Smije li glazbeni kritičar napustiti koncert nakon prve polovice i ipak pisati o njemu? Bez primisli da se uspoređujem sa Žižekom i njegovim tekstovima o filmovima koje nije gledao, mislim da smije - barem ako je posrijedi besprizorno slaba polovica koncerta kakvu je Sting s Royal Philharmonic Concert Orchestrom osmislio, postavio i održao u zagrebačkoj Areni. Odlazak s tako zamišljenog i izvedenog koncerta Stinga zapravo je kritičarski stav.
Čak i ako je druga polovica koncerta u Areni bila nešto bolja od prve - možda, ali dvojim - Sting je, a to tvrdim i na temelju njegova albuma “Symphonicities”, svoje i hitove grupe Police zaogrnuo tek nemaštovitim, neuzbudljivim i mediokritetski kičerskim aranžmanima po najgoroj recepturi crossovera popa i klasične glazbe osmišljenoj u 90-ma i još to trži kao “ozbiljnu glazbu” ili “visoku umjetnost”.
Iako ti hibridi često nisu više od nakaradnog mešunga popa i klasike za one koji nemaju strpljenja i volje slušati pravu, kvalitetnu klasičnu glazbu nego si utvaraju da srednjostrujaški pop “posoljen” gudanjem simfonijskog ili filharmonijskog orkestra automatski postaje umjetnost.
Legitimno je i zapitati se zašto bi zbog pokojeg proplamsaja kreativnosti kao u bondovski postavljenoj skladbi “Russians” ili dopadljivoj reinterpretaciji “I Hung My Head” bilo tko trebao trpjeti dva i pol sata pretežito beskrvnog muziciranja loše postavljenog repertoara?
Naime, prva polovica koncerta uglavnom je prošla u ozračju prenemaganja Stinga uz zvučno nepodnošljivo tanak Royal Philharmonic Concert Orchestra s neadekvatno korištenim puhačima u čijem se muziciranju, zbog kilavih i beskrvnih aranžmana, nije mogla osjetiti strast i emocija koju taj okrestar možda zna iznjedriti iz bolje napisanih partitura.
Ako se i može, pa čak i treba, imati razumijevanja za ne tako lošu Stingovu avanturicu uz Edina Karamazova, revitalizaciju ostavštine renesansnog skladatelja Johna Dowlanda (1563- 1626), pa čak i božićni album “If On A Winter’s Night...”, zapravo više ciklus prilično turobnih “liedova” o zimskim noćima, teško je naći razumijevanja za saharinsko ruho crossovera popa i klasike kakvo je Sting prezentirao u prvoj polovici “Symphonicity” koncerta u Areni.
Ako mu je namjera bila pretvoriti se u mušku Celine Dion s prezašećerenim simfonijskim aranžmanima i skromnijim glasovnim dosezima, onda je uspio. Ako mu je, pak, namjera bila dramatizirati svoje često precijenjene skladbe i povesti nas u istinsku avanturu, onda se gadno okliznuo.
Dokoni pop-aristokrat - koji i ne shvaća da su prva dva albuma Police veća umjetnost nego većina njegovih solističkih djela ili ovakvi nezgrapni izleti u klasičnu glazbu jednog blijedog vokalista, nezamjetnog pop-benda i sirupastog klasičnoglazbenog orkestra - bezuspješno se pokušao predstaviti kao “ozbiljan umjetnik”, no to je bilo kao da vam netko Xerox (kad je već sponzor turneje “Symphonicity”, red je da ga spomenemo) kopiju “Mona Lise” prodaje pod original.
Nemam ništa protiv da se ljudi koji su skupo platili ulaznice zabave uz svog miljenika, no to ne znači da Stingov nastup uz ovakav orkestar nije bio limunada iz domene ionako upitnog crossovera popa i klasike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....