ISTINITA PRIČA: 'Zanosna plavuša me iskoristila i izbacila iz hotela, ponižen sam se vratio supruzi!'

Bilo je to već treći put da sam izišao prošetati hotelskom plažom na kojoj se nalazio kafić koji sam ljeti unajmljivao. Kao nikad prije nemir me tjerao, gušio sam se, želio sam udahnuti malo zraka izvan kafića i gužve u njemu koja me živcirala i koja mi već godinama u tim ljetnim mjesecima nije dala da predahnem. Naravno da je zarada bila motiv zbog kojeg sam toliko radio, ali sada sam odjedanput bio ljut na sebe zbog tog posla koji je trajao od jutra do sutra.

A sve zbog one dvije turistkinje čiji su pogledi sugerirali da sam poželjan muškarac s kojim bi rado provele noć, a ne samo marljiv radnik, pristojan sugrađanin, dobar otac i muž, prijatelj, kakvim me smatraju svi u mjestu. Ti su me pogledi nagovarali da malo iskočim iz kolotečine i učinim nešto mimo pravila, a to nešto silno mi je dizalo adrenalin. Da, sve je počelo s njima.

Turistička sezona bila je na vrhuncu, sunce je peklo, a u mom kafiću izmjenjivali su se gosti s plaže, koji su čas zahtijevali da se pobrinem za njih vani na terasi gdje su tražili malo hlada, čas u zatvorenom klimatiziranom prostoru koji im je nudio potpuno hlađenje, što je iscrpljivalo. Osim gužve, znao je baš zbog klime svratiti i pokoji lokalni gost. Baš u to vrijeme, početkom kolovoza, u kafić su ušetale i te dvije prekrasne djevojke i posao i gužvu potpuno bacile u drugi plan. Tako već treći dan plijene pozornost svakog muškarca koji im se nađe u blizini.

- Što kažete? - upitao me konobar koji je već godinama radio u mom kafiću. Očima je pokazao prema njima.

- Miro, opet ti, već sam ti rekao da su to pristojne cure.

- O, gazda, vidi se da ne poznajete žene, ili ste još uvijek zaljubljeni u svoju.

- Naravno da sam zaljubljen. A ti za djevojkama trči poslije radnog vremena. Sada na posao - rekao sam i pokazao mu nove goste koji su baš sjedali za stol.

Miro je krenuo prema gostima, a ja sam nastavio puniti prazne police, vaditi oprane čaše iz stroja i tako redom. Kad je sezona, svi su radili sve. Ali točno je, iza šanka potajice sam pogledavao te dvije djevojke. Djelovale su opušteno, veselo, ali u granicama pristojnosti. Nisu čak bile ni razgolićene kako to neke turistkinje znaju biti, ali dobro se vidjelo da obje imaju obline na pravim mjestima. Ni crnki nije bilo zamjerke, ali plavuša je bila baš kao iz nekog časopisa za muškarce. Pravi magnet. Stvorena za to da se s njome učini pogreška u životu. No predugo sam radio ovaj posao da ne bih znao kako izgled, ali i odjeća znaju zavarati. Ali na kraju je ispalo da sam pogrešno procijenio jedino ja.

Djevojke su otišle, a Miro se dao u potragu za njima. Propitkivao je druge konobare gdje su odsjele, s kim su. Naravno da se u malom primorskom mjestu sve znalo, pa i to o njima nije bio problem otkriti. Iz dubine kafića, naš svakodnevni gost Jozo doviknuo je:

- Te dvije curetine su u hotelu. Gdje bi bile?

Kao da ne živim tu gdje živim i kao da već takvo što stotinu puta nisam čuo, ali sada mi je zasmetao taj komentar - curetine. Također su mi išli na živce i moji konobari koji su se uzmuvali oko njih kao ose, a da ne spominjem kako već treći dan izviruju kroz prozore kafića koji je, s obzirom na to da se nalazio nasred plaže i ispred hotela, bio pravo mjesto za promatranje. Pratili su pogledom djevojke, od plaže do hotela, a osobito su im bile zanimljive dok su sjedile na terasi ispred kafića. One to, naravno, nisu čule, ali sav muški svijet u kafiću ili pogledima ili komentarima sudjelovao je u opisivanju njihovih kupaćih kostima, parea, a osobito oblina. Ništa im nije moglo promaknuti.

- Dajte se sredite, dečki, one su naše gošće i tako se ponašajte prema njima - upozoravao sam ih.

- Gazda, tu su samo deset dana i tko ih želi osvojiti mora požuriti. Već padaju oklade tko će biti taj i moram vam reći da vi niste na popisu.

- I ne trebam biti - rekao sam i krenuo u skladište.

Ipak, morao sam sebi priznati da ni ja nisam bio imun na njih. Osobito me zaintrigirala plavuša. Sve dosadašnje priče o ljetnim avanturama između turistkinja i lokalnih mladića uzimao sam s rezervom i smatrao ih uglavnom neutemeljenom samohvalom. Osim toga, već deset godina imao sam skladan bračni život i volio sam svoju suprugu Fani pa mi nikada nije ni palo na pamet prevariti je. Ali sada sam počeo razmišljati drugačije. Mogu ih barem gledati, mislio sam. Ali kad sam ostajao nasamo, kao sada u skladištu, mašta je postajala nemirnija. Zamišljao sam situaciju u kojoj se jedna od njih, po mogućnosti plavuša, diže i dolazi za mnom u skladište. Ili čeka da svi odu, a ona i ja ostanemo sami u kafiću. Odjedanput su mi se te priče lokalnih mladića učinile mogućima. Pomislio sam da bi se čak i meni moglo takvo što dogoditi.

- Treba to katkad, gazda - u ušima su mi zvonile riječi moga drugog konobara Marka kada smo jedanput raspravljali o avanturama, za koje se on smatrao većim ekspertom od Mire. - Ta igra zna biti zanimljiva, upoznavanje, osvajanje, a na kraju seks, pa ispraćaj na odlasku. To ti je kao da putuješ po Europi i upoznaješ ljepote svake zemlje, samo na drugačiji način - smijao se.

- Molim te, Marko - odbacivao sam taj način razmišljanja. - Pazi samo da ne upadneš u kakvu nevolju. Uostalom, vas dvojica niste oženjeni i možete činiti što hoćete, ali mene ostavite na miru.

- I oženjenom muškarcu treba malo oduška. Znam ih bezbroj koji to čine. Osobito to treba takvome poput vas koji se požurio vezati tako mlad.

- Vidjet ćemo tebe kad budeš u braku.

- Bit ću vjeran, naravno, jer sam se imao vremena ispuhati, ali vi niste. Ne znate što propuštate. Možda bi vam se svidjelo.

Odagnao sam te misli i vratio se iz skladišta u kafić. U jednom kutu nekoliko je mladića iz mjesta kartalo za stolom i razgovaralo.

- Baš su komadi one dvije - rekao je jedan.

Opet su uslijedili komentari o izgledu djevojaka i koji bi koju odabrao, ali uskoro je borba za kartaškim stolom potisnula tu temu. Taj čas bilo mi je žao jer sam priželjkivao da ljudi govore o njima dvjema. Bilo je to ono što sam i ja mislio, ali to nikad ne bih izrekao. Naprotiv, kao i uvijek, držao sam se ozbiljno i distancirano od tih priča, samo s tom razlikom što sam ovaj put i sam poželio biti na listi za klađenje.

Sutradan oko podneva razgovor je u kafiću naglo prestao kad su djevojke nakon sunčanja, a prije ručka ušle rashladiti se u ventiliranom prostoru i nešto popiti. Kako i ne bi kad su izgledale predivno s podignutom kosom i oskudno odjevene. Nismo znali što bismo prije gledali: ili u njihove duge vratove i razgolićena ramena ili naslućivali što se skriva ispod tih parea na njima.

- Miruj, Miro - poigrao sam se riječima čim sam ga vidio da uzima tacnu - ja ću ih poslužiti da ti ne zabrljaš.

Uljudno sam pristupio stolu. Nakon kraćeg razgovora i premišljanja o tome što bi popile i što im mogu ponuditi, odmah su po govoru primijetile da nisam mještanin i pitale me odakle sam.

- Iz Našica.

- I mi smo Slavonke, Stjepane - rekla je plavuša koja se predstavila kao Koraljka. - Mogao bi nas malo provesti mjestom.

- Žao mi je, zauzet sam, ali ovdje ima puno neradnika - pokazao sam rukom na svoja dva konobara. Možda bi oni mogli.

- I oženjen je opasnom Dalmatinkom - čuo se glas jednoga od njih.

- Tako zgodan momak trebao je usrećiti neku svoju zemljakinju - rekla je crnka koja mi je pružila ruku i predstavila se kao Branka.

- Nikad nije kasno - dodala je Koraljka gledajući me ravno u oči.

Moram priznati da mi je imponiralo zanimanje djevojaka, čak me nešto u trbuhu štrecnulo, ali ostao sam priseban i prešutio tu očitu primjedbu i izbjegao taj pogled u kojem sam se lako mogao utopiti.

- Jesi li ti uvijek tako ozbiljan? Pa šalimo se - rekla je opet Branka.

- Sve u redu - nasmiješio sam se i narudžbu prenio Miri jer su me taj Koraljkin nebeskoplavi pogled i njezine pune usne umalo oborili s nogu.

Opet sam je promatrao sa strane, ali i posve otvoreno dok je izlazila iz kafića pa joj se svjetlost probila kroz tirkizni lepršavi pareo za plažu. Posljednja je iz kafića izišla njezina duga, plava, meka, valovita kosa s koje je taj čas skinula kopču, a ona se zalelujala kao da je živa i pala joj na leđa. Na sve to jednostavno nisam mogao ostati ravnodušan. Potpuno sam izgubio mir.

Toga dana, časa, odjedanput su pale sve ograde, moralni stavovi su mi se počeli ljuljati, moja Fani postala je lik iz nekog drugog života, potpuno nestvarna, nepostojeća. Osjetio sam se snažnim, moćnim, mladim, poželio sam potvrdu da još uvijek mogu osvojiti djevojku i odvući je u krevet. Poželio sam novo uzbuđenje, nesputan i neplanirani seks.

- Jeste li još uvijek oženjeni, gazda - ulovio me Miro nespremnog dok sam buljio za njima i podsjetio me da Fani ipak postoji. - Gazda, stavljam vas na listu - dohvatio je blok.

- Ne budali - rekao sam i okrenuo se poslu, no i dalje iz misli nisam uspijevao potisnuti Koraljku, uvjeravajući sebe da ove misli o njoj nemaju veze s mojom ženom. Ovo je nešto drugo, obična muška igra koja nema veze s osjećajima.

Ali navečer kad sam došao kući, bilo mi je jasno da sam malo zastranio i da bih mogao jako povrijediti divnu ženu i majku našeg sina, obitelj. Uvalio bih se u veliku nevolju. Sve bi moglo imati kobne posljedice za naš brak, mogao bih izgubiti i sina, ali odnekud se začuo i glas napasti koji je govorio da ni ona niti itko drugi to ne moraju znati. Pa i ta lista za klađenje, zar sam ja baš takav jadnik da su me jedva stavili na nju.

- Dobro jutro, gazda - pozdravio je Miro. - Znate li što je danas novo? - podignuo je obrve kao da čeka moj odgovor, ali je odmah nastavio: - Popeli ste se na listi za tri mjesta. Nakon onog jučer postali ste ozbiljan konkurent. Ona mala plava izgleda trza na vas, ali ni vi niste ostali ravnodušni. Kuha se nešto...

- Ne zanima me to, Miro - prekinuo sam ga nervozno, ali poslije te vijesti ego mi je gadno porastao, a jučerašnja napast se vratila.

U taj čas Koraljka je ušla u kafić.

- Kavu, duplu - rekla je i sjela za jedan udaljeniji stol.

Odmah sam krenuo prema aparatu za kavu i brzo joj spravio čarobni napitak, ali gurnuo sam šalicu Miri da joj je odnese. Gotovo joj se nisam usudio prići. Naravno da sam na njezinu licu prepoznao sinoćnju neprospavanu noć, ali i takva bunovna bila je poželjna.

I dok se ona trijeznila kavom, Miro i ja smo je promatrali.

- Izgleda poput anđela - rekao je on tiho, neprestano buljeći u nju. - Tako bih je volio malo njegovati.

Pomislio sam da je on pravi obješenjak, no šutio sam.

- Što kažete, gazda, kako bi bilo probuditi se uz nju ovako snenu, malo razbarušene kose - nastavio je sanjariti.

Opet sam mislio isto što i on, ali sam ga prijekorno pogledao.

- Sad je bolje - rekla je na odlasku. - Molim vas još jednu za Branku, hoću reći za van - naslonila se na šank.

- Burna noć - komentirao je Miro, dok sam ja opet pravio duplu kavu.

- Samo neprospavana - odgovorila je maznim, još pospanim glasom. - Ništa posebno.

I dok je Miro pokušavao otkriti s kim je bila i je li se naplesala na noćnoj zabavi na plaži, ja sam obavljao druge poslove. No jednim sam uhom budno pratio svaku njihovu riječ. Ali nismo otkrili ništa, osim da im je bilo dosadno i da im na živce idu svi ti silni muškarci koji navaljuju na njih dvije.

Moram priznati da sam opet, sada bez prikrivanja, jednako kao i Miro, gledao za njom otvorenih usta dok je ljuljajući bokovima u kratkim hlačicama i čipkastoj prozirnoj košuljici koja joj je spadala s jednog ramena odlazila iz kafića s kavom u ruci.

- Da mi je samo jedna noć s njom - Miro je doslovce slinio za njom.

- Ništa te ne košta probati. Ali, čuo si, dosadni ste im - rekao sam slavodobitno i okrenuo se za poslom, gušeći u grlu knedlu koju je potaknulo lupanje moga srca kada sam shvatio da je, dok sam spravljao kavu, Koraljkin pogled u zrcalu vitrine za piće koja se nalazila iza šanka tražio moj.

Taj je pogled potaknuo novu, još žešću žudnju za tom djevojkom. Poželio sam potrčati za njom i jedva sam se suzdržao. Ni o čemu drugome nisam razmišljao doli o tome da mi se ponudila na pladnju, a ja je nisam smio ni dodirnuti. Poželio sam da sam slobodan i da mogu samo otići i naći se s njom. Ali, bio sam oženjen, rastrgan između Fani i Koraljke. Ovo mi se još nije dogodilo. Pogubio sam se.

Očekivao sam da će djevojke, po običaju, još jedanput taj dan doći u kafić. Poželio sam potvrdu tog njezina pogleda iz zrcala, da definitivno znam na čemu sam, ali nisam je mogao dobiti jer one nisu dolazile. To iščekivanje i te moje misli iscrpili su me.

Dok su drugi pozorno pratili večernji dnevnik, ja sam razmišljao jedino o Koraljki i o tome kako bezbolno doći do nje. Želim samo jednu noć s njom i gotovo. Njoj očito odgovara baš to što sam oženjen. Nitko nema nikakve obaveze, nizao sam pretpostavke i tobožnje razloge da se upustim u avanturu.

Uz to, ponovno je iz sjećanja izronio Markov glas i njegovi liberalni stavovi. Sjetio sam se još jednoga našeg razgovora:

- Te strankinje znaju razbiti učmalost pa ćeš poslije više voljeti svoju ženu - tvrdio je. - Taj strah da te tko ne otkrije potpiruje vatru, a ta vatra koju one rasplamsaju i nestanu prenese se u bračni krevet.

Bolje da se saberem, opet sam se prizivao pameti. Ali nisam se sabrao. Nastavio sam tražiti razloge i opravdanja za to da uskočim u njezin krevet. Čak sam pomislio i na to kako baš i nije sve idilično u mome braku i kako se Fani otkako se naš sin rodio više bavi njime nego mnome. Nekad mi se tako lijepo umiljavala, bio sam joj na prvom mjestu, a danas su to naš sin, posao, kuća u izgradnji, bolesna majka.

Ne bavi se ni samom sobom. I ona je nekad bila poput ove raskošne plavuše, a sada je smršavjela i plavi joj pramenovi često beživotno vise. A ni seks nam više nije strastven kao nekad. Uglavnom završi brzo i vrlo suzdržano jer možemo probuditi Niku, ili još nije zaspao pa čekamo, ili je ona preumorna pa ništa od ljubavi. Nakon tih misli, naglo sam odlučio otići i potražiti Koraljku.

Čekao sam pogodan trenutak i vrlo brzo neopaženo nestao iz kafića.

- Kamo, gazda, kafić je pun - viknuo je Marko s terase kad sam već bio poodmakao.

- Idem kući, Fani me zvala, nešto je s Nikom. Brzo se vraćam.

Bila je to vrlo hrabra laž. Što ako Fani svrati, jer znala je došetati s djetetom, što ako u nekom trenutku Marko upita što je bilo Niki ili kako mu je, panično sam razmišljao dok sam brzo hodao kroz ljude na hotelskoj plaži na kojoj je treštala glazba. U toj masi koja se gibala u ritmu glazbe bilo je kao da tražim iglu u plastu sijena. Ali kad tražiš nevolju, nađeš je.

Ugledao sam Koraljku u isto vrijeme kad i ona mene. Odmah mi je prišla, a ja sam se jedva suzdržao da je već tu ne privučem k sebi i ne poljubim joj te pune usne. Istodobno sam taj tren bio ljut na sebe: čas zbog svoje slabosti kojoj sam popustio, čas zbog svoje nekontrolirane žudnje za njom, čas zbog toga što Fani uopće postoji.

Ali kratko je to trajalo jer me Koraljka uzela za ruku i povela u hotelsku sobu. Izgubio sam pojam i o mjestu i o vremenu. Pratio sam je poput blesana koji je tu došao s već stvorenom slikom u glavi o strastvenoj noći koju ću provesti s njom, burne i lijepe noći prepune vrelih uzdaha i dodira. Jedva sam dočekao da zatvori vrata za nama. Odmah sam je zgrabio, ne mogavši više obuzdati svoju žudnju.

Jedva smo došli do kreveta usput se skidajući i udarajući o namještaj i rušeći sve oko sebe. Uskoro sam ležao na leđima, a na meni je potpuno naga sjedila Koraljka. Pridigao sam se htijući je privući k sebi i uhvatiti je za bujne grudi, no uhvatila me za zapešća i vratila me natrag čvrsto mi držeći ruke iznad glave.

Sve je bilo prilično brzo gotovo. Ona je obavila sav posao.

Ne vjerujući da je gotovo, buljio sam u nju. Bila je rumena u licu, a jedna kap znoja skliznula joj je između dojki do pupka. Izgledala je zanosno i htio sam još, htio sam uzeti nešto za sebe, no ona je taj čas sišla s mene.

- Ako uhvatiš još koju priliku - rekla je prije ulaska u kupaonicu - rado bih te opet vidjela. Bio si odličan.

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim kako sada trebam otići i sve što sam mogao bilo je pokupiti svoje krpice i nestati. Zapravo sam tek na hotelskom hodniku jasno razabrao što sam učinio i što mi se dogodilo.

Koraljka me iskoristila. Tek sada uključila mi se lampica i pomislio sam kako moram paziti da me tko poznat od osoblja ne sretne. Osjetio sam se poniženim. Na povratku kroz štandove postavljene uz cestu, zaustavio sam se kod jednog prodavača alkoholnih pića i iskapio jednu ljutu. Nisam se dobro osjećao, nije mi se išlo natrag.

Pomislio sam na svoju Fani i nije mi bilo svejedno. Što ako dozna? Mjesto je malo i sve se ovdje lako otkrije. Grlo mi se stegnulo zbog nje. Volio sam je i silno se uplašio da je ne izgubim. S naletom bijesa koji sam osjetio prema sebi i jada koji sam osjetio u sebi, nisam se znao nositi, a nisam ih se mogao ni riješiti. Sve što sam mogao je krenuti prema moru. Bacio sam se u vodu u odjeći i plivao dok nisam iscrpio i posljednji atom snage. Jedva sam se dovukao do obale i kafića.

- Igrao sam malo picigina - odgovorio sam na Mirino pitanje.

- U ovo doba? A Niko?

- Ništa, glupi nesporazum - rekao sam i krenuo u stražnju prostoriju gdje sam uvijek držao rezervnu odjeću u slučaju da se uprljam.

Tada sam otišao u skladište i bijesno i nepotrebno ga počeo preslagivati. Trebalo mi je još fizičke aktivnosti kako bih napetost i bijes izbacio iz sebe. Skladište je bilo dobro mjesto, barem me nitko nije gledao, a kada se činilo da sam dovoljno izmoren, izišao sam na stražnja vrata i još se jedanput bacio u more da ohladim svoju usijanu glavu. Potom sam se vratio i Miri s vrata doviknuo:

- Zaključaj, ja idem kući - rekao sam mu.

- Nema problema, gazda. Je li sve u redu? Opet ste mokri.

- Samo sam umoran od picigina, to je sve.

Čovjek me u čudu gledao.

Nisam ni slutio koliko će mi biti teško pogledati Fani u oči i koliko ću sebe mrziti zbog toga.

- Picigin? Pa mogao si barem košulju skinuti. Evo ti pidžama, odmah se presvuci - žurno mi ju je Fani dodala - ionako ćeš uskoro u krevet.

Ušao sam u kupaonicu da se istuširam. Ne, nisam htio oprati more, htio sam oprati Koraljku sa sebe i isprati sjećanje na nju. Upravo sam se brisao kad je u kupaonicu ušla Fani i zagrlila me.

- Niko spava - šapnula mi je u uho. - Dođi.

- Molim te, Fani, preumoran sam - gotovo sam se otresao na nju, a ona je samo izišla.

Sjeo sam na rub kade i umalo zaplakao. Želio sam je, ali nisam mogao poslije Koraljke biti s njom.

Nisam to mogao još neko vrijeme. Čak sam primjećivao njezin tužan i upitan pogled, ali nisam joj mogao odgovoriti na njega niti joj odagnati tugu.

Od te večeri kada sam ponovno vodio ljubav s Fani, više ništa nije bilo isto. Bilo je bolje, ljepše, ponovno sam bio zaljubljen u svoju ženu.

Nikad sebi nisam oprostio glupost i uvijek kad bih se sjetio Koraljke, osjetio bih se poniženim i bijesnim na sebe, ali na neki sam joj način bio i zahvalan što me naučila pameti.