Čuo sam svojedobno da je kamen zagrebačke Sinagoge, porušene 1942, poslužio za munare Džamije, a onda je završio u nasipu kojim se Zagreb brani od poplave. Prvi dio pokazao se urbanom legendom, jer sačuvani računi pokazuju da je za minarete 1942 nabavljen svjež kamen. Nasipi jesu građeni, šireni, učvršćivani, i 1945, radnom akcijom Narodne fronte, pa i kasnije, kada su zato u Jakuševec pa u Kosnicu dolazili mladi iz svih republika druge Jugoslavije.
Zagreb je sa Savom uspostavio odnos nemiješanja i miroljubive koegzistencije 1965, kada smo dovršili sustav nasipa za obranu od poplave, a popriličnu sigurnost smo zajamčili tek nešto kasnije, kada je dovršen retencioni kanal Odra, koji u slučaju pretjerana vodostaja prima višak riječne vode i izlijeva je na za to predviđeno područje. Zakasnili smo nekoliko mjeseci: Sava je 1964 katastrofalno poplavila Zagreb. Ali naš nasip je izdržao.
Pišem: “naš“, jer sam i sada ponosan da sam nekoliko godina za redom, kao i mnogi moji prijatelji vršnjaci, drage i dobre volje, radio na izgradnji Savskog nasipa. Doduše, tada smo već i sami znali da se strojevima može napraviti brže i bolje i da javni rad služi više u ideološke nego u ekonomske svrhe, što su u Italiji otkrivali još dvadesetih a u Njemačkoj tridesetih godina (stoga me veseli što mladi Milanović sada i sam otkriva te davne tajne masovnih radova). Nije ekonomija nego ideologija bila razlog što nas je 1965 pohodio i predsjednik Republike. Počeo je govor: “…Vi ste ovdje došli graditi savski nasip…“. Poluglasno sam primijetio: “Nije morao doći iz Beograda reći nam što smo već znali…”, pa me Božo Babić prostrijelio pogledom, ali mu se oteo i osmijeh. Uostalom, i Predsjednik je odmah prešao na privrednu reformu i deetatizaciju, gurajući tržišnu logiku, subverzivac jedan historijski. U ta smo doba jednom spašavali i gradilište od poplave. Na kraju je i nama za ruke, lopate i nabijače ostajala fina dorada škarpe, te završno buseniranje. Tržišna logika koju nam je zagovarao Tito potisnula je manualni entuzijazam.
Bio je to tada dio impozantnijeg plana: izgradnje Savske luke u Kosnici, pa je investitor omladinske radne akcije bila Direkcija za izgradnju Savske luke. Nema ni luke, ni Zagreba na Savi, jer on je plavnu rijeku ukrotio i preskočio, kao kužnu - ali nasipi žive kao topos rekreacije, omiljeniji i od Maksimira.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....