'Crno bijeli svijet' - TV serija koja vrlo lako izaziva sukobe

Svako vraćanje u povijest otvara novu raspravu, pogotovo u zemlji koja je proživjela rat i s njim društveno-politički preokret, baš kao i 46 godina ranije. Bez obzira vodi li se razgovor u zatvorenom krugu nekolicine, ili na nacionalnoj razini u povodu TV serije “Crno-bijeli svijet“, konop se poteže između stvarnosti i mašte.

U TV seriji se, uostalom, pojavljuju stvarni i živući likovi, “onakvi“ kakvi su bili 1980., kada su i sami imali 35 godina manje. To su dosad: Pero Kvesić, Mio Vesović, Davor Gobac, Darac ( Rundek) i drugi. No glavni lik serije i nije slavan, niti mi je znano da je pisao u omladinskoj štampi. Zove se Kipčić - Kipo, a glumi ga mladi glumac Filip Riđički, čiji je otac, Danijel, zalazio u ono davno vrijeme u Studentski list (SL) i Polet. Dakako, problem odnosa stvarnosti i mašte u nas se odavno rješavao izravnim posezanjem za stvarnim likovima. Od Ksavera Šandora Đalskog, i njegovih iliraca, do Kvesićevih priča iz 70-ih, u kojima se pojavljuju Inoslav Bešker, Hido Biščević, Nenad Prelog i drugi, stvarni likovi ozbiljno podupiru uobrazilju.

Poslije tek četiri epizode prerano je govoriti o cjelini, o seriji od najavljenih 12 epizoda i njihovoj kakvoći. Ali već dosad vidljiv je oprez koji autori serije i scenaristi - režiser Goran Kulenović i Igor Mirković - dijele sa svima nama. Složenica “jugo-nostalgija“, zaostala iz ratnog perioda, kao da ispada iz Predvojničke obuke, iz poglavlja o propagandnom ratu, pa opterećuje i vreba kako autore tako i nas gledatelje iz političke i politikantske busije, oduzimajući Hrvatima pravo na prošlost i na sjećanje. Jer, kada govorimo o 1980., mi govorimo o SFRJ, i svako zaobilaženje te istine vodi u ćorskokak i poriče osnovne činjenice. K tome, smjestivši radnju trećine serije u kratak povijesni period, od 31. XII. 1979., dakle od Silvestrova do 4. svibnja 1980., ili do smrti Josipa Broza Tita, autori su neskriveno pokazali opterećenost historiografijom, ali i povjerenje u nju. Je li pretjeran ovakav oprez? Kada sam svojedobno pisao o Zvečki u ovim novinama, činilo mi se važnim podcrtati da su mnogi od posjetilaca tog kafića istovremeno radili zanimljive stvari: u glazbi, književnosti, slikarstvu, na filmu itd.

Sjetio sam se priče Jure Stublića o tome kako je Film odavde kretao na turneje, kao i drugi bendovi. Sjetio sam se da je Mirko Ilić u ovom kafiću dogovarao novovalne naslovnice ploča. Da su tu stajali studenti režije Schmidt i Žmegač, kao i Lawrence Kiiru koji mi je s pravom prigovorio da zanemarujem ulogu studenata ADU u stvaranju mita Zvečke.

Na moju pohvalu, javili su se kritičari koji su ustvrdili da je to pogrešna interpretacija, zato što su se u Masarykovoj okupljali sinovi i kćeri milicionara, pripadnika JNA i udbaša. Nije mi do uspomena, nego ističem da tema zaboravljenog članka, ali i aktualne TV serije jednostavno izaziva sukobe; s njom se lako naći u politikantskom žrvnju.

U podtekstu prethodne pričice leži središnji problem 80-ih, ali i suvremene povijesti. Što je omladinska kultura, i štampa, značila onom davnom dobu, a što znači danas? Može li ih demokratsko građanstvo prihvatiti, ili ih prihvaća s rezervom i kritikom ozbiljne, odrasle publike. U socijalizmu smo svi mi “zvečkaši“ - samo ime ima nekakve veze s igračkom za bebe - bili velika i očita manjina u velikom gradu. Činilo nam se, dakako, da nas ima puno, zato što smo za sunčanih dana praktički ispunjavali onodobni tzv. Duhanski put, od Blata, preko Zvečke do Kazališne kavane i Malog kavkaza: bili smo usred gužve u praznom gradu, zaboravljajući da je daleko više mladih po drugim mjestima. Na stranu sad sociološke mogućnosti: odrasla i velika popularna kultura druge polovice 70-ih i 80-ih ostavila je nejake tragove, za razliku od ljudi koji su stajali s nama na suncu i pili kavu. Čini se da su autsajderi, gubitnici, takoreći nosioci subkulture postali jedina ozbiljna kultura koja je bila, i s kojom se još uvijek računa.

Do sada je spomenuti, nepostojeći kafić Zvečevo imao tek nekoliko kadrova u prve četiri epizode predmetnute TV serije, sve u eksterijeru, i snimljene pred autentičnom lokacijom. Jednako je autentična lokacija lifta u zgradi Društva filmskih radnika, kao i haustor u Jurišićevoj, u kojemu se nekoć nalazio Kineski restoran. Autori još nisu stupili u interijere prva dva mjesta.

No, čak i u eksterijeru Zvečke ostali su samo na “uskom“, statičnom kadru kafe-izloga zanemarujući zapanjujući spektar tih 80-ak metara ili koraka Masarykove. S druge pak strane, pred izlogom “zloglasnog“ kafića živjeli smo između boema i filozofa u Blatu - na čelu s pjesnikom Josipom Severom, Vanjom Sutlićem i Brankom Despotom - i bardova u Kavkazu - to su bili Ive Mihovilović, Oto Šolc i mlađi Zvonimir Milčec. Iz Male kavane prisjećam se Joea, slavnog Nosonje ili Đorđa Rapajića, Milfe, slikara Milivoja Bijelića, i drugih. Rokeri su poštovali umjetnike i filozofe, pa su i neki od njih uvažavali rokere.

Zvečka je bila socijalni i intelektualni melting-pot, u kojemu smo se nalazili dolazeći iz svih dijelova Zagreba i sanjajući bolju budućnost.

Kako su novinari glavni protagonisti “Crno-bijelog svijeta“, tako su redakcije omladinskih novina, Studentskog lista (SL) i Poleta njegov važan toponim. Recimo da smijem o njima pisati kao svjedok, s obzirom na to da sam kao novinar i urednik radio u oba ta lista, u drugoj polovici 70-ih. Uostalom, naš Ves ( Mio Vesović) i njegove fotke golog Zagrebovog golmana Milana Šarovića zauzimaju ključni dio treće epizode “Svijeta“. Usput, recimo da je Darac (Rundek), glavni lik četvrte epizode, neko vrijeme nastojao pisati za Polet. Kako glavni junak Kipčić (Kipo) radi u SL-u, tako je u seriji dosad viđen jedino interijer toga lista. Priznajem da mi djeluje prekrasno: jedna mlada i lijepa novinarka (Marina) u prvom planu, druge dvije u pozadini, i sve uredno tipkaju. Taj me kadar doveo u sumnju, čini mi se da smo godinu ranije ondje imali samo jedan, i to neispravan pisaći stroj. Tekstovi su se donosili od kuće. Umjesto tajnice imali smo tajnika - Kamenog. No sve su to, pretpostavljam, umjetničke slobode u koje se petljamo mi, stari pedanti.

Da je neki medijski urednik napravio fotosession pod naslovom “Oni i njihovi dvojnici“, pa poredao sve slavne i stare “njuške“ iz TV serije uz mlade glumce koji ih predstavljaju, jasno bi se vidio raskorak mašte i stvarnosti, televizijskih i stvarnih likova. Jesu li Gobac, Kvesić i Vesović zadovoljni sa svojim interpretima, tko zna. Najvažnije je da to budu gledatelji. Istovremeno, politički aspekt serije dosad se sveo na razdoblje Brozove bolesti i političke napetosti u JNA i općenito u društvu. Mladeži je to možda šaljivo, no bilo je vrlo stvarno. Još pamtim jedan uvodnik Poleta u kojemu sam trudbenički napisao da nismo izašli na ulicu pozdraviti predsjednika zato što smo završavali dotični broj lista.

U redakciju su stigle reakcije iz Kockice, odnosno Republičke konferencije omladine: kako je moguće ne zaustaviti štampariju i ne pozdraviti “ljubičicu bijelu“?! I što se tiče izražavanja nacionalnih osjećaja Kulenović i Mirković težili su vjerodostojnosti. Kad jedan od likova zapjeva “Ustani bane“, supruga ga upozorava: “Zar ti nije dosta jedna prijava“. To me podsjetilo na jednu dokumentarnu seriju koju smo snimali za TV Zagreb, u kojoj se smjelo pjevati “Još Hrvatska ni propala“ samo u teatru sjena.

Na kraju, preostala mi je tužna dužnost da pozdravim jedno lice iz mnoštva u Masarykovoj. Neki je dan otišao u onostranost Vlada Divljan, frontmen Idola. Njihovi “Maljčiki“ i “Retko te viđam s devojkama“ bili su dio našeg odrastanja i postali dijelom hrvatske nostalgije. Vladina je pojava izazivala osvrtanje cura i curica, i našu mladenačku zavist. Zahvaljujem se njegovoj sjeni.

Igor Mirković je svojim dokumentarcem “Sretno dijete“ i susljednom istoimenom knjigom ispao najistaknutiji mitograf možda jedine zagrebačke urbane legende druge polovice XX. stoljeća: kafe-slastičarnice “Zvečevo“. Poslije mu se sa svojim dokumentarcima pridružio TV urednik Tonko Jović, tako da u nekom sociološkom, pa i historiografskom smislu, imamo iz cijelog konteksta prošlosti izvučen tek jedan naraštaj, koji se koncem 70-ih i 80-ih okupljao na određenim mjestima. Najbolji u njemu ostavili su iza sebe ploče, knjige, strip-albume, fotografije, slike itd.

Poslije uspjeha zavičajnih serija - Naše malo misto i Gruntovčani - prije gotovo 40 godina, danas se testira urbani njuh gledateljstva sa “Crno-bijelim svijetom“. Može li, uostalom, biti građanstva bez “svetih“ gradskih lokacija i legendi. Osnovno je, ipak, da se u njihovoj pozadini nalazi mnogo, mnogo više od zrna istine.