JELENA LOVRIĆ Kako je zemlja ostala bez lidera. Hrvatska nema povjerenja u političku elitu, ne vjeruje onima kojima je dala glas

Ne govorimo o autoritarnim vođama. O najvećim sinovima naroda ni očevima nacije. O ljubičici bijeloj, ni o svehrvatskom japi. Kult ličnosti kakav se ovdje znao njegovati, kroz duga desetljeća prema Josipu Brozu Titu, pa potom slično i prema Franji Tuđmanu, naravno da je nezdrav. Ali, jednako je nezdravo da na kompletnoj političkoj pozornici nema baš ni jedne osobe sa statusom lidera. Pitanje liderstva u demokratskim uvjetima nije stvar poslušnosti. Nije riječ o tome da bi narod trebao vođu, ali svakako treba nekoga kome će vjerovati i koga je spreman slijediti. Hrvatska, generalno, nema povjerenja u vlastitu političku elitu. Ne vjeruje čak ni onima kojima će na izborima dati glas. Bira se manje zlo. Biraju se jedni ne zato što im se vjeruje, nego zato što se onima drugima vjeruje još manje ili im se uopće ne vjeruje. Posljedica činjenice da se politički rivali međusobno tretiraju kao izdajnici ili neprijatelji države. Premda ima predsjednicu, Sabor, premijera i Vladu, koji drže poluge vlasti u rukama, Hrvatska je praktički politički obezglavljena zemlja.

Propuštena prilika

Ako je suditi po dosadašnjim potezima, Kolinda Grabar Kitarović neće iskoristiti priliku da se konstituira kao predsjednica svih građana, odnosno kao državni autoritet broj jedan, što njezina funkcija realno podrazumijeva. Vidljivo je to i po rejtingu. Trenutno je najpopularnija ličnost u Hrvatskoj (posljednje istraživanje agencije Ipsos Puls bilježi 66-postotnu podršku), ali daleko je to od rezultata koje je svojedobno osvajao njen prethodnik. Ivo Josipović izgubio je izbore, ali nije mnogo izgubio na popularnosti (prema istom istraživanju, kao drugoplasirani, i dalje pobire oko 58 posto potpore građana). Svojim nepromišljenim i politički kontradiktornim potezima šefica države produbljuje ideološke podjele umjesto da ih smiruje. Tita je vratila iz mrtvih. Izbacivanjem njegove biste s Pantovčaka proizvela je kontraefekt: odavno se maršalu nije u Hrvatskoj pljeskalo kao posljednjih dana. Hoću-neću potezima oko Jasenovca i Bleiburga samu sebe stilizira kao zastupnicu samo jedne, desne polovice Hrvatske.

Zoran Milanović kao premijer i Tomislav Karamarko kao izgledan pretendent na tu funkciju, konstantno su rekorderi po nepopularnosti. Jedno svježe istraživanje pokazuje da javnost nijednoga od njih ne želi na čelu buduće Vlade, nego preferira neku posve treću, zasad neidentificiranu osobu. Premda bi im funkcije to implicirale, njih dvojica nisu vođe vlastitih političkih opcija, pa čak ni stranaka. Hrvatska ljevica, baš kao i desnica, nemaju danas svojeg lidera. Već spomenuto istraživanje Ipsos Pulsa pokazuje da je u glasačkom tijelu SDP-a Milanović sa 80-postotnom podrškom tek na trećem mjestu. Bolje su plasirani Josip Leko (86 posto) i Ivo Josipović (85 posto), čijem rejtingu među SDP-ovim simpatizerima, očito, nije naštetio čak ni ružan razlaz s tom strankom. Slična je situacija i sa šefom HDZ-a. Tomo Karamarko u HDZ-ovu korpusu uživa 67 posto potpore, mnogo veći, 91-postotni rejting ima Kolinda Grabar Kitarović, pa čak i bivša premijerka Jadranka Kosor (68 posto).

Nije tako samo na političkoj sceni. Hrvatska je općenito zemlja bez ozbiljnih autoriteta. Intelektualna je elita kao podštucana, nekadašnji giganti uma bez nasljednika. Vjerski vođe ni sluge onima koji su se poput kardinala Kuharića mogli smatrati moralnim sidrima. Pogotovo su gorostasno djelovali u usporedbi s aktualnim, s ekumenskim vrijednostima i modernim vremenom posvađanim, biskupima. Što su uzroci takvog generalnog pomora autoriteta na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni te kakve su konzekvence takve situacije? Mogu li u takvim uvjetima, bez jasnog lidera, odnosno s liderima iz podruma, država i društvo uopće funkcionirati?

Hrvatski se problem ne zove ni Zoran Milanović, ni Tomislav Karamarko. Njih dvojica samo su odraz stanja u kojem se hrvatsko društvo nalazi, kaže mi Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji se dugi niz godina bavio istraživanjem i analiziranjem javnog mnijenja. Po njemu, hrvatski su problemi mnogo ozbiljniji. Teško je imati lidera kad cijela zajednica intelektualno nema rješenje za duboku krizu u kojoj se nalazi. U dva i pol desetljeća svoje samostalnosti Hrvatska nikada nije bila u težoj, bezizglednijoj situaciji. Prvi put se ne vidi baš nikakvo svjetlo na kraju tunela, objašnjava Bagić. Uvijek dosad postojala je nekakva nada, neka kolektivna projekcija, pa se bolja budućnost vezala uz osamostaljenje države, pa oslobođenje i završetak rata, potom promjenu vlasti, pa uključivanje u Europu. Sada smo prvi put ostali na čistini, oči u oči sa svojim strukturnim problemima. Za koje je, objektivno, teško naći rješenje. Pogotovo ako nema hrabrosti za potrebne promjene. U nemogućnosti da riješi krucijalno, politička klasa, na vlasti i opoziciji, svoju lidersku funkciju pokušava bildati na pogrešan način, na manje važnim ili posve izmišljenim temama, raspirujući frustracije i radikalizme.

Urušavanje sustava

Profesor Ivan Rimac tvrdi da postojeća situacija nepostojanja lidera na političkoj i društvenoj sceni vodi urušavanju sustava. Ako premijer i Vlada nemaju podršku javnosti, onda teško da mogu upravljati zemljom, a kovanje bilo kakvog nacionalnog konsenzusa, kakav je u kriznim situacijama prijeko potreban, čini se nemogućom misijom. Još gore, ako građani ne vjeruju liderima političkih stranaka, ako ne vjeruju da se postojeći problemi mogu riješiti izborima ili bilo kakvom promjenom vlasti, onda je to put u potpunu depresiju. To je otprilike situacija u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi. Teška razočaranost političkom klasom prerasta u nepovjerenje prema ukupnom demokratskom poretku.

Hrvatska nema lidera, ali - što je još gore - nema ni mogućnosti da ih dobije. Ni Milanović ni Karamarko to nisu, ali kraj njih dvojice nitko se drugi ne može probiti. Politički je život u Hrvatskoj, tvrdi mi profesor Rimac, u izvjesnom smislu talac šefova SDP-a i HDZ-a, koji unutar vlastitih stranaka praktički blokiraju bilo kakvo problematiziranje njihova stila rukovođenja ili bilo kakve demokratske promjene. Moguću su konkurenciju pomeli, u obje stranke vlada željezni zakon partijske stege. Šefovi su silno nepopularni, ali će svaki rivalski potencijal glatko smaknuti. Sve što je diglo glavu, već je srezano. Svakoga tko bi u javnosti mogao zazvoniti čeka kadrovska giljotina, partijski hitrorez.

Politički kepeci

Zato su se i SDP i HDZ pretvorili u ešalone političkih kepeca. Oni koji to nisu, uglavnom drže flaster na ustima. Ideja o uvođenju preferencijalnog glasanja, koja bi ugrozila svemoć stranačkih faraona, zajedničkim je naporima faktički izigrana. Izvan ključnih stranaka povremeno se pojavi neka potencijalna politička zvijezda, ali one uglavnom jako brzo gasnu. Ili nemaju sadržaja i karizme ili nemaju para. Samo su postojeće parlamentarne stranke debelo podmazane državnim sredstvima. Stvaranje alternative postojećim političkim partijama strašno je otežano. Smjena stranačkih vrhuški još više. Da bi u SDP-u ili HDZ-u nakon izgubljenih izbora dali ostavku, to se može samo sanjati.

Nije problem samo u tome što Hrvatska nema političkih lidera. Mnogo je veći problem u tome što ih postojeći sustav ne može proizvesti. Mogućnosti političkog natjecanja radikalno su ograničene. Unutar stranaka uglavnom se vodi borba za vlast, a ne za političke ideje. Partijske pozicije ne osvajaju ljudi s potencijalom organskih politčkih vođa, nego oni koji svoje borbene kružoke bolje organiziraju. Koji su u tom otimanju vlasti beskrupulozniji. Stranački čelnici djeluju s pozicije moći, a ne s pozicije autoriteta. Hrvatskoj trebaju snažni ljudi, dokazane sposobnosti, s ugledom u javnosti, trebaju joj lideri, ali neće ih biti - ili će se nuditi instant pripravci i kvarljiva roba, surogati - sve dok se ne otvori proces istinske političke konkurencije. Na što postojeći gospodari političkih stranaka neće pristati, ne budu li primorani.