Koga će sutra rađati Sinjanke

Nema na svijetu folklornoga običaja, niti višestoljetne tradicije, koji današnjemu čovjeku ne bi djelovali šašavo. Škoti dlakavih nogu, u svojim tradicionalnim kiltovima. Crnogorci koji se jedni drugima pentraju na ramena i pjevaju oj svijetla majska zoro. Katolici, svejedno koji i svejedno gdje, koji se zlopate u cjelodnevnim i cjelonoćnim procesijama, Filipinci koji se pribijaju na križeve da osjete kako je bilo Isusu, svi oni narodi čije su narodne pjesme tako tužne da plaču dok ih pjevaju, doktori znanosti koji se umotaju u ovčje kože i zavijaju na mjesec, da netko ne pomisli kako su zaboravili tradiciju svojih predaka…

Svi oni, i svi drugi koji imaju svoje običaje i tradicije, zapravo svi koji su preko običaja i tradicija postali plemenima i narodima, ponašaju se kao budale, obavljajući svoje najvažnije, identitetske ceremonijale. Tako to jest, i tako ima biti. Kad god se, međutim, pojave fanatici i ini osobenjaci koji bi da se ceremonijal shvati smrtno ozbiljno, te da se od naroda sakrije budalasta dimenzija narodnih tradicija i običaja, pojavi se neki Ante Tomić - ako narod ima tu sreću da nije već zatukao svoje tomiće - da upozori na svu raskoš budalaštine narodnih i nacionalnih identiteta. I tek nakon toga opet se svome folkloru možemo radovati.

Sve ovo nekako je prirodno čovjeku na um padalo dok je medijima kružila vijest da je ministar zdravstva Darko Milinović odučio zatvoriti rodilište u Sinju. Taj ugledni patriot, koji je zabranio umjetnu oplodnju u Hrvatskoj, jer je protivna nauku Katoličke crkve, koji se svojedobno vezivao lancima u znak podrške vojnoj hunti, koju je predsjednik Stjepan Mesić, srećom, prekomandirao u domove umirovljenika, taj ugledni patriot, koji je bio - i još uvijek jest - stranački čelnik onome Tuđmanu koji je crnoputoj košarkašici u svome nacionalnom zanosu nastojao zabiti prst u dupe, premda se ona tome protivila, taj ugledni patriot, jedan od čelnika radikalne hrvatske desnice, koja čeka da uđe u Europsku Uniju ne bi li napokon reafirmirala svoje ustaške ideale i prakse, taj je ugledni patriot i Milinović zatvaranjem rodilišta u Sinju udario na jednu od trajnijih hrvatskih nacionalnih tradicija i folklornih običaja. Udario je ministar zdravstva na Sinjsku alku.

Kao što se zna, Alku mogu trčati samo rođeni Sinjani, a Milinovićevom odlukom za dvadeset i koju godinu takvih više neće biti, ili će ih biti samo među pukom sirotinjom i među onima koji su preko svake mjere žurno izletjeli na ovaj svijet. Pravila po kojima se trči Alka nema smisla mijenjati, jer je smisao svake tradicije u nepromjenjivosti tradicijskih ceremonijala. I to onih najšašavijih. Kada se ceremonijal jednom naruši, nakon toga on više i ne postoji.

Jasno je to svima, jasno je to bilo i Sinjanima, unazad tristo godina, ali posve je prirodno i posve u skladu s njegovim ograničenjima da to nije jasno jednome gospićkome ginekologu koji je, srećom po gospićke gospe, otišao za zagrebačkog ministra.

Rodilište u Sinju otvoreno je malo nakon Staljinove smrti, davne godine 1953. Otvorili su ga, da vam prisjednemo na muku, partizani i komunisti, da bi matere Sinja, Sinjske krajine i većeg dijela Dalmatinske zagore svoje sinove i kćeri mogle rađati u onom komforu kakav su imale žene u Beogradu ili Zagrebu. Jesu li pritom komunisti imali na umu pravila po kojima se trči Sinjska alka?

Stranka Darka Milinovića je nakon Trećega siječnja (ali i prije tog mitskog datuma) učinila sve da Sinjsku alku pretvori u drugi najveći ustaški dernek u Hrvatskoj. U toj su im stvari, na žalost, značajnu podršku davali i sami Sinjani, koji - na žalost - u tome mahnitanju nisu prepoznavali rabotu koja je protivna i njihovoj folklornoj tradiciji i hrvatskome kulturnom identitetu. Sada im se dogodilo da je na tradiciju Alke, ne brigajući pretjerano za posljedice, udario onaj koji se lažno predstavljao kao branitelj hrvatskih tradicija.

Ljuti desničar obavio je ono za što su sami Sinjani, dajući podršku kojekakvom ološu, optuživali Stjepana Mesića. Učinio ih je manje građanima, jer se više neće rađati u svome gradu, i manje Hrvatima, jer za dvadeset i koju godinu neće moći provoditi tradiciju do koje im je toliko stalo i koja ih je, iz njihove perspektive, činila toliko Hrvatima da su kroz nju mogli osporavati i hrvatskoga predsjednika. Jesu li Sinjani shvatili pouku, vidjet ćemo pred Veliku Gospu. Bude li u svečanoj loži sjedila Milinovićeva duhovna i politička družba, tada Sinjanima više nije važna ni Alka, a ni to hoće li im se trudne žene tramakavati do Splita, sjećajući se s tugom kako su njihove matere njih rađale u Sinju.