ISTINITA PRIČA: 'Napustio nas je bez riječi i zasnovao novu obitelj! Pronašla sam ga godinama kasnije!'

- Izvolite! - rekla je stjuardesa pružajući mi čašu vode i tabletu za glavobolju koju sam je maloprije bila zatražila.

Dok mi se obraćala, lagano me dotaknula rukom po ramenu. Je li se vidjelo na meni koliko sam nervozna? Bio je to moj prvi let u životu i zaista sam osjećala ogromno uzbuđenje. No, nisam bila uznemirena samo zato što prvi put letim avionom, već i zbog toga jer sam nakon nekoliko mjeseci odvojenosti trebala ponovo zagrliti svoje dijete.

Andreja, starija od moje dvije kćeri, udala se prije pet mjeseci za Marka, dečka hrvatskog podrijetla koji je od rođenja živio s roditeljima u Kanadi. Sada je dvoje mladih odlučilo zajedno saviti gnijezdo u Torontu, a ja sam prvi put trebala vidjeti njihov dom.

Kad su odlazili, srce mi se slamalo. Činilo mi se da zauvijek gubim svoju djevojčicu. Brinula sam se zbog svega: kako će putovati tako daleko, kako će se snaći u stranom svijetu, kako će se slagati s Markovim roditeljima. No, čim mi se javila da su sretno stigli i da je sve sjajno, odahnula sam.

Uzvratila sam osmijeh ljubaznoj stjuardesi i kad se udaljila, bacila letimičan pogled kroz prozor. Upravo smo letjeli iznad Grenlanda.

A što bi bilo da se sad ovdje srušimo? U tom nepreglednom prostranstvu bjeline i leda? Pobogu, Višnja, prestani! Nitko se neće nikamo srušiti i uskoro ćeš moći zagrliti svoju kćer. Samo se opusti. Pogledala sam tabletu koju sam još uvijek držala u ruci i progutala je. Samo da mi popusti ta napetost u glavi. Sve će biti dobro, sve će biti dobro, ponavljala sam samoj sebi uljuljkujući se tako u nemiran san.

- Sve će biti dobro, mama - rekla mi je i Andreja prije nego što je otputovala sa svojim mužem na drugi kraj svijeta.

Željela sam joj vjerovati, ali nisam mogla biti potpuno mirna. Previše sam ružnih iskustava imala iza sebe da bih bila optimistična. No, na sreću, Andreja je bila u pravu: zaista je sve prošlo dobro.

Kako mi je rekla prilikom našeg posljednjeg telefonskog razgovora, ona i Mark preselili su se u vlastitu malu kućicu u blizini Markovih roditelja, a najljepša vijest od svega bila je da je Andreja trudna. Sa svojih četrdeset i pet godina trebala sam postati baka! Nije li to bio dovoljan razlog da se radujem i da ne mislim ni na kakve ružne stvari. Uostalom, nije li ružnih stvari u mom životu bilo i previše?

Koliko sam samo propatila dok su djevojčice bile male. Andreja je imala nepunih pet godina, a Mateja se tek rodila kad se dogodilo… Stresla sam se sjetivši se tog mračnog razdoblja svog života. Ne, ne! Nisam sad željela razmišljati o tome. Nisam si htjela ružnim sjećanjima pokvariti ovo fascinantno putovanje. Sve to bilo je davno iza mene. Moje djevojčice su, hvala Bogu, izrasle u odrasle djevojke. Lijepe, dobre i pametne. Vlastitim sam ih snagama podigla na noge i zbog toga sam mogla biti ponosna na sebe. Da je bilo do njihova oca…

Ne, ne, nisam se željela prisjećati toga! Odmahnula sam glavom, kao da se želim otresti teških misli. Gospođa na sjedalu do mene upitno me pogledala.

- Oprostite - promrmljala sam. - Boli me glava pa pokušavam malo vježbati vratom.

- Mama! Mama! Vidi, Mark, tamo je! Mama! - Andreja je gurala svog muža kroz gužvu, pokazujući uzbuđeno prstom na mene.

Naravno da sam je odmah spazila među gomilom. To što se udala i uskoro trebala postati mama nije nimalo utjecalo na ponašanje moje kćeri. I dalje je zadržala u sebi onaj upravo djetinji polet te je sad, ne obazirući se na ljude oko sebe, glasno izražavala svoju radost.

- Andrejice, dušo! - rekla sam jedva zadržavajući suze radosnice kad smo pale jedna drugoj u zagrljaj. Nikad se ranije u životu nismo razdvajale i iako smo se gotovo svakodnevno čule telefonom, meni se činilo da je prošla cijela vječnost otkako je otputovala. Mark, moj simpatični zet, također me srdačno izgrlio i izljubio.

Zaista su krasan par, pomislila sam promatrajući ih s ponosom dok smo čekali moju prtljagu. Oni sigurno nikad neće završiti kao Milivoj i ja. Evo! I opet sam pomislila na svog bivšeg muža, iako je to bilo zadnje što sam u tom trenutku htjela!

Nešto kasnije, dok smo se vozili širokom autocestom prema gradu, osjećala sam kako mi konačno popušta napetost koja me mučila tijekom cijeloga leta.

- Onda, kako ti se sviđa kod mene? - upitala me Andreja blistavih očiju kad smo stigli do njihova novog doma. Bila je to krasna kuća okružena cvjetnim vrtom, u mirnom predgrađu Toronta.

- Ma, nemam riječi. Prekrasno je! - iskreno sam priznala.

Bila sam tako ponosna na svoju odraslu kćer. Ona ne smije proći kao ja, pomislila sam. Mark je dobar čovjek i muž. On joj nikad neće priuštiti ono što je meni priuštio Milivoj!

- Pusti mamu da najprije raspakira svoje kovčege, onda ćemo joj pokazati cijelu kuću - rekao je Mark grleći Andreju.

Ili je tako dobro glumio, ili mu je zaista bilo drago što sam im došla u posjet. No, po njegovu iskrenom osmijehu nekako sam bila sigurna da se ipak moralo raditi o ovom drugom.

Moram priznati da sam se, s obzirom na ružno iskustvo s muškim rodom, uvijek pribojavala kako će to biti kad mi kćeri dovedu u kuću zetove. No, boljega zeta od Marka zaista nisam mogla poželjeti.

Tek što sam smjestila svoju prtljagu u gostinjsku sobu, mladi par je već počeo kovati plan za akciju.

- Idemo u grad! Moraš sve vidjeti! Znam da ti voliš velike gradove. Vjeruj mi, Torontom ćeš biti oduševljena - uvjeravala me Andreja.

Naravno da mi je moja kći htjela samo najbolje. Od radosti nije znala što bi mi prije ponudila i pokazala. Cijenila sam to, ali još sam se uvijek osjećala suviše omamljenom od puta da bih bila sposobna za bilo kakvo razgledavanje.

- Joj, oprosti mi, mamice. Kako sam glupa! - Andreja se široko osmjehnula pokazujući svoje savršeno bijele i zdrave zube. - Naravno da se najprije moraš odmoriti! Samo, stvar je u tome da sam te jedva dočekala i da te sad najradije ne bih ni na tren puštala od sebe!

Nestrpljivost je bila Andrejina stara boljka. Takva je bila od rođenja. Sjećam se kad nas je Milivoj napustio, kolika mi je tada pitanja postavljala. Mislila sam da ću je smiriti ako joj kažem da je otišao na dulji službeni put, ali ona me svakoga dana do iznemoglosti maltretirala kada će taj službeni put konačno završiti.

- Što je bilo, mama? Zašto si se odjednom tako namrštila? Ne razmišljaš valjda opet o njemu?

Andreja je možda na prvi pogled djelovala razigrano poput djevojčice, no zapravo je bila vrlo pronicljiva mlada žena. Uostalom, nitko me na cijelome svijetu nije bolje poznavao od nje. Kad je bila u pubertetu, umjesto da ja vodim dodatnu brigu o njoj, ona ju je vodila o meni. Kako je bivala starija, tako je sve više shvaćala moje suze i često zamišljeno lice. Sjećam se, imala je šesnaest godina kad mi je ljutito rekla:

- Dovraga i s njim! Prestani razmišljati o njemu! Nema ga, otišao je, i što se mene tiče, bolje je da se nikad više i ne vrati!

Zaista je bilo tužno da je jedna mlada djevojka morala tako govoriti o svom ocu. Ali, što joj je drugo preostajalo nakon onoga što nam je učinio.

- Ma ne, dušo. Kako bih mogla sad misliti na njega - lagala sam.

- Presretna sam, kao i ti, što sam ovdje i trenutačno mogu razmišljati samo o tome. Jedino je problem što me još uvijek boli glava. Mislim da će biti najbolje da malo prilegnem, pa ćemo onda razraditi plan. Može li tako?

Ležeći u prekrasnoj svijetloj sobi, na udobnom širokom krevetu, zadovoljno sam prelazila pogledom oko sebe. Sve je bilo namješteno s tako mnogo ukusa. Andreja je zaista imala smisla. Nije bilo sumnje da je to naslijedila od mene. Od Milivoja sigurno nije.

Evo, opet! Opet sam pomislila na njega! Zar se nisam mogla osloboditi njegove sjenke čak ni ovdje, tisućama kilometara daleko od doma?

Pokrila sam lice rukama kao da ću se na taj način zaštititi od ružnih sjećanja, no ona su ponovno počela nezaustavljivo nadirati. Hoću li ikad zaboraviti bivšeg muža? Hoću li ikada moći preboljeti bol koju mi je nanio? Hoću li ikad više biti istinski slobodna? Tolika pitanja, a odgovora niotkud…

Iako je Andreja s nestrpljenjem čekala da se probudim, u razgledavanje grada smo ipak otišle tek sljedeći dan. Moj oporavak od puta ipak je potrajao dulje nego što je ona očekivala.

- Izgleda da ipak nisam više tako mlada - rekla sam svojoj kćeri opravdavajući se uz grbav smiješak. Andreja je na moje riječi samo odmahnula rukom i zafrknula nosom.

- Ma zaista, zlato, nisam! Godine čine svoje. Uostalom, neću li uskoro postati baka?

- Hoćeš! - Andreja je kimnula glavom. - Ali, bit ćeš najljepša i najmlađa baka! Samo se ti lijepo odmori, a kad se odmoriš, vodim te u život!

Sljedećeg jutra zaista sam se probudila kao nova i bila spremna za osvajanje Toronta s Andrejom.

- Vodim te u kraće razgledavanje grada, a onda pravac u trgovine za koje pouzdano znam da trenutačno imaju popuste. Došla si ovamo baš u pravo vrijeme što se tiče toga. U proljeće uvijek imaju nekakve akcije!

Nešto kasnije, u robnoj kući, Andreja i ja prelazile smo s jednog odjela na drugi. Najdulje smo se zadržale na dječjem odjelu, od kojeg zaista nismo mogle odvojiti oči.

- Dođi, mama, nećemo više gledati te dječje stvari - Andreja me lagano povukla za rukav. - Idemo radije na odjel sa ženskom odjećom. Reci, što bi željela da ti kupim? Tako bih ti rado nešto poklonila. Što kažeš na ovu končanu majicu? Nije li predivna? Lijepo bi ti pristajala uz oči.

- Ne, ne - odsutno sam odmahnula glavom i ne pogledavši majicu koju je Andreja držala visoko u zraku. Moj je pogled, naime već neko vrijeme bio kao prikovan uz muškarca koji je upravo plaćao račun na blagajni. Cijelo vrijeme dok sam ga gledala, bio mi je okrenut iz profila, a onda se odjednom okrenuo tako da sam ga mogla vidjeti i sprijeda.

Ne, svaka zabuna je bila isključena! Ma koliko nevjerojatno to zvučalo, to je zaista bio Milivoj, moj davno nestali muž! Iako ga nisam vidjela punih dvadeset godina, odmah sam ga prepoznala.

Kroz glavu su mi u trenu sijevnula bezbrojna pitanja. Kako je dospio u Toronto? Zar je bilo moguće da je sada živio u Kanadi? I kako je uopće bilo moguće da je živ, a svih proteklih godina nije mi se javio?

Onoga dana kad je preko noći netragom nestao, nisam znala je li me napustio ili mu se nešto dogodilo. Željela sam vjerovati da je živ, ali istodobno i misliti da nije svojevoljno napustio djecu i mene. No sad, kad sam ga vidjela ovako život i zdravog pred sobom, znala sam da mi se nije htio javiti.

- Mama, što ti je? - do mene je kao kroz gustu maglu dopro Andrejin glas. - Je li ti loše?

- Ne, ne - promrmljala sam i dalje ne odvajajući pogled s muškarca.

Još je nekoliko trenutaka stajao sam, a onda mu je prišla neka mlada žena s dvoje djece: dječak na njezinim rukama mogao je imati oko godinu dana, a djevojčica koja joj se držala za skute oko pet. Veselo se nasmiješila Milivoju, dok joj je on utisnuo poljubac u obraz.

Mora da je u jednom trenutku ipak osjetio moj probadajući pogled na potiljku jer se okrenuo prema meni. Doslovce sam se skamenila kad su nam se pogledi na trenutak sreli, no onda se na moje iznenađenje ponovo okrenuo prema ljupkoj mladoj ženi i prebacio joj ruku preko ramena.

Zar je to bilo moguće? Nije me prepoznao! Potom se mala obitelj polako uputila prema izlazu. Sretna mala obitelj, zaparalo mi je kroz glavu. I tek u tom sam trenutku postala svjesna onoga što se upravo dogodilo.

Milivoj ne samo da je bio živ i zdrav, nego je zasnovao i novu obitelj. Bio je vrhunski bezobrazluk od njega što je živio ovako sretno i bezbrižno, nakon što je bez ijedne riječi ostavio mene i naše dvoje djece. Osjetila sam kako me nešto stišće u grudima i kako me odjednom preplavljuje golem bijes.

Nikad nisam bila osvetoljubiva, no sad sam poželjela da moj odvratni muž pati kao što sam ja patila cijelog života. Željela sam uništiti tu njegovu idilu koju je stvorio na drugom kraju svijeta. Željela sam uništiti njegovu novu obitelj, kao što je on uništio našu!

- Dođi, mama, blijeda si. Idemo na svježi zrak - čula sam kako do mene dopire Andrejin zabrinut glas.

Bez pogovora, poput robota, krenula sam za njom prema izlazu loveći se prstima čvrsto za njenu ruku. Noge su mi klecale dok sam hodala, a srce ubrzano tuklo. Prizor koji sam maloprije vidjela potpuno me izbacio iz takta. Slike koje sam tako dugo pokušavala potisnuti u zaborav počele su navirati poput podivljale bujice. Odjednom sam sasvim jasno mogla vidjeti Milivoja i sebe kao mladi par. Kako sam samo ludo bila zaljubljena u njega. Tada, prije više od dvadeset godina…

Kao malu djevojčicu od nepunih šest godina roditelji su me napustili i dali baki na čuvanje, a kad je pet godina kasnije baka preminula, bilo je logično da završim u domu. Odgajateljice koje su se ondje brinule o nama bile su doduše dobre prema meni i ne mogu reći da mi je bilo loše, ali svejedno sam uvijek čeznula za pravim domom i obitelji.

Kad sam s nepunih sedamnaest godina upoznala Milivoja, činilo mi se da će moji snovi konačno postati stvarnost. U početku naše veze sam, doduše, bila vrlo oprezna i nisam mu se usudila ispričati cijelu istinu o sebi, znajući iz iskustva kako se ljudi povlače čim čuju da je netko odrastao u domu.

No, što se ticalo Milivoja, moj je strah bio neutemeljen. On me nije ništa manje volio kad sam mu priznala da živim u domu. Naprotiv, čak mi je obećao da će me izvući odande čim nađe posao.

Tako je i bilo. Kad me predstavio svojim roditeljima kao njihovu buduću snahu, na njima se jasno vidjelo da nisu zadovoljni njegovim odabirom. Bili su sigurni da njihov sin neće moći naći sreću s nekim poput mene i to nisu skrivali. No, Milivoj nije mario što oni govore i nije odustajao od mene.

Kad sam nedugo nakon vjenčanja ostala u drugom stanju, nadala sam se da će prvo unuče smekšati mog svekra i svekrvu. Djevojčicu koja se rodila devet mjeseci kasnije nazvali smo Andreja. Bila je prekrasna, toliko nevjerojatno nalik Milivoju da sam se smjesta zaljubila u nju. Ono što ni Milivoj ni ja nismo planirali bila je moja druga trudnoća.

Moram priznati da sam se nemalo iznenadila kad sam nedugo nakon što sam rodila Andreju ponovo ostala u drugom stanju. Ovaj put sam sa zebnjom iščekivala porod jer još ni od prvoga nisam uspjela doći k sebi. Šest sati sna u komadu bio je za mene pravi luksuz, a kako će tek biti sad, kad dođe i drugo dijete, nisam željela ni razmišljati.

A Milivoj? Kako je on sve to podnio? Već je ionako smršavio i postao blijed poput duha. Stres i kronični manjak sna jasno su se ocrtavali na njemu. Bio je još tako mlad, a već je trebao postati otac dvoje djece. Na ruku nam svakako nisu išli ni njegovi roditelji, koji ne samo da se s vremenom nisu smekšali nego su i sve više prigovarali.

Kad je krenuo moj drugi porod i kad sam dobila trudove, nazvala sam Milivoja na posao. Željela sam da bude uz mene kao što je to bio kad sam rađala Andreju, no njegov šef rekao mi je da je Milivoj još prije tri dana dao otkaz. Sledila sam se od straha. Kako je takvo što uopće bilo moguće? I ako je zaista to učinio, zašto mi nije ništa rekao?

Razmišljanje o Milivoju prekinuo je novi trud, natjeravši me da zamolim susjedu da pričuva Andreju te da pozovem taksi i hitno odem u bolnicu.

Toga je dana na svijet stigla i naša druga kći, Mateja. Čekala sam željno da Milivoj dođe za mnom u bolnicu, ali on niti je dolazio niti se javljao. Nisam imala pojma što se događa, baš kao ni bilo tko od naših prijatelja. Toga dana moj je muž nestao, kao da ga je zemlja progutala.

Sljedeći mjeseci bili su mi noćna mora. Da sam tada znala da mi se Milivoj neće nikad vratiti, sigurno bih se bila slomila. Ovako sam se poput utopljenika uhvatila za slamku nade, uvjeravajući samu sebe da će se on kad-tad pojaviti i sve mi objasniti. No, to se nije nikad dogodilo.

Andreju i Mateju odgajala sam sama. Drugi muškarci me nisu zanimali jer sam se u dubini srca cijelo vrijeme nadala Milivojevu povratku. Još sam ga uvijek tako silno voljela i bila sigurna da i on, naravno, ako je još uvijek na životu, voli mene. Vjerovala sam da će, čim bude mogao, učiniti sve da nas četvero ponovo budemo zajedno. A on? Što je on učinio? Ajme, kako sam bila glupa…

- Mama, nemoj me plašiti. Reci mi što ti je - Andreja me ponovno vratila u sadašnjost. - Ima li to kakve veze s muškarcem u kojeg si cijelo vrijeme gledala? - glas joj je sada prešao u šapat. - Poznaješ li ga?

- Ne, što ti pada na pamet! - odgovorila sam joj grubo. Trudila sam se koliko sam mogla djelovati smireno. Nisam joj željela ništa govoriti prije nego što najprije razgovaram s Milivojem. No, onda mi je onda odjednom sinulo da ja uopće ne znam gdje bih ga mogla pronaći. Zbunjeno sam se osvrnula oko sebe po parkiralištu ispred robne kuće, ali Milivoju i njegovoj obitelji nije bilo ni traga.

- To je bio Tom. Mislim, onaj muškarac u kojeg si gledala - Andreja kao da je odgovorila na moje neizrečeno pitanje. - On živi nekoliko kuća dalje od naše i vozi taksi. Budeš li htjela ići nekamo bez nas, uvijek možeš nazvati njega.

Tom! Nisam mogla vjerovati. Znači, potpuno je promijenio identitet.

- Odakle je taj Tom? - upitala sam tobože ležerno.

- Koliko znam, rodom je iz Hrvatske, mislim odnekud s mora. No, ovdje živi već jako dugo. Žena mu je Kanađanka. Vidjela sam kako ga gledaš. Možda ga zaista poznaješ, iz mlađih dana.

Da je moja kći samo znala istinu…

Kad sam sljedeći dan rekla da bih rado otišla sama do grada, Andreja i Mark bili su protiv toga. Oboje su se bojali da se ne izgubim, ali kad su vidjeli da me neće lako odvratiti od mog nauma, konačno su popustili. Pogotovo ih je umirila moja odluka da pozovem taksista iz susjedstva.

- Dobro je da je uz tebe netko s kim se možeš normalno sporazumijevati - rekla je Andreja, a Mark se kimanjem glave složio s njom.

Nešto kasnije, kad je doručak završio, ispred kuće se zaustavio taksi. Milivoj je ljubazno pozdravio Andreju, Marka i mene. Još uvijek ni traga tome da bi me prepoznao!

- Kamo želite, gospođo? - upitao me na hrvatskom kad sam sjela na stražnje sjedalo njegova auta.

- Milivoj - protisnula sam s knedlom u grlu i zašutjela.

- Sorry, moje ime je Tom - uzvratio je nervozno.

- Ne, ti si Milivoj. A ovo sam ja, Višnja.

To što me nije prepoznao, čak ni sad kad sam sjedila pola metra od njega, bio je samo dodatni udarac za mene.

- Ti, o blagi Bože - prošaptao je. Nije se okrenuo prema meni, nego je i dalje netremice gledao u cestu, no vidjela sam u retrovizoru da je problijedio.

- Ti si jedna obična svinja! - prasnula sam, ne mogavši se više ni trena obuzdavati. - Kako si mogao to učiniti? Onako nas ostaviti. Nestati, kao da te zemlja progutala. O, da te je barem progutala! Ali nije. Umjesto toga, gospodin je izgradio novi život! Dok si mene i djecu odbacio poput starih krpa, ovdje si zasnovao novu obitelj. No, nemoj misliti da ćeš se tek tako izvući! Tužit ću te, Milivoje! Izbit ću ti i posljednju lipu iz džepa! Barem ćeš mi nadoknaditi sve ono što si mi trebao tijekom ovih dvadeset godina davati za kćeri, jer bol mi nećeš nikad i ničim moći nadoknaditi.

Iznenada sam osjetila toliku mržnju prema njemu da nisam više mogla ni trenutka podnijeti njegovu blizinu. Silovito sam otvorila vrata i tresnuvši njima potrčala natrag prema kući. Nisam se više osvrtala prema njemu, no mogla sam čuti kako je nagazio na papučicu gasa i odjurio.

Koliko sam samo puta zamišljala naš ponovni susret! Tada, dok sam se još nadala da će se on dogoditi. A kako je zapravo izgledao? Tako užasno hladno i jeftino!

Drhtala sam cijelim tijelom dok sam pritiskala zvonce na vratima. Andreja je razrogačila oči kad me ugledala onako izbezumljenu. Mark mi je brzo natočio čašu konjaka. Potrajalo je neko vrijeme prije nego što sam se pribrala i uspjela im reći što mi se upravo dogodilo.

Andreja je pokrila lice rukama. To je i za nju bio strahovit šok. Zar da otac, za kojim je tolike godine patila, bude njen susjed ovdje u Kanadi, tek nekoliko kuća udaljen od nje?!

Nije ništa rekla, ali znala sam što joj prolazi kroz glavu. Sigurno se prisjetila svoga djetinjstva koje je provela bez tate i pitala se kako je mogao otpisati nju i njenu sestru, a sada ovdje biti tako brižan prema drugoj djeci.

Sve troje smo šutjeli - i Andreja, i Mark, i ja. Nitko nije znao što bi rekao. Ono što se upravo dogodilo bilo je toliko nevjerojatno da se i meni samoj činilo poput ružnog sna. Kakva je to slučajnost morala biti? Ili sudbina? Da nakon dvadeset dugih godina potpune neizvjesnosti i patnje sretnem svog nestalog muža na drugom kraju svijeta. Da upravo on bude susjed naše kćeri! Bože dragi, koliko sam samo puta znala izgovoriti one poznate riječi "kako je svijet malen", no nikad, baš nikada to nisam iskusila u takvoj mjeri kao tada, kad sam u Kanadi naletjela na Milivoja.

- Sve troje ćemo otići do njega i razgovarati - predložio je Mark trudeći se umiriti svoju mladu ženu i mene.

No, njegove me riječi nisu nimalo umirile. Kako sam se mogla pomiriti s činjenicom da je Milivoj vodio bezbrižan život na moj račun? Da je kukavički pobjegao od obaveza i da se tek sada, u zrelim godinama, bio spreman brinuti o obitelji - no ne o našoj, nego o tuđoj!

- Nazvat ću ga sada, iz ovih stopa! - Markovo inače dobroćudno lice sad je pocrvenjelo od ljutnje. - Neka nam objasni zašto je to učinio!

Kako je rekao, tako je i učinio, no nitko se u Milivojevoj kući nije javljao na telefon. Ni toga dana, niti sljedećeg. Tek treći dan javila se njegova žena. Bila je uplakana. Kako je rekla, Tom je nestao.

Preko noći su nestale njegove stvari, dokumenti i novac koji su držali u kući. Bila je očajna. Nije imala pojma što se moglo dogoditi niti je znala što bi mislila. Bojala se da mu se nije što dogodilo, no ja sam vrlo dobro znala da nije. Ja sam jedina znala o čemu je riječ i još bolje shvaćala kako se mlada žena u tim trenucima morala osjećati.

Milivoj je i opet ponovio identični scenarij. Baš kao što je i onda, osjetivši se pritisnut u kut, napustio mene i naše kćeri, tako je sada napustio i svoju novu obitelj. Možda sam okidač za njegov bijeg bila ja, no mnogo je vjerojatnije bilo da bi on to učinio i sam od sebe - kad-tad.

- Što ćemo sada, mama? - Andreja me zbunjeno gledala kad smo čuli vijest o Milivojevu nestanku. Tek što je pronašla oca, ponovo je ostala bez njega.

Čudno, ali sav bijes koji sam do toga trenutka osjećala prema Milivoju nestao je kao rukom odnesen. Odjednom sam shvatila da mi ništa od njega ne treba.

Ako sam uspjela sama izgraditi svoj život i podići dvoje djece na noge, što bih uopće imala od nekakve osvete? Jedino sam žalila mladu ženu koju je ostavio s dvoje male djece, i moje je suosjećanje bilo iskreno. Iako sam od trena kad sam ga ugledala u robnoj kući kovala plan kako mu razoriti dom, sad nisam osjećala baš nikakvu satisfakciju što se to doista i dogodilo. Ona je zapravo proživljavala isto što i ja prije dvadeset godina: Milivoj je drugi put ostavio svoju obitelj na cjedilu.

Dva tjedna kasnije u zračnoj luci, dok sam se spremala na povratak natrag u Hrvatsku, na odlasku sam čvrsto zagrlila svoju kćer.

- Mama, tako mi je žao - rekla je dok su joj u očima zrcalile suze.

Mislila sam da se žalosti zbog mog odlaska, no ubrzo sam shvatila da se radi o nečem drugom.

- Osjećam se krivom što sam ti priuštila taj užasan ponovni susret sa tatom - rekla je pognuvši pokajnički glavu.

Ponovo sam je privukla u zagrljaj.

- Andreja, zlato, ne budali! - rekla sam privijajući je čvrsto uza se. - Ništa ti meni nisi "priuštila". Kako ne shvaćaš da je nama ovaj susret jednostavno bio suđen. Morao se dogoditi, bilo gdje i bilo kada. Ja sam jednostavno morala saznati istinu. Nisam li te uvijek učila da nikad ne valja lagati jer da istina baš uvijek izađe na vidjelo? Eto vidiš. Tako se to i ovaj put dogodilo.

Andreja je šmrcnula i kimnula glavom poput malog djeteta. Pomilovala sam je po licu. Odjednom je slika postala kristalno jasna. Više nisu postojale nikakve nedoumice niti bilo kakve sumnje. Konačno sam saznala tko je zapravo Milivoj i shvatila da sam godinama patila zbog muškarca koji toga nije bio vrijedan. Prvi put nakon dugog niza godina osjećala sam se potpuno slobodnom.

Kad se avion odvojio od zemlje i vinuo u zrak, sve ono ružno ostalo je tamo negdje dolje, daleko iza mene, a ja sam se osjećala laganom poput ptice. Iako još uvijek ne mogu vjerovati da se sve odigralo pukim slučajem. Takvo što mora biti prst sudbine, zar ne?