Nekoliko tjedana nakon što smo se upoznali, došla sam kući sama i lagano pripita, i u bundi (bila je zima), s vrata, otvorila posudu u kojoj su se nalazile mamine knedle od šljiva. Za mene je to bio komadić raja nekom Božjom milošću materijaliziran u stvarnosti koju sam živjela. Zaljubljena, sretna, na krilima one kemijske reakcije što samo prvi valovi zanesenosti mogu proizvesti, omotana u mekanost umjetnog krzna iz Topshopa, jedem maminu knedlu, čiji me okus i miris, te grubost šećera pomiješanog s krušnim mrvicama - a na koncu, iznenađujuća slatkoća šljive koja se nalazila u sredini, stavljaju u svojevrsnu ekstazu. Sve je to bila takva - oprostite mi na patetičnim dugačkim riječima stranog podrijetla - sinergija okusa i osjeta, da ih se najbliže može opisati mističnom riječi “sreća”. Telefon je zazvonio taman na početku druge knedle - bio je to baš on, jedini kojeg sam htjela čuti, čisto da mi poželi laku noć i da čuje što radim. I sama sam imala istu namjeru, ispravno, negdje u dubini nutrine intuitivno osjećajući da ne možemo mirno zaspati da ne provjerimo još jednom udišemo li zaista isti zrak, postojimo li.
No, ono što tada nisam znala je da čovjek u kojeg sam se zaljubila ne ulazi u kuću i ravno s vrata, ne opravši ruke, ne skinuvši prašljavo prljavo i znojno odijelo od cijelog dana, jede mamine knedle. Za njega je taj mali djelić kaosa koji sam ja u svom vlastitom prostoru izazvala pukim ulaskom u stan nakon višesatnog izbivanja bio stran - kasnije će se pokazati da su neke druge navike, puno urednije i puno smirenije, puno čišće, ako baš tako želite, njegov Madlen i njegova smirenost, njegova “sreća”. Pa zato u potpunosti razumijem prijateljicu koja mi, na ručku na kojem smo se našle da proslavimo moje prošlotjedno “tajno” vjenčanje i njezinu novu ljubav (zaljubljena je kratko, mjesec ili dva), pomalo zabrinuto šapne: - Znaš li što je jedini problem? Oboje smo stari. –NEEE, niste stari, imam potrebu viknuti, jer su oboje ovo ljeto napunili četrdeset godina. - Ne, ne, nisi me shvatila, nastavlja ona mirno, uz komadić torte. - Oboje smo dovoljno stari i dovoljno dugo smo živjeli sami da stvorimo neke životne navike i stavove koje sad treba... pa, prilagoditi i pomiriti. Onda shvatim o čemu govori. Šifra: knedla i bunda. Ne mogu tvrditi da ni sama nisam znala razmišljati o tome. Naime, kad mi se prvi brak raspao, i kad sam nastavila raditi po četrnaest sati dnevno - godinama, i to bez godišnjih odmora - stvorila sam jedan životni ritam koji je bio u potpunosti prilagođen meni. Na određeni je način, u tuzi koju sam tada živjela, to bilo i utješno, oslobađajuće. U mom svemiru nije bilo stvari koje su me izluđivale, nije bilo druge osobe s kojom sam morala raditi kompromise, nije bilo suca mojih sitnih svakodnevnih djela, bila sam samo ja pred Bogom i pred Zagrebačkim holdingom, odgovorna samo njima i sebi, dužna koliko jesam, kaotična, neuredna, nemarna, što god želim biti. Posao je bio moj partner i moj ljubavnik - i iako je upravo to bila stvar koju mi je bivši možda zamjerao, tada sam dopustila da posao preuzme stvar.
Dolazila bih kući u neke nesate, svlačila sa sebe garderobu koja je mirisala na snimanje, glot, mačju pišalinu (televizijski setovi uvijek su puni mačaka lutalica koje se ugnijezde tamo) i ostatke parfema od šest ujutro kad sam ga nesvjesno pošpricala po sebi, te po adrenalinu dana. Bacala bih robu OKO kante za prljavi veš, i ulazila ravno u kadu pa u krevet. Moj dom je bio moja hotelska soba, a moj život negdje vani, što iz utjehe, što iz neminovnosti posla kojim sam se bavim. Bila sam nepodnošljiv momak, samoživi bachelor koji se pritom, ni emotivno ni organizacijski, nije imao namjeru “skrasiti”. - Kako je vama to uspjelo, iz remenisencije me probudi Badema, koja je, tješeći se zbog propasti prošle veze, kupila baš mačku, da bi se na koncu ispostavilo da je njezin novi dečko (a mogao bi biti taj!)- naravno, život voli ironične obrate - alergičan na mačke. Kompromis su pronašli u zabrani da mačka ulazi u spavaću sobu i na kauč, ali, pogađate, mačka je najmanji problem i samo metafora za sve ono što mi koji smo u tridesetima, sa svojim stanovima i svojim izgrađenim životima, moramo promijeniti ili barem revidirati da bismo uspjeli izgraditi život - s nekim.
To je zanimljiva nuspojava modernog doba u kojem se, po mom mišljenju i neka se, propagira samostalnost, samovanje, a ne veza i brak u 21. te zajednički život s njegovim ili vašim roditeljima dok se netko ne popne na listi za stan (pozdrav nekim bivšim generacijama!) ili, pardon, u sadašnjosti, ne digne kredit ili ne naslijedi stančić od bake. Znam da je to bilo drugačije vrijeme, ali doista je posve drugačije (lakše?) graditi život s nekim tko je dijete baš poput tebe, i jeo je do sada samo mamine punjene paprike, te pečenku nedjeljom. Njegova te mama naučila kako napuniti papriku i kako svekra iznenaditi savršenom baklavom, a ti si njega naučila da voliš šetnju nakon nedjeljne mise. No, kao podstanari u vlastitom životu u emotivnom smislu, stvorili ste jedno zajedničko zadržavanje daha do “prave stvari”, koja slijedi - ako slijedi - tek kad svekar ode u mirovinu pa digne konačno još jednu deku na onoj kući izvan grada, te se oni presele. Što je s nama, produktom emancipacije i gradskog života koji Seks i grad prikazuje tako glamurozno. I neću lagati. Na trenutke nema ništa bolje od činjenice da sam jela kroasan u krevetu i izgledala kao rakun jer mi se maskara od prošle noći slila ispod očiju, te dopisivala s frendicom o tome “što je bilo jučer” (malo frivolnosti), i paralelno s urednicom o tome “kako moram pomaknuti deadline zbog neodgodive obiteljske obaveze” (prstohvat odraslog).
Međutim, kad takve pojedince, kao u Bademinom slučaju, sudbina spoji nakon što su sami odstudirali, napunili paprike, otkrili koje im vrećice za smeće najviše pašu i kakvi madraci najbolje odgovaraju njihovoj kičmi, kad i gdje vole ljetovati, i što zapravo misle o majonezi, stvar se blago komplicira. Više to nisu zaljubljena djeca koja su se, poput mojih roditelja, iako odavno punoljetni, nalazili u parku ispod zgrade svojih roditeljskih stanova, Badema i dečko su izgrađeni ljudi, a svi znamo da, koliko god da ljudi jesu u svojoj biti gregarna bića, nije Sartre uzalud rekao - pakao, to su drugi! Kako nam je uspjelo? Ni sama ne znam. Meni je bilo dosta posla, zasitila sam se tog ljubavnika koji nikad nije bio zadovoljan količinom vremena i pažnje koje sam mu davala. Htjela sam - i bila spremna - vjerovati u zajedništvo, u dvoje, u kompromis koji ne prestaje. Rijetko jedem ravno iz mamine plastične posude, odjevena u bundu i štikle ovih dana. Većinom uredno serviram hranu, i operem ruke prije obroka. Međutim, ne jedem sama i ne osluškujem hoće li telefon zazvoniti da mi netko poželi laku noć. Imam taj glas doma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....