PIŠE ANTE TOMIĆ Kolinda je u SAD-u napokon mogla biti ono što i jest

Posjet hrvatske predsjednice Sjedinjenim Američkim Državama u javnosti je izazvao mnogo bijesa. Događaj se među političkim komentatorima gotovo nepodijeljeno drži skupim i besmislenim, ne primjećuje se nikakva korist od predsjedničine šaljive predstave s američkim boksačkim šampionom naših korijena, od usputnog rukovanja s američkim potpredsjednikom Penceom ili kratkog fotografiranja s predsjednikom Trumpom, a specijalno živcira njezino pjevanje glupih klapskih pjesama iseljenicima.

Pjevati “Nemoj, sine, nikud ići” nekim Hrvatima koji su još prije dvadeset ili pedeset godina trajno i nepovratno napustili Hrvatsku, pozivati ih da se vrate u zemlju svojih djedova, gdje će ih dočekati kamen umjesto jastuka i takva neodoljiva gastronomska senzacija kao što je kora kruva, kapja vina i zrno soli, vrijedilo je zaista dokumentirati samo u medicinske svrhe, kao izvanredno teški slučaj imbecilnosti.

Ipak, ja ne bih rekao da je taj posjet bio sasvim promašen. Ako hrvatska država i narod možda nisu bogzna što dobili, za samu predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović osobno, bilo je to zacijelo jedno krasno, ljekovito, oslobađajuće iskustvo. Hodati opušteno njujorškim ulicama, probijati se kroz gomile nepoznatih ljudi kojima si savršeno nevažna, bez straha da će te netko prepoznati ili da ćeš zbog nečega ispasti smiješna, za predsjednicu je značio povratak njezinu izvornom biću. Ona je napokon mogla biti svoja, bez laži i pretvaranja. Ono što ona zapravo jest.

Nitko i ništa.

Tako nešto vrijedi svakog potrošenog novčića. Posjet velikom i naprednom svijetu političke vođe iz naših krajeva stavi na mjesto koje im pripada, svede ih na mjeru njihove beznačajnosti, a proteklih su dana u Americi, osim Grabar-Kitarović, bila još dvojica balkanskih nitkova i ništarija: predsjednik Kosova Hashim Thaçi i srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. I premda su se oni za javnost držali vrlo suzdržano, pa čak i neugodno, neprijateljski, dao bih se okladiti da su se privatno lijepo družili. Imali su, napokon, zajedničke interese, neusporedivo važnije od globalnog zatopljenja o kojemu se govorilo u Ujedinjenim narodima.

Dok su na Generalnoj skupštini svjetske vođe zabrinuto upozoravale da je zbog rasta temperatura vrlo izgledna i skora mogućnost izumiranja naše vrste, Thaçi i Dačić su se za stolićem ispred jedne male alžirske kavane do suza smijali predmetu koji je Dačić kupio na tržnici u Canal Streetu na Lower Manhattanu. Na kemijskoj olovci kad je držiš uspravno stoji naslikana djevojka u kratkoj crnoj haljini, a kad okreneš kemijsku, crna haljina nekakvom čarolijom klizne i djevojka ostane gola.

“Jao, bruka!” uskliknuo je Thaçi veselo. “Ajde, još jednom.”

Ivica Dačić ponovno je okrenuo kemijsku, valjda šesto četrdeset sedmi put u posljednja dva i po sata, i haljinica se vratila na djevojku.

“Ne razumem”, priznao je Dačić, “kako se ona ovako brzo obuče?”

“I meni je to čudno”, složio se Thaçi proučavajući kemijsku, “ne vidiš je da se zakopčava.”

“Pa nije, bre, haljina na kopčanje, nego od lasteksa. Samo je podigne”, objasnio je Dačić. “Ali, svejedno, brzo je.”

“Eno Kolinde”, uočio je kosovski predsjednik sada hrvatsku kolegicu u gomili naroda koji se motao oko uličnih štandova, a zatim je zovnuo: “Kolinda!”

“Ej, Kolinda!” pridružio se i Dačić.

Kolinda se stala zbunjeno osvrtati odakle je zovu.

“Ovamo! Ovamo! Desno se okreni!” navodio ju je Dačić.

Kolinda Grabar-Kitarović napokon ih je ugledala, nasmiješila se, prišla i sjela na slobodnu stolicu.

“Pa gdje ste vas dvojica, cijelo jutro vas tražim.”

“Gledaj šta je Ivica našao”, kazao je Thaçi i pružio joj kemijsku olovku.

“Šta je ovo?” upitala je Grabar-Kitarović.

“Okreni”, rekao je Thaçi.

Hrvatska predsjednica okrenula je kemijsku, a kosovski predsjednik i srbijanski ministar vanjskih poslova su prasnuli u razdragani kikot.

“Joj, joj, koji ste vi mangupi”, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović kao prijekorno.

U to je došao niži, brkati konobar i ona je naručila čaj s mlijekom.

“Jesi štogod kupovala?” upitao je Dačić.

“Kupila sam Andreju Plenkoviću Rolex”, rekla je ponosno Grabar-Kitarović i izvadila otmjeni sat iz torbe.

“Čuj, Rolex?” zadivio se Dačić i vrlo oprezno uzeo sat u svoju ruku. “Koliko si platila?”

“Osamdeset dolara.”

“Osamdeset dolara?!” zgranuo je Dačić. “Čoveče, pa to je pravi Rolex.”

“Daj da ja vidim”, upitao je Thaçi. Razgledao je sat nekoliko trenutaka i rekao: “Ovakav isti moj rođak u Gnjilanama daje za trideset evra. Tebi mogu da sredim za dvadeset pet.”

“Pravi Rolex?” upitao je Dačić sumnjičavo.

“Pravi Rolex”, kimnuo je Thaçi. “Američki.”

“A da ipak pođemo do Ujedinjenih naroda?” predložila je Grabar-Kitarović. “Jedna švedska djevojčica danas govori o globalnom zatopljenju.”

“Ma, ne znam”, rekao je Dačić, “mator sam ja da gledam devojčice.”

“Ali, ljudi, to globalno zagrevanje je stvarno problem”, rekao je Thaçi zabrinutim glasom. “Jeste primetili, recimo, kako je vruće danas? Malo ipak čudno za kraj septembra.”

“To ti je od grejalice”, pokazao je Dačić na vanjsku peć s narančastim, usijanim spiralama iznad njihovih glava.

“Jao, stvarno”, rekao je Thaçi, a Grabar Kitarović se nasmijala...

Takva je nekakva svakodnevica balkanskih vođa u Americi. Ono što na televiziji nazivaju živa diplomatska aktivnost u stvarnosti nije ni približno tako uzbudljivo.

Ništarije i nitkovi veći dio vremena lutaju besciljno između UN-ove zgrade na East Riveru i svojih hotela, prežderavaju se brzom hranom, kupuju drangulije s natpisom INY i zbunjeno se osvrću za transvestitima, a onda dođe jedan kratki trenutak, gotovo kao treptaj, u kojemu se dogodi sve ono zbog čega su došli. Jedan stariji, plavokosi muškarac brzim korakom, gotovo trkom prođe preko dvorane. Tek kasnije, pregledavajući usporenu snimku, shvate da je to bio Donald Trump.