku desnicu danas, dakle, predstavljaju još samo razne udruge umirovljenih generala i ratnih veterana, s time da ove druge, prirodno, sve više pacificira HDZ, jer su financijski ovisne o državi.



Nacionalističku desnicu predstavljaju i pojedine kulturne organizacije koje su prije određenog vremena potaknule nekoliko smiješnih incijativa, kao što je "deklaracija" o položaju hrvatskog jezika po uzoru na famoznu Deklaraciju iz 1967. godine. No, njihov je utjecaj u javnosti objektivno minoran, a njihove su teze o ugroženosti hrvatskog jezika i hrvatskog identiteta doživjele mnogo više ismijavanja nego ozbiljnijih osporavanja, naprosto zato jer ih se (ni teze, ni protagoniste) ne shvaća ozbiljno.



Naprotiv, umjesto da svojim potezima potaknu akcije političkih stranaka, Akademija i Matica Hrvatska (odosno, ne Matica, nego njezin predsjednik Igor Zidić) naletjeli su svojom protueuropskom politikom na potpuni zid ignorancije.



Nacionalistička desnica u Hrvatskoj ne samo da nije ojačala, nego je de facto nestala sa službene političke scene. Iza ljudi koji izazivaju incidente lijepeći Gotovinine plakate, danas više ne stoji - u formalnom smislu - nimalo značajniji broj birača, a kratkotrajni kaos što je izazvan pritvaranjem Josipa Jovića nije, kako pokazuju ankete, utjecao ni na rastuću popularnost Sanaderova HDZ-a, niti na rastuću potporu ulasku Hrvatske u Europsku Uniju.

Da je, međutim, Europska Unija ponovo odbila Hrvatsku i da je Carla Del Ponte, umjesto krajnje pozitivne, Hrvatskoj dodijelila krajnje negativnu ocjenu, politički trendovi u nas mogli su krenuti u sasvim drugom smjeru.



Još smo davno konstatirali da negativan stav dijela europskih država i Carle del Ponte prema početku pregovora EU i Hrvatske izravno destabilizira zemlju i jača radikalne nacionaliste.



Riječ je, naprosto, o razumljivom psihološkom efektu odbačenih: dok su se hrvatski građani osjećali odbačeno, bili su uvjereni u to da se međuanarodna zajednica prema nama ponaša nepravedno pa je euroskpeticizam stalno rastao, kao i antipatija prema Vladi koja bezuvjetno zagovara ulazak u Europsku Uniju koja nas, eto, neće, koja želi da mi uđemo skupa sa Srbijom i tomu slično, i tomu slično.



Početak pregovora građani su doživjeli kao akt poštenja prema Hrvatskoj i kao definitivno odvajanje Hrvatske od Srbije i Crne Gore. Hrvatska doista poslije početka pregovora više ne pripada političkom kontekstu zemalja bivše Jugoslavije, što je većini hrvatskih građana od iznimne psihološko-emotivne važnosti.



U Hrvatskoj izvan jugoslavenskog konteksta naprosto više nema potrebe, ni prostora za jačanje nacionalizma, a okrenutost prema "europskim vrijednostima", štogod to zapravo značilo, postaje poželjna masovna orijentacija.



Ovdje treba posebno spomenuti i ulogu Crkve, čiji su se pojedini  predstavnici proteklih godina, nažalost, bili legitimirali kao glasnogovornici krajnje desnice, ali koja je, srećom, na najvišoj razini i posve jednoznačno, snažno podržala početak pregovora.



U Hrvatskoj, ponovimo još jednom, trenutačno ne postoji nijedna značajna društvena i politička institucija koja se suprotstavlja ulasku Hrvatske u Europsku Uniju i koja zagovara radikalne nacionalističke ciljeve.



Riječ je o jednoj od najvažnijih i najpozitivnijih posljedica otvaranja pregovora između Unije i Hrvatske.

Davor Butković
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:53