ISTINITA PRIČA: 'Izbacio me na ulicu bez kune u džepu! Osvetila sam se i zavela njegovog najboljeg prijatelja!'

Kiša nije prestajala padati, a ja već nekoliko sati nisam imala krov nad glavom. Moj dečko Bojan izbacio me na ulicu bez kune u džepu. Sve moje stvari ostale su u stanu iz kojeg sam tog poslijepodneva morala otići. A ostalo mi je tamo i srce.

Znala sam da se Bojan zaljubio u drugu, a njegova su zaljubljivanja uvijek bila opasna po okolinu. I kad se prije pet godina zaljubio u mene, bez iole razmišljanja razveo se od žene s kojom je imao tek rođeno dijete.

Znala sam samo jedno mjesto na koje bih mogla otići. Na prijateljice nisam mogla računati, sve sam ih ostavila kada me Bojan zaludio. Zaljubila sam se i u njega i u njegov način života, njegove prijatelje.

Sramila sam se svojih priprostih prijateljica i odrekla ih se bez iole grižnje savjesti. Mislila sam da sam bolja od njih samo zato što imam bogatog dečka. Jedna od njih udala se za automehaničara, druga za vozača, dok je suprug treće bivše prijateljice radio kao konobar, razmišljala sam i duboko uzdahnula.

Sada sam im zavidjela jer nijedna od njih sigurno nije postala beskućnik. Njihovi obični muževi časni su i pošteni, sigurno ih ne bi izbacili iz kuće bez kune u džepu niti bi ih ostavili zbog drugih, mlađih žena.

Iz stana mog prijatelja Olivera čuo se televizor. Nikad nije bio lud za izlascima, ali je i danas ovisnik o televizijskom programu i internetu. Otkad se znamo, Oliver i ja smo najbolji prijatelji. No od našeg prvog poznanstva u srednjoj školi pa do danas ostao je samotnjak. I jedini s kojim sam, otkako sam se upustila u vezu s Bojanom, zadržala kontakt.

Pozvonila sam na vrata i prepoznala spore korake. Kad je otvorio, nije djelovao iznenađeno.

- Oprosti što se nisam najavila, ali nisam o ovome mogla telefonom - slomila sam se i zajecala.

Oliver me privio uz sebe, poveo do male dnevne sobe i posjeo u jedinu fotelju koju je imao. Bila su tu i dva stolca, ali kompjutorska, i u njih je sjedao samo prvi čovjek toga carstva. Pustio me da se isplačem, a za to vrijeme skuhao kavu. Kad je nakon nekoliko minuta s dvije šalice ušao u sobu, još se nisam smirila.

- Ostavio te?

Potvrdno sam klimnula glavom. Trudila sam se smiriti svoje drhtaje i jecaje pa mi riječi nisu mogle preko usta.

- Znala si da će se to dogoditi. A znala si i na koji način. Kod Bojana nikad nije bilo razgovora. Trebala si ranije pripremiti stvari i donijeti ih ovamo. Imaš li barem dokumente sa sobom?

- Da, njih mi je dao. Spakirao ih je u kovertu, da ne bih imala razlog vratiti se. Oliver, ne mogu živjeti bez njega! I gdje ću sada? - opet sam briznula u plač.

Sjeo je pored mene i uzdahnuo.

- Ostat ćeš kod mene dok se ne oporaviš. Jednoga dana sve će ovo biti samo ružno sjećanje. Ja ću ti u tome pomoći.

Njegove su mi se riječi učinile bešćutnima, no Oliver nikad nije bio zaljubljen, nije mogao znati da se takva ljubav ne može preboljeti.

- Ne mogu zamisliti buđenje bez njega. Ni bez njegovih ruku kojima mi zatvara oči kad me iznenadi poklonom i traži da pogodim što je u kutijici. Neću to preživjeti! - ponovo sam zaplakala.

Oliver je osjetio da treba šutjeti. Progovorio je tek kad sam se malo smirila.

- Sad je važno da mi napišeš što ti sve treba: od četkice za zube, šampona, kreme, a ja ću sutra ujutro sve kupiti. Kad malo dođeš k sebi, i ti ćeš u kupovinu, po rublje i odjeću.

- Nemam novca, nije mi ostavio ni kune. Znaš i sam da mi Bojan nije dao raditi.

- Znam, ali ja ionako nemam na što trošiti, osim na nove memorijske kartice. S vremenom ćemo ti naći neki posao, ima dosta oglasa, pa ćeš stati na noge - umirio me.

Otišao je do stola i približio mi papir i olovku. Zbunjeno sam ga pogledala i rekla:

- Ne mogu sad razmišljati o tome.

- Moraš.

Na kraju sam popustila i polako počela pisati. Za to vrijeme Oliver je sjeo za jedan od kompjutora i pretvarao se da nešto radi. Kad sam legla u krevet, mislila sam da nikad neću zaspati, ali patnja me iscrpila i zaspala sam s lakoćom.

Buđenje je bilo znatno gore. Novi dan, prvi bez Bojana, donio je sive oblake i kišu. I opet sam briznula u plač. Kad je Oliver pokucao na vrata spavaće sobe, zatekao me kako ležim i gledam u prazno.

- Kupio sam ti trenirku, tek toliko da ne šetaš u toj majici koju sam ti dao za spavanje. Sve ostalo te čeka u dnevnoj sobi. A tvoj ormar za stvari i druge sitnice je ovdje - rekao je.

Nakon doručka otišli smo u veliki trgovački centar. Sve mi je tamo bilo nepoznato jer me Bojan naviknuo na kupnju u otmjenim buticima. Sada, u gomili ljudi Oliver mi bira odjeću, a ja samo klimam glavom na komade koje mi pokazuje. Kad smo se vratili u njegov stan, Oliver je sve složio u ormar. Potom je sjeo na pod tik uz moje noge i uzdahnuo.

- Jesi li javila roditeljima što se dogodilo? - upitao me.

Još nisam ni sebi htjela priznati da sam ostala bez Bojana, pa nisam ni razmišljala kako to saopćiti cijelome svijetu.

- Nisam i ne znam kada ću. Ne mogu slušati mamine prodike kako mi je odavno govorila da će tako završiti, niti tatine riječi podrške da dignute glave nastavim dalje.

Ali Oliver nije odustajao. Znao je situaciju u mojoj obitelji, često smo o tome razgovarali. Moji su se rastali u najosjetljivijim godinama svake djevojčice, kad sam imala jedva četrnaest. Posjeli su me na stolac i započeli ozbiljan razgovor o tome kako se više ne slažu.

Govorili su to tako mirno da mi se razvod i nije činio strašnim. Ali već nekoliko dana nakon očevog iseljenja, majka je bila nervoznija, kuća praznija, a s ocem sam se čula samo telefonom. Kad sam službeno dobila očuha, obećala sam si da nikad neću pristati na život kakav je vodila moja majka, da će moj muškarac biti netko i nešto. To sam kasnije doista našla u Bojanu.

Otac se također vrlo brzo oženio djevojkom samo tri godine starijom od mene i zbog ljubavi se odselio u drugi grad. Viđala sam ga tek dva-tri puta godišnje.

- Možda je vrijeme za bolji odnos s roditeljima. Što misliš da sjednemo u auto i odemo do tvog tate?

- Ne dolazi u obzir! Ne želim sada nikoga uza sebe. Samo tebe.

- Neću ti dopustiti da potoneš. Pokaži volju za životom!

Kratko sam šutjela nadajući se da će odustati. Ali Oliver nije skidao pogled s mene. Čekao je odgovor.

- U redu, kad si već takav, ali ne idem nikamo. Za nešto više od telefonskog razgovora nisam spremna - rekla sam.

- I to je dovoljno za početak.

Majka je bila loše volje, vijest o tome da sam prekinula s Bojanom, iako joj se nikad nije sviđao, primila je teže nego što sam očekivala, strahujući kako ću dalje sama.

Oliver je stajao pored mene. Znao je koliko mi je teško slušati mamino “govorila sam ti”. Ali ja sam se dobro držala. Razgovor s tatom bio je puno duži. Nisam slušala “rekao sam ti”, već riječi podrške:

- Preživjet ćeš, život je pun iznenađenja, dobrih ljudi i muškaraca. Ovim prekidom Bojan je izgubio i jednom će se gorko kajati - govorio je.

Nakon razgovora s njima ipak mi je bilo lakše.

- Čudi me što me nitko od vas nije pitao zašto smo se razišli. Ni ti, ni mama, ni tata. Kao da ste znali da će se to dogoditi. Samo ja, glupača, vjerovala sam da je to ljubav.

Umjesto odgovora, Oliver se okrenuo i otišao u kupaonicu. Čula sam ga kako pušta vodu, ali znala sam da se samo maknuo od mene. Pustio me da razmislim.

Nisam se mogla pomiriti s time da su Bojana svi vidjeli u puno gorem svjetlu od mene. Zar nisu mogli vjerovati da me volio? Zar nisu mogli razumjeti zašto toliko patim za njim, pitala sam se.

U Oliverovom stanu ostala sam mjesec dana. Pomogao mi je da se zaposlim. Posredstvom jednog od brojnih internet prijatelja, dobila sam posao hostese u casinu. Radila sam uglavnom po noći. Nadala sam se da će jednom u casino ušetati i Bojan. Vidjela sam, naime, neke njegove poznanike i srce mi je brže zalupalo jer Bojan će sigurno doznati gdje sam i jednom, mislila sam, potražiti me.

Plaća je bila pristojna, napojnice također, pa sam mogla razmišljati da iznajmim stan. No, iskreno, nisam bila spremna vraćati se u cik zore među prazne zidove gdje nije bilo dobrog Olivera da me sasluša. Zato sam odgađala odlazak, nadajući se da će doći dan kada se više neću bojati samoće ili kada će se vratiti Bojanu.

Te sam noći stajala pored ruleta i krišom gledala na sat. Znala sam da me jedan od menadžera promatra. Zato sam se trudila sakriti umor i jedva sam čekala baciti se na krevet i zaspati. Dvadesetak minuta prije nego što sam trebala završiti smjenu na vratima casina pojavila su se trojica u odijelima. Prvo sam čula smijeh pripitih i raspoloženih muškaraca, a onda sam među glasovima koji su pozdravljali menadžera prepoznala jedan dobro poznat.

Okrenula sam se i ugledala Matka, najboljeg Bojanovog prijatelja. Kad je i on mene ugledao, na licu sam mu pročitala iznenađenje.

- Ne mogu vjerovati da te vidim! Kako si? Odakle ti ovdje?

- Radim tu.

- Nisam znao, nekoliko mjeseci bio sam izvan Hrvatske. Pozdravi Bojana! Zvao sam ga dva-tri puta, ali bio je u gužvi i još se nismo vidjeli.

To me pogodilo ravno u srce. Osjetila sam da su mi oči pune suza, a znala sam da nije ni vrijeme ni mjesto za plakanje.

- Nismo više zajedno - hladno sam rekla.

Panično sam razmišljala kako se udaljiti od Matka prije nego što mi niz lice krenu potoci suza. Pogledala sam u menadžera koji se blago mrštio i dosjetila se kako pobjeći.

- Drago mi je da sam te vidjela. Sad moram ići, menadžer će se ljutiti što razgovaram s gostima.

Taman sam napravila korak unatrag kad se casinom prolomio Matkov zarazni smijeh.

- Ja sam jedan od vlasnika, zato ne brini za menadžera. Neće se ljutiti na tebe.

Te mi riječi nisu nimalo pomogle. Ionako me nije zanimalo što će reći menadžer, niti tko je vlasnik casina. Samo sam željela sakriti suze. A Matko to nije znao i pozvao me da sjednemo u jedan od separea i popijemo piće.

Ne, to ne dolazi u obzir, pomislila sam i krišom pogledala na sat.

- Rado, ali još desetak minuta i završava mi smjena. Pobjegne li mi autobus, drugog ću se načekati - rekla sam.

- Autobus? Nema šanse da ideš autobusom, ja ću te odvesti.

Rukom je pozvao menadžera i rekao mu da idem s njim.

Matko u autu nije puno pričao. Pustio je laganu glazbu i vozio. A ja sam razmišljala kako će Bojan reagirati kad dozna da me njegov prijatelj u sitne sate vozio kući. Kad je ispred zgrade ugasio motor, gledao me kao da me analizira.

- Hvala ti što si me dovezao - rekla sam.

- Nema na čemu. Sada ćemo se često viđati - nasmijao se.

Legla sam s mislima na njega. Bio je najljepši muškarac u Bojanovom društvu, bogatiji i od Bojana, ali umjereniji u trošenju novca i uvijek nekako po strani. Znalo se da vodi nekoliko uspješnih poslova, stalno je putovao i nije imao djevojku.

Prisjećala sam se koliko se Bojan rugao njegovoj vjeri u ljubav, naših razgovora o svemu što Bojana nije zanimalo, o glazbi, nježnim tekstovima, emocijama. Matko je uz sve i redovito vježbao i imao tijelo na kojem mu je čak i Bojan zavidio. Da, bio je savršen muškarac na kojeg bi Bojan mogao biti ljubomoran. I tada sam se dosjetila kako vratiti Bojana. Matko je idealan muškarac s kojim ću probuditi njegovu ljubomoru, pomislila sam.

Ali prilika se nije ukazala tako brzo kako sam mislila. Matko nije dolazio i nakon dva tjedna iščekivanja pala sam u novi očaj. Oliver je primijetio da se nešto događa sa mnom, no kad bi upitao o čemu se radi, dobivao je šture i ljutite odgovore. A onda se, jedne noći, Matko ipak pojavio. Samo mi je klimnuo glavom i prošao pored mene. Puna dva sata sjedio je u separeu i nešto raspravljao s prijateljom. Gledala sam ga krišom, očekujući da i on pogleda mene, nasmije mi se. No, to se nije dogodilo.

Nakon dva sata priče nepoznati muškarac napokon je izašao iz casina, a Matko ostao sam za stolom. Kad sam uhvatila njegove poglede, polako mi se počela vraćati nada. Htjela sam mu pokazati koliko sam drugima poželjna pa sam počela koketirati s gostima.

Samo desetak minuta kasnije prišao mi je menadžer i rekao da me Matko zove. Došetala sam do njega i sjela za stol. Bio je ljut, a ja nisam skidala osmijeh s lica. U njegovoj je ljutnji, naime, bilo lako pronaći tragove ljubomore, a to je značilo da sam na pravom putu.

- Koketiraš sa svima! Više nitko ne gleda kamo stavlja uloge, samo bulje u tebe - prigovorio mi je.

- Zar to nije dobro za zaradu casina?

Još koji trenutak djelovao je ljutito, a onda je naglo prasnuo u smijeh.

- Mislio sam da si poput ranjive djevojčice. Pored Bojana si djelovala umiljato - rekao je.

Na spomen njegova imena nisam mogla ostati ravnodušna, ali morala sam se kontrolirati. Željela sam ostvariti svoj cilj, a to je značilo i sakriti osjećaje prema Bojanu.

- Možda sam takva samo kad sam zaljubljena? - mazno sam rekla.

- Nisi više zaljubljena u Bojana?

- Naravno da nisam. Da sam ga željela, još bih bila s njim - trudila sam se zvučati ravnodušno.

Matko se nasmijao glasnije nego što sam očekivala.

- U pravu si. Ne bi prekinula s njim da si osjećala nešto za njega.

I nakon tih riječi lice širokog osmijeha naglo se namrštilo, a pogled je postao prijeteći. Ruka mu je poletjela preko stola i čvrsto stisnula moju. Tako snažno da sam jauknula.

- Mrzim kad me netko gleda u oči i laže! Znam da je Bojan tebe ostavio. Znam i na kako je ružan način to učinio. Razgovarao sam s njim i rekao mu sve najgore o tome. Zato ne trebaš preda mnom glumiti da si ti ostavila njega.

Posramio me, no još mi je teže palo što se moj plan srušio kao kula od karata. Matko me pustio jednako naglo i neočekivano kako me i dohvatio.

- Zašto ne priznaš da si još uvijek zaljubljena u njega? Bilo bi poštenije nego se ovako poigravati s mojim osjećajima - rekao je i ostavio me samu i šokiranu.

Pokušavala sam shvatiti što se dogodilo. Je li moguće da je Matko zaljubljen u mene, razmišljala sam.

Nakon te noći bila sam sigurna da ću kad-tad osvojiti Matka i tako vratiti Bojana. Poput djeteta sam se radovala danu kada će Bojan doći i moliti me da mu se vratim. No prije toga Matka trebam uvjeriti da sam idealna djevojka. A on je u casino dolazio svaku drugu, treću večer. Pretvarao se da me ne primjećuje, ali osjećala sam njegove poglede i znala da sve češće dolazi samo zbog mene.

Stalno sam ga nešto zapitkivala, pogledima mu pokazivala koliko ga želim dok je on, činilo mi se, slutio da ti izljevi nježnosti za njega nisu dobri. Tražio je samo da budem iskrena prema njemu, a ja sam se toliko uživjela u svoju ulogu da su mi laži jedna za drugom klizile preko usana.

Jednog jutra dovezao me kući nakon posla. Nije me ni pokušao poljubiti, ono “laku noć” izgovorio je a da motor nije ni ugasio. Prihvatila sam njegovu igru, smješkala mu se i zaljubljeno ga gledala.

- Kako je na poslu? U posljednje vrijeme ništa ne pričaš, a dolaziš ranije nego obično - upitao me Oliver sljedećeg jutra.

- Skratili su nam noćnu smjenu - slagala sam.

Nepovjerljivo me gledao pa sam odmah prešla na drugu temu.

- A što je s tobom? Hoćeš li ikad izaći s nekom djevojkom? Makar i s jednom iz tvog virtualnog svijeta?

- Kako misliš da se viđam s bilo kim dok si ovdje?

- Želiš reći da ti smetam?

- Da, počinješ mi smetati. Navikao sam živjeti sam - hladno je odgovorio.

- Slažem se, predugo sam ovdje. Sada mogu unajmiti stan. Već sutra ću početi tražiti.

Poljubila sam ga u obraz i nestala u kupaonici. Bez iskustva u traženju stana, brzo sam shvatila kako to nije nimalo jednostavno. Uglavnom su se oglašavale agencije koje su tražile novac unaprijed. Drugi su pak stanovi bili skupi ili u lošem stanju.

Već petog dana traženja svog novog prebivališta pala sam u očaj. No bila sam sve upornija u namjeri da se što prije iselim iz Oliverovog stana. U novi stan, u kojem ću biti sama, moći ću pozvati Matka, mislila sam.

Kad me jednog jutra Matko opet vozio kući, primijetio je moje tamne podočnjake.

- Znam da imaš radne noći, ali čini se da su ti i dani jednako burni - komentirao je.

- Ovakve podočnjake vjerojatno dobiju svi koji traže stan.

- Za koga?

- Za sebe.

Matko je ponovno zašutio, a ja sam slutila da se topi led oko njegova srca. Gledao me drukčije nego inače.

- Ti i dalje nisi svjesna koliko mi se sviđaš? - upitao je ispred zgrade.

Jedva sam suzdržala osmijeh.

- Ne, nisam svjesna. Kako je moguće da sam ti se tek sada dopala, a nisam sve ono vrijeme dok si me viđao s Bojanom?

Bilo je to lukavo žensko pitanje kako bi razgovor navela na svoj mlin. Željno sam očekivala odgovor.

- Svidjela si mi se prvoga dana. No znao sam da taj osmijeh koji si mi uputila dok si mi pružala ruku i izgovarala svoje ime nisam izazvao ja već moj prijatelj. A želio sam da se jednom zbog mene tako smiješ.

- Voljela bih da sam te upoznala prije Bojana - tiho sam rekla.

Ova je laž bila pun pogodak. Matko me zgrabio i strastveno poljubio. Zatvorila sam oči i uzvratila mu poljubac, misleći samo o tome da će me jednoga dana moj Bojan ponovno tako ljubiti.

Zbunile su me njegove ruke koje su letjele preko mog tijela, potreba za muškim dodirima prostrujala je mojim venama. Dopustila sam mu više nego ikome na prvom sastanku. Kad me napokon pustio, Matko je bio zadihan i na licu mu se vidjela želja. Gledao me s obožavanjem, usnama koje podrhtavaju, crven u licu.

- Zašto ovo radiš? Znam da još uvijek voliš Bojana. Nisi ti prva koju je tako ostavio. I znam koliko su sve patile za njim. Reci mi da ga još voliš i prestat ću misliti na tebe.

Nisam mu mogla priznati koliko još sanjam Bojanove zagrljaje. Samo mi je Matko mogao pomoći da vratim izgubljenu ljubav. Ako ga dovoljno zaludim, mislila sam, jednom će sam sve priznati Bojanu. A baš to je moj cilj.

- Način na koji me je Bojan ostavio bio je jadan, zato mi i nije trebalo puno vremena da ga zaboravim. Bio je moja velika ljubav, ali to ne znači da se ne mogu zaljubiti u nekog drugog, u nekoga tko mi je uvijek bio neobično drag.

Uslijedio je još jedan poljubac, duži i strastveniji od prethodnog. Znala sam da je to početak mog velikog trijumfa.

- Znam da radim nešto suprotno mojim načelima, ali sam sretan i ne mogu skinuti osmijeh s lica - šaputao je.

- I nemoj, lijepo ti stoji.

Samoj sebi sam se čudila kako spretno baratam riječima.

- Nemoj tražiti stan. Spremi svoje stvari i sutra ćemo ih prebaciti k meni. Što kažeš?

Nije mi se svidjelo što je moj plan na samom početku postao tako ozbiljan. No, da sam ga odbila, propala bi ideja kako da vratim Bojanovu pažnju. Morala sam pristati.

- Divno, jedva čekam - šapnula sam.

Te sam večeri lako zaspala. Snom osobe koja jedva čeka da svane kako se ne bi predomislila.

- Oliver, ako danas nemaš poslam mogao bi mi pomoći da se spakiram. Našla sam stan - rekla sam svom prijatelju.

- Gdje?

Našla sam se u neobranom grožđu. Nisam imala pojma kamo odlazim, u kojem kvartu Matko živi, ima li stan ili kuću, jer ga s Bojanom nikad nisam posjetila. Zato sam opet lagala.

- Tu blizu. Moći ću te često posjećivati.

- A ja tebe?

Progutala sam knedlu. Kako pozvati Olivera u Matkov stan, a to sakriti od obojice?

- Naravno, čim se malo sredim.

Ponudio se da mi autom prebaci stvari, no vješto sam ga odbila. Rekla sam da će znanac iz casina doći po mene. Matko je nekoliko sati kasnije izašao iz auta i sav ozaren mi pomogao unijeti dva kovčega. Čim smo stigli ispred niske luksuzne zgrade, znala sam da je njegov stan jednako veliki kao i Bojanov. Ali sam se iznenadila jer u njemu nije bilo nepotrebnih predmeta niti skupih umjetničkih djela kupljenih radi prestiža, kao što je to bilo kod Bojana. Matkov je stan imao dušu. Začudila sam se i kuhinji, odavala je da se tu često nešto sprema.

- Idemo nekamo na večeru. Želim prvu zajedničku večer provesti na najljepši mogući način. Gasim telefon i posvećujem se samo tebi - rekao je.

Nikad nisam bila u društvu pažljivijeg muškarca. I Bojan je znao je pokazati koliko je zaljubljen, ali nikad mi nije ponavljao deset puta u pet minuta koliko sam mu lijepa. Uz Matka sam se doista osjećala kao da sjedim na tronu.

- Kako si spavala? - upitao me sljedećeg dana.

Stajala sam pred muškarcem kojeg ne volim, a s kojim sam imala jednu od najljepših noći u životu. Matko je bio sjajan ljubavnik, skoro kao i Bojan, mada nježniji, s više šapata na usnama.

- Kao beba.. A ti si već spreman za posao?

- Moram na sastanak. Ti idi u kupovinu, vraćam se tek popodne

Ustao je i poljubio me. Čula sam zvuk automobila, otišla u kupaonicu i ubrzo utonula u pjenušavu vodu. Sve me to podsjetilo na život koji sam imala s Bojanom. Baš tako sam uživala kad je on odlazio na posao i ostavljao me u stanu. Sve bi bilo idealno samo da je na Matkovom mjestu bio Bojan. A nadala sam se da će uskoro i biti.

Naš idiličan život trajao je tri mjeseca. Matko me stalno iznenađivao poklonima i ispričavao se što mi zbog posla ne posvećuje pažnje koliko bi htio. Ja sam pak svakog dana očekivala da se odnekud pojavi Bojan.

Matko je inzistirao da upozna moje roditelje, a ja sam to vješto izbjegavala. Na kraju sam popustila i jedne nedjelje s njim pod rukom pozvonila mami na vrata. Njih dvoje našli su sto zajedničkih tema i na rastanku se srdačno izljubili.

Naša je veza postajala sve ozbiljnija, a onda se dogodilo ono čemu sam se nadala svih ovih mjeseci. Matko se doma vratio neraspoložen. Sjeo je na kožni trosjed i privukao me k sebi.

- Vidio sam se danas s Bojanom - rekao je.

Zadrhtala sam. Spomen voljenog imena u meni je prubudio nemir.

- Ti drhtiš? - primijetio je.

- Neka jeza mi cijeli dan prolazi tijelom. Nije ništa strašno. Popit ću čaj i neke vitamine. Nadam se da je Bojan dobro prihvatio našu vezu.

- Nije. Tvrdio je da me iskorištavaš kako bi ga napravila ljubomornim.

- Nadam se da mu nisi povjerovao?

- Nisam. Mada, priznajem, nije mi bilo svejedno, bio je jako ljut. Milice, voliš li ga još?

- Bojan je nekad bio moja velika ljubav. Sada si to ti. Želim biti s tobom.

- Do kraja života?

- Da, do kraja života.

Poljupcem sam završila ovu priču. Tako mi je bilo najlakše. Dok sam ga ljubila, bila sam sretna jer je Bojan bio ljubomoran, na korak do toga da ponovno bude moj.

Sljedeći dan nazvao me Oliver. Otkad sam otišla iz njegovog stana, čuli smo se nekoliko puta, i to nakratko. Oliveru se nije svidjelo što ga još nisam pozvala da me posjeti, a ja mu nisam bila spremna otkrivati svoje planove. Njegov poziv nakon dužeg vremena me iznenadio.

- Bojan me jučer nazvao. Htio je tvoj novi broj, a ja mu ga nisam dao.

- Trebao si. Ako te ponovno nazove, daj mu broj.

- Ne mogu vjerovati, nakon svega što ti je napravio?! Tvoja glupost je zasljepljujuća - rekao je i prekinuo vezu.

Osjetila sam grižnju savjesti jer sam iznevjerila osobu koja mi je najviše pomogla u životu. No, pomisao na Bojana odagnala je savjest. Tražio me, krenuo u napad. A kad Bojan nešto zacrta, znala sam, to mora i dobiti.

Kući sam se vratila oko dva. Spremila sam si lagani ručak i čula zvono na vratima. Otvorila sam i ugledala Bojana. Stajao je preda mnom visok, preplanuo, lijep.

- Došao sam te vidjeti - rekao je.

Ušao je u Matkov stan kao da je njegov, a ja ga nisam ni pokušavala zaustaviti. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.

- Lijepo ti je ovdje, Matko je sjajna prilika - rekao je.

Zaustila sam da mu odgovorim nešto drsko, no Bojan me zagrlio i poljubio. Niti sam mogla, niti sam htjela odgurnuti ga od sebe. Kolike li sam noći o tome sanjala! No san se rasplinuo čim me pustio iz zagrljaja.

- Zašto mu ovo radiš? Matko je najbolji čovjek kojeg poznajem - upitao je.

- Zato jer o tome ne odlučuje razum, već srce. A srce je tvoje. Još uvijek i zauvijek.

Sad sam ja poljubila njega. U tom je poljupcu bila sva bol i čežnja zbog kojih mjesecima nisam spavala. To je čak i hladni Bojan mogao osjetiti. Ljubili smo se u stanu njegovog najboljeg prijatelja i oboje smo znali koliko je to pogrešno. Možda smo se samo zbog toga i zadržali na poljupcu.

- Bojane, vodi me kući - tiho sam rekla.

Gledao me kao da se predomišlja, ali na kraju me ipak odlučno odbio:

- Ne mogu. Ne živim sam. I ne želim ju ostaviti.

- A ja?

Bilo je to pitanje ponižene žene, ali nije me bilo sram postaviti ga. Moj cilj je bio tu, preda mnom, i bila sam spremna na puno gore stvari od poniženja kako bih ga ostvarila.

- Ne želim da te ima netko drugi ima. Sretna će biti žena koju on zavoli, ali to ne smiješ biti ti. Neću dopustiti da budeš sretnija nego što si bila sa mnom - rekao je.

Sad mi je sve bilo jasno. Bojan nije došao jer želi da mu se vratim. Nije mogao dopustiti da Matko u nečemu bude bolji od njega.

Kad se Matko vratio kući, zatekao me kako sjedim i gledam u prazno. Iako sam ga poljubila, osjetio je hladnoću, udaljenost.

- Zašto si tako odsutna?

- Malo sam pospana, ništa strašno.

- Reci mi istinu, vidim da nešto nije u redu.

- Sve je u redu i nemoj biti tako naporno brižan - pobjegla sam u spavaću sobu i zalupila vratima. Trebao mi je mir. Nisam ga mogla pogledati od srama.

Pola sata kasnije čula sam lupanje ulaznih vrata i kroz prozor vidjela kako Matko odlazi. Znala sam koliko sam ga povrijedila, no sad je bilo kasno. Probudilo me škljocanje brave. Kad je Matko ušao u našu spavaću sobu, očekivala sam svađu. Umjesto toga, počeo me nježno ljubiti. Šaputao je koliko me voli, ponavljao da me ne želi izgubiti, da sam jedina žena s kojom bi ostao do kraja života. Osjetila sam svu snagu njegove ljubavi i razumjela ga. I ja sam nekoga toliko voljela.

Tijekom doručka sam pomislila kako će mi nedostajati sva ta jutra u kojima sam glumila zaljubljenu ženu. Matko nije ni slutio da ga namjeravam ostaviti.

- Nadam se da se nećeš ljutiti, napravio sam nešto bez tvog znanja - rekao je.

Znatiželjno sam ga pogledala.

- Uplatio sam nam put u Pariz. Istina, samo pet dana jer imam puno posla, ali pet dana dovoljno je da doživimo francuski šarm.

Bila sam šokirana jer sam mislila da će naša priča uskoro završiti, a ja se iseliti iz njegovog stana.

- Sutra putujemo! - cvrkutao je.

Pitala sam se kako je moguće da se svaki moj plan, pa i taj da ostavim Matka, poremeti u posljednjem trenutku?! Nisam mu mogla reći da me među nama gotovo, da ne mogu s njim u Pariz, da sam ga ružno iskoristila. Sramila sam se sebe i svojih postupaka.

Klimnula sam pognute glave i nježno ga poljubila. Možda je put u Pariz ipak bio najljepši način za rastanak, tješila sam se.

Pariz me osvojio blještavilom, romantikom. Matko i ja uživali smo obilazeći sva važna mjesta, pijući najbolje kave, jedući najbolji sladoled. Kad smo se popeli na Eiffelov toranj i poljubili, Matko je iz džepa izvadio prsten, a potom se spustio na koljena. Spontano sam mu rekla ‘da’.

Pet čarobnih dana prošlo je kao san, ni jednom nisam pomislila što će biti kad se vratimo. Tek u zrakolovu sam se prizemljila. Ne samo da ga moram ostaviti, sada moram prekinuti i zaruke. Kad se toga dana vratio s posla, nisam okolišala.

- Moramo razgovarati. Matko, ne mogu se udati za tebe - ispalila sam.

Lice mu je problijedjelo, a oči zasuzile.

- Ne mogu. Ne volim te - rekla sam i pokajala se zbog grubosti. Matko to nije zaslužio.

Iako sam smislila kako to reći blažim riječima, u tom trenutku nisam to uspjela.

- Ne voliš me odjednom ili me nikad nisi ni voljela?

- Samo sam mislila da te volim. Nisam spremna za ozbiljnu vezu niti za udaju. Dugo sam bila s Bojanom i želim slobodu.

Boljelo me dok sam ga gledala kako prihvaća moje riječi. Vidjela sam da pati, ali suze nisu krenule. Znao ih je muški zadržati.

- Spakiraj stvari, sutra prije podne ću ti potražiti stan i poslati nekoga od svojih ljudi da te preseli. Dat ću ti i nešto novca dok ti ne pronađem posao. Ja nisam Bojan - rekao je i ostavio me samu.

Gledala sam tog lijepog, pametnog i nježnog muškarca kako odlazi iz mog života i kajala se što sam mu lagala. On to nije zaslužio. Već sutra sam bila u lijepom jednosobnom stanu s velikom terasom s koje se vidio veći dio grada.

Noć me dočekala u raspakivanju stvari. Ali i moja usamljenost se vratila. Željela sam nekoga nazvati, razgovarati, pa sam nazvala Olivera. Nije mi se javio. I njega sam izgubila, pomislila sam. Sjetila sam se i Bojana, ali odmah ga u mislima zamijenila s Matkom. Sada, kada je gotovo, činilo se puno ljepšim nego što mi je tada izgledalo.

Kako li se sada osjeća? Što sam mu napravila od života? Mrzi li me ili pati za mnom, pitala sam se.

Bojan je još jednom nazvao Olivera, a ovaj mu je dao moj broj. No Bojanov me poziv ovaj put nije razveselio. Više me uplašio jer je inzistirao da se vidimo. Nakon dva sata sjedili smo u kafiću i pili vino.

- Ne mogu vjerovati da si ga ostavila. Bio sam neki dan s Matkom, to više nije isti muškarac. Slomila si ga - likovao je.

Bila sam užasnula njegovim naslađivanjem. Nisam mogla gledati taj zadovoljni osmijeh u kutu njegovih usana pa sam ustala i ostavila ga samoga za stolom. Kao za inat, počela je kiša. Doživjela sam je jednom i sjećala je se po patnji i suzama. Ali sad sam ja ostavila Bojana i nije mi padalo na pamet vratiti mu se. Zaustavila sam taksi, rekla adresu i zagledala se kroz prozor.

U Matkovom stanu gorjelo je svjetlo, a auto je bio ispred kuće. Pozvonila sam i čula njegove teške korake. Stajao je s druge strane vrata, ali mi nije htio otvoriti. Osjećala sam njegovu blizinu, drhtala od hladnoće, ali najviše od straha da me neće pustiti u stan.

- Matko, znam da si unutra. Molim te, saslušaj me.

S druge strane nije bilo odgovora, ali nisam odustajala.

- Znam da sam te povrijedila. Mislila sam da ga volim, a sada, kad sam sve shvatila, bojim se da je prekasno za nas - plakala sam pred njegovim vratima.

Nakon nekoliko minuta čekanja i šutnje, znala sam da moram otići. Teška srca sam se okrenula i nastavila hodati po kiši. Nije mi bilo važno što me automobili špricaju u prolazu. Čula sam auto koji se zaustavio pored mene, ali nisam se ni okrenula. Pognute glave hodala sam dalje. Bilo mi je svejedno. Auto je stao, motor se ugasio, a trenutak kasnije neke su me ruke obuhvatile odostraga. Nisam se bunila jer sam ih prepoznala. Naslonila sam se na njegovo rame i tiho upitala:

- Zašto si krenuo za mnom?

- Jer te volim. Kad si otišla, znao sam da ću biti usamljen do kraja života.

Zagledala sam se u njegove oči. Često sam pred ogledalom vježbala taj zaljubljeni pogled, ali ovaj put nisam glumila.

- Matko, želim da me ponovo zaprosiš. Ne mora to biti u Parizu, neka bude i u parku, dnevnom boravku, bilo gdje. Samo ti ponovno želim reći “da”.

- Ako je svejedno, onda to reci sada, ovdje.

- Daaaa! Da, i zauvijek da! - uskliknula sam.