SAZNALI SMO DA NAŠA POSVOJENA KĆI IMA SESTRU Odlučili smo: I nju moramo posvojiti

Znači, sad se ja isto prezivam kao i ti, tata i seka?

- Da!

- Super. Sada se svi u obitelji prezivamo isto!

- Da, dugo smo to čekali...

- A kad je seka dobila ovo prezime?

- Prije godinu i pol.

- A ti?

- Pa, kad sam se udala za tatu...

- A tata? Kako se tata prije prezivao?

- Prije?

- Znam kako se seka prije prezivala, kako sam se ja prije prezivala, kako si se ti prije prezivala, ali ne znam kako se tata prezivao.

- Tata? Pa on, znaš... On se prezivao Francesco! - ispalila je mama ime omiljenog lika iz crtića Jurić, ne vjerujući što je upravo izgovorila i jedva zadržavajući smijeh, gledajući oduševljeno lice svoje 4,5 godišnje kćeri.

Toga dana, početkom lipnja ove godine, obitelji iz okolice Zagreba konačno je stigao posljednji dokument koji im je trebao da odahnu, da prvi put bez potisnute zebnje i straha odgovore kad ih kći nazove mamom ili tatom.

Toga dana dobili su pravomoćno rješenje o posvojenju četverogodišnje Dore.

- Kad me pitala sve o prezimenima, bila sam toliko u drugom filmu da se nisam imala snage upuštati u objašnjavanje zašto se tata nikada nije drugačije prezivao, zašto ja jesam i zašto su ona i sestra imale drugačije prezime. Jednostavno sam bubnula “Francesco”, a ona se oduševila - priča mama, smijući se i prebirući po nizu svježih dokumenata s novim Dorinim prezimenom.

Udomiteljska licenca

Trebalo je deset godina uspona, padova, razočaranja i borbe s birokracijom da dođu do ove stepenice - da budu obitelj s dvoje djece. Ona, danas 39-godišnja državna službenica, i on, osam godini stariji zaposlenik jednog osiguravajućeg društva, 2007. godine, nedugo nakon što su se vjenčali, saznali su da spontano neće postati roditelji. Bio je to za njih šok kojem se nisu nadali, ali nisu se predali.

- Prvo smo pokušali s medicinski pomog­nutom oplodnjom. Prvi put, drugi put, treći put... Svaki put razočaranje. Jednostavno nije išlo, vidjeli smo da ne ide, ali nismo se dali. Ipak, nakon 13. postupka odlučili smo da više nema smisla - priča mama.

Već su ranije predali i zahtjev za posvojenje, prošli potrebne provjere u nadležnom centru za socijalnu skrb. Nakon 13. neuspješnog postupka, svu su energiju usmjerili na posvojenje.

- Poslali smo dodatna pisma svim centrima za socijalnu skrb u državi, redovito ih zvali, podsjećali ih kako smo još ovdje i da želimo biti roditelji. Bilo je to vrlo frustrirajuće, više nismo znali što bismo. Tijekom 2011. godine, dok smo bili na godišnjem, obišli smo sve centre uz more osobno, da nas vide, da pitamo ima li kakvih dobrih vijesti - pričaju. U jednom od tih centara socijalna radnica predložila im je kako možda ne bi bilo loše da naprave i udomiteljsku licencu te da postanu udomitelji s ciljem posvojenja. To je neslužbena, posebna kategorija udomitelja, kojima nije cilj baviti se udomiteljstvom, već žele posvojiti dijete. U takve udomiteljske obitelji centri obično smještaju djecu za koju sve ukazuje da će uskoro biti spremna za posvojenje. Radi se najčešće o djeci za koje biološki roditelji ne pokazuju nikakav interes ili im je već u tijeku postupak oduzimanja roditeljske skrbi. Takvi postupci vrlo često traju godinama te je i za djecu bolje da to vrijeme provode u obitelji koja ih želi trajno nego da budu u domu.

- To smo i učinili, svjesni da postoji i određeni rizik da do posvojenja nikada ne dođe. Na proljeće 2012. godine stigao je taj poziv. Imamo jednu Mariju, živi u domu, ima 15 mjeseci, majka ju nikada nije posjetila - prisjeća se. Sjeli su u auto i uputili se na drugi kraj zemlje, u dom u kojem je djevojčica živjela od rođenja. Radilo se o domu koji brine i o majkama i o djeci. Marija je u dom stigla s biološkom majkom, no ona je otišla nakon mjesec dana i više se nije pojavila.

- Marija je bila posebna. Ne mogu to drugačije objasniti. Posebna. Prvo smo je šest tjedana posjećivali, da se upoznamo, da vidimo kako reagira na nas. Već drugi tjedan teta iz doma nam je rekla - to je to, ona vas osjeća kao svoje. Nakon 10 dana Marija je neutješno plakala kad bismo odlazili. Dan kad je stigla k nama, 14. lipnja, danas slavimo kao njezin drugi rođendan, onda kad se rodila u našoj obitelji - kaže mama.

Marija je bila mala i presretna što je s njima, što više ne odlaze. Života od prije više se ne sjeća.

- Nije imala neko osobito razdoblje prilagodbe, ušla je u svoju sobu, najela se, zaspala, mirno i bezbrižno, bez ikakvih strahova ili nelagode. A ja - ja sam bila druga priča - smije se mama.

Susret s biološkom majkom

Prvih tjedan dana, kaže, nije uopće spavala. Tete u domu su joj savjetovale da pokuša zadržati navike koje je dijete steklo, poput samostalnog spavanja u kinderbetu.

- Ok, tako su mi rekle, one sigurno znaju bolje od mene. I tako bih ja stavila Mariju u kinderbet i ona bi zaista zaspala, bez problema. A ja bih lijepo stajala pored krevetića i gledala u nju. Da budem sigurna da je u redu, da diše. Da se nije probudila, da se nije prestrašila, sve je to njoj novo. Da se krivo ne okrene, da joj nožica ne ispadne kroz rešetke. Ma, užas. Znala sam zaspati na podu pored kinderbeta i jednostavno se nisam mogla natjerati da odem. A nedugo nakon što sam se konačno smirila i prestala bdjeti nad njom, Marija je jedan dan izašla iz kinderbeta, preselila se u naš krevet, i tu je priča o zadržavanju stečenih navika završila - priča, smijući se sama sebi.

Marija ih je otpočetka zvala mamom i tatom. Obožavali su zvuk tih riječi, ali su znali da one formalno nisu istina.

- Svaki mjesec, kad bi nam stigla udomiteljska naknada, bolno bismo se na to podsjetili. Bilo nam je strašno uzimati taj novac, uplaćivali smo ga na Marijin račun. I danas je taj novac tamo, čeka je. To je njezin novac - priča mama.

Iako je Marija praktički od rođenja bila u domu, Marijinoj biološkoj majci nije bio ni pokrenut postupak oduzimanja roditeljske skrbi. Kad je konačno pokrenut početkom 2013. godine, kad je Marija već imala dvije godine, prvo ročište bilo je zakazano za 11 mjeseci!

Biološka majka je imala pravo posjećivati je svake druge subote, ali nikada nije došla.

Sve do jeseni 2013., kad se pojavila.

- Nazvali su nas iz centra i dogovorili nam susret u jednom zagrebačkom parku. Strah koji je postojao od samog početka, otkad smo postali Marijini udomitelji, a koji je s vremenom počeo jenjavati, izbio je u svojem najgorem obliku. Bili smo izvan sebe, prevrtali po glavi što bi to moglo značiti, je li moguće da Marija naprosto ode od nas - priča iskreno.

Međutim, posjet biološke majke bio je kratak i, kaže, bez ikakvih, čak i hinjenih, emocija. Došla je s prijateljem, sva ušminkana, bez ikakva poklončića za dijete, s misijom: htjela je saznati je li se Mariji javljao njezin biološki otac i gdje bi ga mogla naći. Kad je saznala da nije imao nikakve kontakte s djetetom, rekla je da joj je hladno i otišla. Više je nikad nisu vidjeli.

Nepostojeće dijete

- Međutim, taj je posjet bio dragocjen. Ispričala nam je da je početkom 2013. rodila još jednu djevojčicu, Doru, koja živi u drugoj udomiteljskoj obitelji - priča mama.

Istu večer suprug i ona razmotrili su sve mogućnosti i odlučili kako žele da djevojčice rastu zajedno, žele posvojiti i Doru.

- I ranije smo znali razgovarati o tome bismo li htjeli još jedno dijete. Marija je, pak, stalno pričala kako bi htjela seku. Marija zna da je posvojena, kako nije rasla u mojem trbuhu, da ju je rodila neka druga teta. Zato je stalno žicala da i ovaj put nađemo neku drugu tetu da joj rodi seku. Njoj jednostavno nije bilo jasno kako ja među svim tim tetama s kojima radim ne mogu naći baš nijednu da joj rodi seku - priča mama.

Saznavši za Doru, znali su da je to - to. Otišli su u nadležni centar za socijalnu skrb i objasnili situaciju. Kao i u Marijinu slučaju, odmah su ponudili da se odreknu udomiteljske naknade. No, to nije zakonska opcija, tako da danas i Dora ima svoj račun.

No, ono što su saznali, šokiralo ih je: Dora je bila nepostojeće dijete! Iako je od rođenja u udomiteljskoj obitelji i o njoj skrbi država, nije imala OIB, ni ime, ni prebivalište, ni pedijatra... Za državu, ona nije postojala.
Jutarnji je list tada prvi put pisao o toj obitelji. Ispostavilo se da administracija nije nalazila načina da riješi djetetove papire jer je majka srpska državljanka, bez dozvole boravka u Hrvatskoj, pa su čak razmišljali i o deportaciji djeteta u Srbiju! Tadašnje Ministarstvo socijalne politike i mladih odgovorilo je da je to “jedan od najsloženijih problema s kojima su se susreli”, no nakon uplitanja javnosti, dijete je ipak dobilo sve papire. Ipak, ostalo je u staroj udomiteljskoj obitelji - unatoč preporuci Ministarstva, lokalni centar, koji ima punu stručnu autonomiju, nije dopustio da se dijete preseli u obitelj u kojoj živi njezina sestra Marija.

- Ne znam što smo sve radili i koga smo sve zvali da ih uvjerimo kako želimo posvojiti obje djevojčice, objašnjavali koliko je za posvojenu djecu važno da imaju vezu s biološkom braćom i sestrama, koliko im je odrastanje lakše kad rastu zajedno. Naprosto nismo nailazili na razumijevanje - priča.

Situacija se promijenila kad su krajem 2015. godine konačno uspjeli posvojiti Mariju. Zašto je sustavu trebalo četiri godine da dovrši postupak posvojenja u pravno potpuno čistoj situaciji - u kojoj je biološka majka dijete vidjela jednom u životu - odgovora nema.

- Nakon toga, kad više formalno nismo bili samo udomitelji, već roditelji našoj Mariji, imali smo i drugačiji status. Doru majka i dalje nije posjećivala, imala je tada već gotovo tri godine, a mi smo je htjeli posvojiti - priča.

U lipnju 2016., nakon mjeseci svakodnevnih poziva, dolazaka i upozorenja (“znam da su odahnuli kad su se mene riješili”) centru za socijalnu skrb, konačno je odlučeno da Dora dođe u njihovu obitelj, na udomljenje.

- Način na koji je to izvedeno bio je strašan. Mariju smo posjećivali šest tjedana prije nego što je došla k nama, a Doru smo vidjeli jedan jedini put. Kad smo došli po nju, čekala nas je u centru za socijalnu skrb. Bila je izvan sebe, prestravljena, strašno je plakala. Odvedena je iz jedine obitelji koju je znala k nepoznatim ljudima. Doživjela je strašan šok, nismo znali što raditi. Znali smo da radimo ispravnu stvar, ali putem do kuće tisuću smo se puta pitali je li to doista tako - priča. Način na koji je Dora izdvojena iz prve udomiteljske obitelji, kaže, način je na koji ne bi smjelo biti izdvojeno nijedno jedino dijete: Dora je imala već 3,5 godine, bila je svega svjesna, trebalo ju je mirno i postupno pripremati, ne istrgnuti je kao da bivša obitelj nikad nije postojala.

- Bojali smo se kako će to sve proći, kako će reagirati na Mariju. Ali nju je prihvatila odmah, strašno su vezane, to je bila ljubav na prvu. Dora se brzo priviknula, dobro se prilagodila, adaptirala, uhvatila ritam naše obitelji. Mariji je Dora bila kao živa igračka, ona joj je mijenjala pelene, učila je plivati, svugdje je vodila sa sobom i pokazivala. Ali nekako sam osjećala da Dora još uvijek ne osjeća onu pravu, dječju sigurnost. Sve do prije nekoliko mjeseci. Tad mi je prvi put rekla “neću”. Prvi put me nije poslušala. Bila sam izvan sebe od sreće. Znala sam da je konačno otpustila kočnicu, konačno je doma - priča mama.

Lanjskog ljeta, nakon što je Dora bila kod njih već dva mjeseca, obitelj je osjećala da je na dobrom putu. Znali su da je pred njima dug birokratski put do posvojenja, ali ono što im se dogodilo krajem kolovoza, doista nisu očekivali: dobili su obavijest iz nadležnog centra za socijalnu skrb da trebaju vratiti Doru jer je rješenje o smještaju na udomiteljstvo bilo pogrešno napisano te ga je Ministarstvo oborilo!

Dora mora na put

Tada je Jutarnji list drugi put pisao o toj obitelji.

- Bili smo naučeni na šokove i na činjenicu da se ne možemo opustiti, ali ovo... Da je sada, kad se smirila i kad hvatamo ritam, ponovno vratimo! Zbog administracije! To je i za nas bilo previše - priča.

No, centar je bio neumoljiv. I nakon što su mediji popratili ovu priču, centar nije promijenio mišljenje.

- Bila je nedjelja navečer, a u ponedjeljak ujutro centar se najavio da dolazi po dijete. Bili smo očajni, morali smo nešto reći djeci. Smirili smo se i mirno im rekli kako će Dora sutra otići na put i kratko je neće biti, jer se moraju riješiti neki papiri. One su s tim “papirima” bile upoznate, jer smo cijelo vrijeme nekome nešto pisali. No, reakcija je bila strašna. Dora se zavukla pod stol i plakala. Marija je vrištala, pobjegla je van iz kuće i pitala me: koji to mama i tata tako pošalju seku negdje drugdje kad jednom dođe doma. Neću to nikad zaboraviti - priča.

Ipak, u ponedjeljak djelatnici centra nisu došli “kako bi izbjegli medijski cirkus”. Dora je ostala. Početkom ovog mjeseca gotovi su i svi sudski procesi i Dora je posvojena.

Seke su ostale zajedno.

Da, gotovo je, govori njihova mama, pokazujući desetke fotografija djevojčica ovješenih svugdje po stanu. Njihova je priča ponovno u novinama. Prvi put - sretna.