Da ovaj komentar ne biste krivo shvatili, a pogotovo da me Hus ne bi pogrešno razumio, odmah ću u startu reći da mi je iznimno drago što će Parni valjak, kako i priliči našem najdugovječnijem i po mnogo čemu najvećem (rock) bendu koji je 2013. godine objavio više nego solidan povratnički studijski album "Nema predaje", četrdesetu obljetnicu postojanja uoči Božića proslaviti u dvama rasprodanim Ledenim dvoranama. Bilo bi tragično kad Valjak ne bi o takvoj obljetnici mogao makar jednom rasprodati veliki Dom sportova, no činjenica da su spomenuti nastupi Husove i Akijeve družine najveći dvoranski koncerti ove jeseni u Zagrebu - uz Bajagin "tulum" (s Detourom i Silenteom kao predgrupama) i Bregovićev hibrid Dugmeta s Alenom Islamovićem u Areni koncem studenoga - baš i nije pohvalna za donedavno "nabrijani" koncertni život Zagreba. Da me netko hibernirao 1985. i probudio 30 godina poslije pa pokazao ovojesenske billboarde za najveće koncerte u Zagrebu, mislio bih da me prevario i umjesto nakon 30 godina probudio za 30 minuta, eventualno 30 dana. Možda bih tek upitao tko toči Pivo na Šalati, što je Gričevanje s besplatnim koncertom TBF-a na Tuškancu i tko će to zapaliti Vatru u malom Domu sportova?
Dakle, A.D. 2015. "udarilo" Dugme na Valjak, a i Bajaga uzvraća lopticu, kao da smo se vratili u onu istu prošlost u kojoj smo bili fascinirani filmom "Povratak u budućnost". Pribrojimo li ovim trima koncertima Whitesnake u "KD Dražen Petrović" koncem studenoga kao potencijalno najveći pojedinačni koncert nekog inozemnog izvođača ove jeseni, pa i cjelokupne koncertne godine u Zagrebu, doista me hvataju noćne more kakve su me drmale uoči odlaska u JNA, daleke 1985. godine. Isuse mili, pa taj Whitesnake je već tada - s poput pudlice napirlitanim Davidom Coverdaleom, koji nikada nije u Deep Purpleu uspio dostojno zamijeniti Iana Gillana - bio prežvakan bend za onu publiku koja kasnih 70-ih i ranih 80-ih u Zagrebu nije uživo skužila genijalnost The Stranglersa, Gang Of Four, Talking Headsa ili Einstürzende Neubauten. Malo nakon toga, bježeći od također tada već prezrelih sastava Saga, Uriah Heep, Wishbone Ash, Ten Years After i Iana Gillana u Ljubljanu na Nicka Cavea i ubrzo na Swanse, The Cure, The Jesus and Mary Chain, Sonic Youth i Nirvanu, nadali smo se da nam se 30 godina poslije repriza mršavih i jadnih koncertnih sezona 80-ih neće ponoviti.
Nažalost, prevarili smo se, kriza je učinila svoje, neki su promoteri pukli, publici je džep presušio, a mnoge izvođače klinci nisu ni skužili, kamoli prihvatili. Ako se u klubovima ili na INmusicu još i ima štogod pogledati, veliki pojedinačni koncerti u Zagrebu spadoše na podjednako sumnjive reinkarnacije Whitesnakea s Coverdaleom i Dugmeta s Islamovićem. Parni valjak, ma da je sto puta iz iste epohe, spram takvog Whitesnakea i "novog" hibrida Dugmeta izgleda poput "doma kulture s vodoskokom, fonatnom i zlatnim ribicama", kako je to znao reći pokojni prijatelj, kolega i veliki Valjkov štovatelj Darko Glavan, a nešto slično bih bio spreman potpisati i za Bebeka uz Simfonijski orkestar HRT-a u Lisinskom jer odavno znamo tko je bio jedini i pravi pjevač Bijelog dugmeta. Sve drugo je Bregovićeva farsa koju moramo trpjeti i tri desetljeća nakon "Povratka u budućnost". Zamislite da u Beču ili Münchenu 2015. godine tamošnje velike dvorane mogu rasprodati samo Aerosmith, Eagles i Deep Purple, a ne i Foo Fighters, Kings Of Leon, Muse, Radiohead, Coldplay...
Potpisnik ovog komentara često je sklon iskusnim izvođačima i a priori se ne klanja nečemu novome samo zato jer je novo, ali jadna nam majka ako u Zagrebu 2015. godine najveće dvorane mogu rasprodati samo Whitesnake, Dugme, Bajaga i Valjak. Takav skor znači da smo u posljednjih četvrt stoljeća klince dominantno prepustili narodnjacima, estradi i Ultri te da nam je jedina sreća što barem imamo klubove s programom koji ne datira iz 1985. ili 1975. godine nego koliko-toliko iz ovog vremena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....