JELENA VELJAČA Sreća nije grijeh zbog kojeg bi nas trebalo kazniti: ne dopustite da vam uništavaju duh

Jeste li ikad uspjeli biti posve sretni? Baš ono, sretni? Ili i vi bolujete od sindroma Windows sistema - koju god operaciju uspješno obavljali, ispod površine postoji nekoliko opasnih virusa koji prijete da će izazvati potpuni kolaps.

U slučaju ljudi, to funkcionira ovako - što smo sretniji, to je podsvijest okrutnija. Sjećam se jednog zimskog dana u ličkoj idili uz upaljenu peć - psi, vino, hrana, snijeg, slobodni dani, maraton Poirota na televiziji - zen koji sam proživljavala bio je toliko intenzivan da sam morala umisliti tetanus - da, istina, nabola sam se na nekakvo željezo na tavanu kuće, ali situacija nije bila ni približno toliko opasna koliko sam ja to prizvala ne bih li si uništila idilu.

Zašto to radimo? Uvijek sam pomalo zavidjela ljudima koji su znali jednostavno biti mirni i zadovoljni.

U mojoj je prirodi da stalno kopam, propitujem i smišljam zamke za vlastitu sreću. Najgore je ono kad to ne prepoznajem.

Sunce je jesensko, miluje mi lice i trudnički trbuh, a ja se odjednom sjetim neke bolesti koja bi potencijalno mogla ugroziti i mene i - još gore - dijete. Ili, nekoga ću izgubiti jer dobivam novu osobu u život. Ili, uz svaku ekstazu mora doći velika životna tragedija.

Ima u tome autodestrukcije, dakako, no čovjek se mora zapitati koliko je za takav model ponašanja kriv - pokrijte uši, braćo ljevičari - strogi i hladni socijalistički odgoj. Ne, nisam protiv metoda mojih roditelja koje su, iako prilično progresivne za 1981. godinu, zapravo dijametralno suprotne onima koje se danas mogu vidjeti na ulicama. Poticali su dobro ponašanje i poslušnost.

Ali ne govorim o činjenici da smo brat i ja morali mirno sjediti u restoranima i potajno biti užasnuti što smo uopće “izvedeni” negdje (da budem posve iskrena, to su bili restorani u hotelskim kompleksima preko ljeta ili samoborska pivnica nedjeljom, ništa previše fancy, dakako) - iako i u toj tihoj misi koju smo priređivali u javnosti ima nešto suzdržano, okrutno prema djeci - govorim o činjenici da smo naučeni da za svako zadovoljstvo moramo nekako odgovarati, zaslugom ili krivnjom.

Sigurno se toga sjećate - mama i tata su vas izveli na bečki, ali vama je cijelo vrijeme knedla u grlu jer ćete zasigurno nešto pogrešno učiniti pred “ljudima”. Ulovila sam sebe kako pitam suvlasnika naša tri psa danas: “Misliš li da su one (psi!) zaslužile tu kuhanu piletinu koju si im podijelio u zdjelice?”

Na prvi pogled to je bezazlena, partnerska, šaljiva, obiteljska opaska, puna simpatije i topline, ali na drugi pogled ona u sebi sadrži polugu na kojoj smo svi mi, koji se bojimo da nismo “zaslužili” sreću u životu, odgojeni. Pa onda na jesenskim klupicama, dok nas miluje sunce i miris toplog vjetra, da, odjednom iz prikrajka naše podsvijesti napadaju bolesti, paranoje, crne misli i fatalni ishodi.

Znala mi je moja prijateljica Nana reći “ne brini se večeras oko toga, sad ionako ne možeš ništa učiniti”, pokušavajući me utješiti oko nove pizdarije koju sam si smislila kao prepreku za mirno disanje i san, kao da je ključ u tome da se strah racionalizira, a ne u tome da se strahom kažnjavaš.

Naime, nije najveći grijeh socijalizma utopistička fusnota političkog sistema (narod vlada, svi smo jednaki) koja je nemoguća, već potreba da se narod zauzda. A prava batina nije ona fizička, ne, ona izaziva agresiju i potrebu za revolucijom, nije čak ni siromaštvo, već ubojstvo duha. Ako uvjerite čovjeka da je svaki užitak grijeh (a socijalizam kao da je tu lekciju učio ravno iz redova vrhuške Katoličke crkve), zapravo si ga uvjerio da život u boji i smijehu nema smisla.

Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda - najdraži mi je to stih iz srednje škole, iako ga tada nisam najbolje shvaćala.

I uvijek iznova čitala sam A. B. Šimića, ispravljajući ga nesvjesna svoje pogreške putem: pa valjda je mislio reći, “čovječe, pazi da ne ideš velik ispod zvijezda”?

Bahatost, obijest, umišljena veličina, sve su to za me bili smrtni grijesi, kao, uostalom, i sve tjelesno, puteno, hedonistički - seks, skupa hrana, skup alkohol, luksuzni materijali, putovanja avionom, život bez nekretnine, stalnog zaposlenja, kredita i djece.

Umišljaj da si posebni, drugačiji, da za tebe ne vrijede nametnuta pravila. Skromnost je bila vrlina - i ona to bez daljnjeg jest, ali ja sam je miješala s poniznošću i slijepom poslušnošću.

Glas se ne diže, ne pita se ljude u uniformi “kako to misle i zašto tako tvrde”, strah je dobar kome ga je Bog dao (ne, strah nikad nije dobar, mnogo kasnije ću spoznati), a vlastita šarena misao i ljubav prema životu znak su iskvarenog karaktera. Ljudi su na ovom svijetu stvoreni da (većinom) pate, i ribaju sanitarije subotom.

Čak i kad smo brat i ja počeli dovoljno zarađivati da priuštimo ponekad mami pomoć u kući ili azijsku hranu koju obožava, trebale su godine da imam dojam kako mama doista uživa u toj proljetnoj roladici na tanjuru koju zamrznutim Ledo povrćem nije napunila ona, već nečija nepoznata ruka.

Dam se kladiti da bi bila opuštenija da ju je netko prisilio da pomogne kuharici u razvlačenju lisnatog. Nije slomljeni duh samo zatvor, bijeg, prognanstvo. On je i smijeh čiju glasnoću podsvjesno kontroliraš, ton glasa koji je neprikladan, apetit koji se zaustavlja, žene koje se kastriraju (ne samo fizički, kao u zabačenim ruralnim dijelovima Afrike), muškarci koje se uči da nije “muževno” biti osjetljiv, osjećajan i nježan, suze koje se skrivaju, orgazmi koji se glume ili koji izazivaju osjećaj grižnje savjesti.

Uživati u onome što nam je dano, da, to je veliko umijeće, naučiti da čovjek nije rođen da pati, radi, bude koristan zajednici i zatim umre. Ima neke borbe protiv dekadencija u tome, rekli bi (i reći će) i moji roditelji i zagovornici asketizma, ali ima i panike, želje da se svi u sivom, kao u identičnim kutama, utopimo u sigurnosti mase.

Sjećam se svoga dječjeg straha od javnih istupa (namjerno ne govorim “nastupa” jer me bilo strah čak i razgovarati s odraslima, strancima, vlasnikom videoteke ili grupama ljudi), i nadam se da ću svom djetetu znati prenijeti opuštenost koju sam kasnije izvojevala snagom volje i psihoterapijom. Ipak, i danas me gone demoni koji me kažnjavaju jer pomislim da (mi) je život lijep.

Pa se umirim time da će se desiti nešto katastrofalno, da poruši moje ostvarene snove kao kulu od karata. Dijete, pazi da ne ideš maleno ispod zvijezda - kako tu lekciju prenijeti ako i sama na kraju dana mislim da ću biti kažnjena jer sam sretna i blagoslovljena domom u kojemu ima domaće pileće juhe i ostataka mesa čak i za pse?

Sreća nije grijeh zbog kojega bismo trebali biti kažnjeni, napisat ću za kraj na svom Macu koji, među ostalim, opsesivno volim jer mi dozvoljava život bez podmuklog, tako ljudskog, Windows operativnog sustava.