JELENA VELJAČA Nakon velikih sisa, tankih obrva, Kardashian guzice i pametnih telefona, došao je red na #kakobitiboljaosoba trend

Slika čovjeka koji grli divlju zvijer preplavila je internet i zapalila srca svih onih koji ne slušaju narodnjake, ne pale se na mainstream, nemaju potrebu za primordijalno motiviranim emocijama, i koji o sebi misle da znaju biti bolji ljudi.

Taj tren, kako biti bolji čovjek, konačno se počeo, poput drčne zelene mladice neke biljke kojoj nitko nije davao šansu, razvijati u nešto nalik trendu. Što je fantastično. Nakon velikih sisa, tankih obrva, Kardashian guzice, i pametnih telefona, došlo je red na #kakobitiboljaosoba trend.

Ja sam oduševljena. Jedino što ni ovaj trend nije zaobišao problem trendova - površnost. Naime, prilično su u neskladu dobrota i trend.

Evo zašto. Kad šerate divlju mačku kako, konačno spašena, mirno, prepuna zahvalnosti, leži na prsima dobrotvorca na čijoj je uniformi strateški zavezana ili fotošopom dodana brazilska zastava, vi se osjećate kao empatična i bolja osoba, sve je to meni jasno, znam kako instantna gratifikacija funkcionira još od vremena kad smo otkrili internetski šoping.

Nema tu vremena a ni suštinske potrebe za pitanje kako da ta divlja mačka, gepard čini mi se, ili nekakva puma, nije pojela dobrotvorca, kako je ta zastava tako kristalno čista, a on s mačkom od 250 tona pluta u Amazoni, i je li moguće da je mačka upucana nekim uspavljivačem da bi bila spašena, ako smo ju, mi ljudi, uopće spašavali.

Ta fotografija na vašem wallu znak je da suosjećaš s Amazonijom ili Amazonom (dugo u tom narativu nije bilo jasno jel’ u pitanju prašuma ili rijeka, al’ to su ionako sitnice koje su se doduše znale zagnojiti i do razine suludog hashtaga #amazon), i da, iako voliš McDonald’s u 4 ujutro kad se vraćaš kući iz izlaska, voliš i životinje.

To što je vjerojatno McDonald’s zajedno sa svim ostalim jednako popularnim prodavačima procesuirane hrane i hamburgera kriv za jednu četvrtinu uništenja Amazonije, pustimo sad to na stranu, jer životinja plače čovjeku na ramenu, a ti si užasnut okrutnošću brazilskog predsjednika.

Jednom mi je prilikom direktor programa televizije na kojoj sam radila puštao klipove konja koji plaču u turskim sapunicama.

Objašnjavao mi je kako konjska suza utječe direktno na porast gledanosti. I stvarno je čovjek bio u pravu. Porastao je naglo broj onih koji mole za Amazoniju.

To jel’ netko iz nekog lanca brze prehrane stisnuo Trumpa da stisne onog luđaka od brazilskog predsjednika oko cijene goveda koji se tamo u bizarnim uvjetima uzgajaju za sve njih, nebitno sad, pustimo naftu, vozimo se i dalje obiteljski svatko u svom autu, ali šerajmo slike #prayforwildlife.

Pluća svijeta, dakako, pripadaju Brazilu, i to nikoga ne zabrinjava jer smo navikli na to da smo jednom davno pristali na konstrukt države kao takve, na izmišljotinu koja se nekom našem pretku učinila kao jedini način da se zaustave ratovi i obuzdaju ambicije moćnih naroda.

Kao što kaže jedan moj prijatelj - da #miHrvati slučajno posjedujemo Amazoniju, da su nam u toj bizarnoj tomboli dijeljenja prirodnih resursa potkapacitiranom naoružanom kolonijalističkom ljudstvu pripala “pluća svijeta” (pristanimo na tren na tu društvenomrežašku sintagmu), mi je ne bismo pretjerano koristili u nadi da ćemo tako zgrnuti pare, jer ne bismo za to bili sposobni, mi bismo je naprosto zabetonirali, kao što smo, primjerice, učinili Čiovu.

Znam da sad nije popularan hashtag #prayforchiovo, ali možda bi ga valjalo popularizirati, kao i skupljanje smeća po Jadranu, kao i reciklažu smeća (zašto, Milane, i dalje nemamo kontejner za plastiku ispred kuće?), a isto tako znam da je najlakše biti dobar čovjek bez puno razumijevanja i iz fotelje.

Go vegan, go vegan, everybody go vegan, klikču Dobri, i objašnjavaju da bi goveda trčala po sreći po livadama čovječanstva samo da svi odjednom prestanu jesti meso, zaboravljajući da je i livada ekosustav koji to ne bi podnio.

Jer taj krug u kojem mi okrutno sudjelujemo, što iz očitih potreba (čovjek je u kompjuterskom programu zamišljen kao predator koji će sve resurse koji su mu nadohvat ruke iscrpiti da bipreživio, a istovremeno mu je ugrađena potreba za napretkom koju kontrolira samo glupost i lijenost većine te pohlepa onih čiji osobni dobitak još nije zakonom zabranjen), taj krug postoji otkad je svijeta i vijeka, pa smo tako palili i Grčku i Rim, prije Amazonije.

I posve je moguće, kad već nije razvidno, da smo na toj više manje pravilnoj sinusoidi prirodnih promjena, što iz unutarnjih što iz vanjskih razloga, sada na putu prema dolje, i nisam sigurna da čovjek kao takav uopće ima kapacitete da to spriječi, pa i da uspijemo, što je dakako nemoguće, oteti Amazoniju Brazilu, cijelu je osloboditi, zajedno s izoliranim plemenima i njihovim pravima, i gepardima koji grle ljude.

Treba li čovjek uopće spasiti išta, treba li čovjek spasiti sebe na kraju ovog tobogana naše ere?

Ili je to samo trenutni umišljaj, naš utjecaj na veliku shemu stvari? Jesmo li mi doista uništili zemlju, ili je zemlji samo dosta nas, kao što joj je bilo dosta i dinosaura, i neandertalaca?

Što čovjek onda može, uz, dakako, hashtagove koji izravno hrane multinacionalne kompanije koje zapravo vladaju svijetom?

Može li odustati od masovne histerije? Može li, umjesto zazivanja revolucije na brazilskom tronu, napraviti revoluciju u svom domu?

Može li odustati od ekrana u svakoj prostoriji, od plastike za svaki proizvod, od fast food lanaca, od lijenosti naspram reciklaže, od kupovanja uvijek nove dječje odjeće, od vožnje automobilom, od prežderavanja, od obijesti, od lijenosti, od obijesti, od sebe samih, kakve se poznajemo?

Imamo li onda šanse, nakon spuštanja, popeti se, poput djeteta koje je svladalo dvorac u parku, još jednom, bolje, brže, spretnije i etičnije?

#prayforyourself