Obrana Varšavske i kuferi za dotepence

Nisam najbolje razumio zašto je kovčeg, tojest kufer, izabran za amblem demonstracija na kojima se tražila ostavka zagrebačkog gradonačelnika. Valjda mi je mozak blokirao, pa sam, pokušavajući razdriješiti metaforu, dumao nad simbolikom kufera, ali uzalud. Na kraju sam pomislio da će se na prosvjedima dogoditi nekakav performans, da će nešto izađi van iz mađioničarskog kovčega, da će biti inscenirano nekakvo turističko putovanje, da će se performeri prisjetiti svojih djedova, soldata u carskim i kraljevskim regimentama, koji su svoje kovčege prtili sve do Galicije, da će im, ako su performeri Dalmatinci, na um pasti njihovi djedovi, koji su zatim iste te kovčege vukli do San Pedra i Kalifornije, ili na drugu stranu, do Australije i Novog Zelanda… Koješta mi je bilo na pameti, ali nikako ono što bih u nekoj drugoj prilici otprve prepoznao u simbolici i poetici kufera, a što je, kako čitam u novinama, bilo ispisano na nekim od kovčega posvećenim Milanu Bandiću: “S ovim si došel, s ovim odlazi”.

Demonstracije protiv uništenja Varšavske ulice i nakaženja središta grada herojska su gesta zagrebačke mladosti i ostataka građanskoga društvenog sloja. Demonstranti su protiv sebe imali državnu i gradsku politiku, Hrvatsku radioteleviziju i skoro sve dnevne novine u zemlji. Protiv sebe su imali i nesviklost ovdašnjega svijeta da javno izrazi mišljenje koje bi bilo suprotno željama i potrebama vladajuće oligarhije. Na kraju, što je vrlo važno, protiv sebe su imali odrede policije, koji su u jednom času od Varšavske načinili ogledni demokratski Tienanmen. Njihovi politički šefovi računali su na to da će sud, kao i predsjednik Republike, biti protiv takvog postupka, ali bit će to kad sve bude gotovo i kad se počne s kopanjem. Demonstranti u Varšavskoj imali su sve protiv sebe, ali su na kraju, bez obzira na konačni ishod, pobijedili. Njihova pobjeda sastoji se u tome što su - da se izrazim LGBT terminologijom - sebe učinili javnim. Osim ograde u Varšavskoj, srušili su ograde na televiziji, u politici, u novinama. Zagreb su učinili nekako slobodnijim i širim.

Poruka “s ovim si došel, s ovim odlazi” pripada poetici jednoga drugog Zagreba. Onoga Zagreba koji se Milanu Bandiću obraća kao dotepencu i Hercegofcu, Zagreba oličenog u sitnome i huljskom Radiju 101, koji će vas upitati za hrvatsku putovnicu, čim kao Bosanac ili Hercegovac niste po mjeri njihova klajbirgeraja, onoga Zagreba kojemu je Bandić ovih desetak godina trebao, samo zato da bi se imalo koga mrziti, nakon što je mržnja prema Srbima izašla iz mode.

Poruka “s ovim si došel, s ovim odlazi” izraz je mučne i svrabne predrasude o ljudima koji su odnekud došli da bi ovima ovdje oduzeli nešto što im pripada. Marina Matulović Dropulić, ministrica koja je u slučaj Varšavske itekako upetljana, i to barem po dvije osnove, kao državna vlast i kao suizvođačica radova, rođena je Zagrepčanka, pa znači li to onda da ona ima pravo na ono na što pravo nema Milan Bandić? Očito da znači. Kovčezi na kojima je pisalo “s ovim si došel, s ovim odlazi” potvrđuju da znači. Zato su ti kovčezi suprotni duhu Varšavske ulice, koji je Zagreb učinio slobodnijim i širim za svakoga njegovog građanina, te za svakoga čovjeka koji se u ovome gradu slučajno i nakratko zatekne. Ti su kovčezi simbol uskoga i vječno zarobljenog Zagreba.

Ta se dva Zagreba ne mogu pomiriti. Uvijek jedan pojede drugi. Dogodit će se to i ovoga puta. Ili će mladost, mudrost i pristojnost Varšavske u jednome zalogaju smazati kovčeg revoluciju ispred gradskoga poglavarstva ili će kovčeg revolucija u tren oka poništiti i uniziti sve ono što se zadnjih mjeseci događalo u Varšavskoj. A ako se to dogodi, tada će doista pasti ono što Urša Raukar naziva posljednjom linijom obrane ovoga grada. Tada će biti sasvim svejedno i to hoće li Tomo Horvatinčić graditi podzemnu garažu, ili garaže neće biti, jer je i garaža, kao i kufer, samo simbol u jednoj puno važnijoj i dubljoj priči. I napokon, ako će se društvena akcija pretvarati u političku, što je sasvim legitimno, nije li tada pomalo nedostojno, u odnosu na smisao i veličinu ideje od koje je sve počelo, tražiti ostavku od Milana Bandića, čiji gradonačelnički položaj danas pomalo nalikuje funkciji engleske kraljice. Drukčije je to bilo prije nekoliko mjeseci, ali tada se njegova ostavka nije tražila. Kao što se danas, recimo, ne traži ostavka Marine Matulović Dropulić.

Domaće je bosansko stanovništvo krajem devetnaestog stoljeća došljake sa svih strana Monarhije nazivalo kuferašima. Tada je to bio pogrdan naziv, ali je kasnije pomalo postao nekakva podidentitetska odrednica. Moji su bili kuferaši.