Gdje je bio Bog onog svibnja tisuću devetsto četrdeset i neke

U subotu će biti toplo. Vakula je rekao. Možda tek padne pljusak. Vrijeme bezvezno, no bolje nego prethodnih dana, sasvim prigodno za odlazak na groblje, na mjesto gdje se treba sjetiti mrtvih. Hrvati će i ove subote otići u prilično velikom broju posjetiti mjesto koje simbolizira smrt tisuća ubijenih u onom svibnju tisuću devetsto četrdeset i neke. Tako to napiše dobar pisac kojega parafraziram i čitatelja nedovršenom rečenicom odvuče u vrijeme kada se umiralo bez suda i pravde, kada je zlo gospodarilo, krvnici bili slobodni, žrtve bespomoćne, ubijene, pobacane u jame i ostavljane na livadama da ih pokopa netko tko im ni imena neće znati. Onda se svi sjete na kojoj strani je bio Bog i na kojoj bi oni morali biti.

Kada odu na Bleiburg, Hrvati uvijek pomisle da su na dobroj strani. I sve im bude jasno. Znaju tko su žrtve, a tko krvnici, znaju što je pravda i pravednost, znaju gdje pripada humanost i ljubav i znaju da su prvi do Boga. To je obično super pozicija jer su prvi do Boga sami sveci, a kako su sveci naši tako su i ustaše sveci. I onda se tamo, čudesnom kombinacijom zaborava, manipulacije i propagande pod krinkom tugovanja za ubijenim Hrvatima cendra za ustaštvom. Barem je tako bilo do sada. Obično bi se provukle prigodne uniforme, zastave, otpjevale ustaške pjesme. Tako se reklamirao običaj Hrvata da kada obilježavaju stradavanja Hrvata na Bleiburgu, ustvari rade neoustaški dernek kojeg se stide svi pošteni Hrvati, a osuđuje sav normalan svijet.

Da nije prošle godine onaj dugopoljski HDZ-ovac odsjedio mjesec i pol dana u austrijskom zatvoru zbog ustaškog pozdrava, mnogi bi Hrvati još uvijek vjerovali da je čista propaganda, fake news i antihrvatstvo razlog zašto se na ustaštvo ne gleda istom blagošću kao i na, štajaznam, Liječnike bez granica. A onda je još dijeceza Gurk-Klagenfurt uskratila dozvolu za održavanje ovogodišnje mise na Lojbaškom polju i sve je otišlo kvragu. U subotu neće na Bleiburg doći ni Jandroković, neće naravno ni Plenković, jedino je predsjednica poslala suptilnu podršku kada se na dan oslobođenja Zagreba pojavila i tamo u tišini pred fotografskim aparatima molila za ubijene. Ove godine svi koji imaju namjeru otići na Bleiburg slute da im nije pametno ponašati se kao doma. Jer austrijska policija točno zna što je odavanje počasti ustašama, što su ustaše bile i što znači njih pozdravljati. I tako će, možda, odavanje počasti ubijenima postati uistinu to, trenutak sjećanja.

Sabor će nastaviti s pričom kako je pokrovitelj obilježavanja jer mu je stalo do svih hrvatskih žrtava, državni će lideri ponavljati kako su sve žrtve jednako nevine i zaslužuju jednaki status i poštovanje, na brzinu će se u istu rečenicu utrpati i osuda svih totalitarnih režima ne bi li na toj razini izjednačili ustaštvo i antifašizam, pa koliko priča izdrži, do boljih vremena za ustaštvo. Ili do trenutka kada netko nastavi čitati priču onog spomenutog pisca o tisućama ubijenih u svibnju tisuću devetsto četrdeset i neke. Ubijenih i pobacanih u jame, ostavljenih po livadama da ih pokopa netko tko im neće znati ni ime.

I time će, slikom pokolja, zla koje ubija slabe i nezaštićene, staviti Hrvate na pravu stranu jer su Hrvati ti koji su ubijeni. Do trenutka kada priča dođe do kraja i otkrije se da su ubijeni Hrvati, mahom Dalmatinci, bili antifašisti, partizani, ustvari slobodni i pošteni ljudi koji su razlikovali dobro od zla i borili se za ranjenike u svibnju tisuću devetsto četrdeset i neke. Ali za njih nema pokroviteljstva ovog Sabora, Vlade ni tihog posjeta predsjednice pa tako ni odlaska na njihove grobove. Stvarno, gdje je bio Bog onog svibnja?