Jedan je lijep običaj u posljednje vrijeme došao među članove Hrvatske demokratske zajednice u Splitu. Ako je nekakav svečani trenutak, ako se tkogod vjenča ili završi fakultet u Mostaru, dobije sina ili mjesto u Upravi Županijskih cesta, po običaju se nareže pršuta i sira, ispeče janje na ražnju, donese svakovrsnih kolača, voća, piva i vina, pa narod uživa u gozbi, nazdravlja i pjeva Mladena Grdovića sve dok netko, neizbježno, ne reče:
“Dobro, ima li neko fotoaparat? Red bi bio uslikat ovaj svečani trenutak.”
“A šta će nan fotoaparat, imamo mi selfie stup”, javi se na to drugi.
“Šta je to selfie stup?” začudi se treći.
“Ne znaš šta je selfie stup?! Pa di ti živiš?” zaprepasti se četvrti. “Selfie stup je izmislio jedan naš genijalac iz Solina. Staneš isprid stupa, a kamera u njemu te slika.”
“O, jebate!” uzvikne zbunjeno peti. “Pa di ima to čudo, u New Yorku?”
“Ima na rivi i na još nekoliko mista u gradu”, upozori ga šesti.
“Ajmo se onda na rivu slikat”, predloži sedmi poletno.
“Ajmo”, složi se osmi.
“Ali, ljudi, ne moramo nigdje ići. Mogu vas ja ovde uslikat svojim mobitelom”, oglasi se tada jedan dječak izvlačeći uređaj iz džepa, no njega nitko ni ne pogleda.
Svi ustaju uzimajući sa sobom pršut i sir na srebrenim pladnjevima i pečeno janje na ražnju, raznovrsne kolače i vino, pa se njih dvadeset šestero spusti do rive u dvanaest automobila. Tamo ponovno prostru dugački stol i sjednu oko njega, s čašama u rukama i zalogajima na viljuškama namjeste se što je moguće prirodnije i naprave selfie ispred stupa što je čeličnim vijcima učvršćen za tlo. Može li zaista jednostavnije od toga?
“Ovo je baš bilo zgodno”, slože se svi. “Da mi je neko reka da se selfie more snimit za manje od pola sata, nakon kratke vožnje, takoreći isprid kuće, jednin aparaton u kojemu nema niti dvista kila, ja mu ne bi virova. Krvi ti Isusove, šta sve neće naš čovik izmislit!” govore hadezeovci zaprepašteno kružeći oko selfie stupa, kao da je to nešto što nam je u Splitu ostavila izvanzemaljska civilizacija neusporedivo naprednija od naše.
Nevjerojatno su ponosni na taj stup. Pokazuju ga kao proizvod domaće pameti i truda, kao ohrabrujući dokaz da mladi ne moraju odlaziti trbuhom za kruhom u tuđinu, već se i ovdje u domovini može uspjeti. Splitska je gradska vlast ne žaleći novac kupila tri komada za dvjesto trideset šest tisuća kuna i to vrijedno ulaganje, očekivano, nije prošlo nezapaženo. Uskoro se i u glavnom gradu, na sjednicama Vlade pričalo o zadivljujućem tehnološkom postignuću njihovog stranačkog kolege iz provincije.
“Napravi ti sliku i pošalje je internetom”, opisivao je uzbuđeno Oleg Butković, ministar mora, prometa i infrastrukture.
“Ma, ne mogu vjerovati, to mi sve zvuči nekako nestvarno”, vrtio je glavom sumnjičavo Davor Božinović, ministar unutarnjih poslova.
“A ta slika”, zanimalo je Tomu Medveda, ministra branitelja, “je li crno-bijela ili u boji?”
“U boji.”
“E, sad ga sereš!” prasnuo je ljutito Milan Kujundžić, ministar zdravstva. “Ne vjerujem ti.”
“Duše mi moje, ne lažem”, zakleo se Butković s dlanom na prsima.
“Kolege, ja predlažem da prvom prilikom svi zajedno odemo avionom u Split i napravimo službeni selfie sa selfie stupom na rivi”, zaključio je premijer Andrej Plenković.
“Ali, zašto? Mogu vas ja ovdje uslikat svojim mobitelom”, javila se u to bojažljivim, tihim glasom čistačica Zdenka, koju su pozvali jer je ministar Zdravko Marić ponovno prolio sok. Njezinu primjedbu, međutim, nisu uvažili.
Stranački neopredijeljeni uglavnom ne dijele oduševljenje selfie stupom kakvo vlada među hadezeovcima. Na portalima i društvenim mrežama građanstvo se čudi, križa se i lijevom i desnom ne shvaćajući kome treba jedna kamera od sedamdeset ili osamdeset tisuća kuna, visoka dva metra i zašarafljena za pod, kad doslovno svatko uza se u džepu ima neusporedivo jeftiniju, lakšu i manju, s boljom optikom, dostupnu na svakom mjestu i u svako vrijeme? Prosječni je mobitel očito, po svim svojim karakteristikama, tako nadmoćno bolji, da selfie stup solinskog vizionara djeluje komično promašeno, beskorisno, glupo, upravo kretenski.
Ali, vlast se osvrće na razborite prigovore. Boli je dupe ako je nešto glupo. Kontajući, valjda, da su im kritičari isključivo komunisti i Jugoslaveni koji mrze sve što je hrvatsko, Ministarsko gospodarstva donijelo je ovaj tjedan odluku da za proizvodnju selfie stupova velikodušno isplati milijun i tristo tisuća kuna od svote koju smo dobili od europskih strukturnih i investicijskih fondova. Jedan poštovanja vrijedan iznos iz Europske unije otišao je na nešto što je hadezeovcima jedino važno, što je njihov sveti cilj i povijesna misija, napuniti svoje džepove. Na jednom sporednom i malom slučaju još se jednom tako otkrilo što je Plenkoviću i njegovim ministrima jedino važno, maznuti nekakve pare bez obzira kako je to sramotno i glupo, suprotno javnom interesu i dobrobiti hrvatskog naroda.
Našlo bi se vjerojatno milijun i tristo tisuća boljih načina da potrošimo milijun i tristo tisuća iz državne blagajne. Vlast bi mogla pomoći nekog siromašnog penzionera ili spasiti koje teško bolesno dijete. Umjesto toga po ulicama i trgovima postavljaju se selfie stupovi, nekakvi uređaji koji baš nikome ne trebaju, a siromašnim penzionerima i teško bolesnoj djeci šalje se ironična poruka: možete se slikati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....