SVJETSKI PROBOJ ZAGREBAČKE MODNE DIZAJNERICE 'Jedan od problema s kojima se susrećem jest i cijena mojih proizvoda'

Većina modnih dizajnera još od djetinjstva, tupim škarama rezuckajući komadiće tkanine i zatim ih sklapajući u kreacije barem za prvu ruku namijenjene lutkama, sanja o tome da će jednog dana neka bitna dama upravo njihovu haljinu odabrati za šetnju crvenim tepihom nekog izuzetno važnog događaja. Naravno, vrlo su rijetki oni kojima to zaista i uspije, a pogotovo ako dolaze iz majušne zemlje u jugoistočnoj Europi. Jedna od rijetkih sretnica koje prkose zakonima statistike je i Zagrepčanka Aleksandra Dojčinović.

Otkad je u veljači kanadska glumica Lyndie Greenwood odabrala njezinu haljinu za after party dodjele Grammyja, broj zvijezda koje za crveni tepih biraju upravo njezin dizajn iz dana u dan raste pa se tako danas može pohvaliti činjenicom da se u popis njezinih klijentica ubrajaju brojne holivudske glumice među kojima je i Kate Walsh, zvijezda serije “Uvod u anatomiju”, te Kaley Cuoco, simpatična Penny iz “Teorije velikog praska”.

- Prvi put da sam uopće poslala svoje haljine u neki dućan u Americi, bio je dan prije dodjele Grammyja. Sjećam se da sam tada pomislila kako sam blesava, da sam to trebala učiniti barem mjesec dana ranije kako bi ih stilisti dobili priliku vidjeti u dućanu. Međutim, haljine su u trgovinu pristigle u petak, u subotu ujutro stilist Law Roach, koji, inače, odijeva i Celine Dion, uzeo je haljinu iz dućana, a Lyndie Greenwood ju je istu večer odjenula za party - prisjeća se 36-godišnja dizajnerica koju je taj, za njezinu karijeru prijeloman, događaj razveselio, međutim ne onoliko koliko biste očekivali. Pojava njezinih haljina na crvenim tepisima nema baš nikakve veze sa srećom.

- Još mi se nije dogodio neki ‘sretni trenutak’ u karijeri. Nije bilo sudbonosnog telefonskog poziva niti slučajnog susreta koji bi mi pomogao da preskočim neke stepenice u poslovanju. Da se razumijemo, jasno mi je da ljudima koji izvana gledaju na moj brend djeluje kao da sam uspjeh postigla preko noći, no to je daleko od istine. Ja se ovime bavim već dvadeset godina - objašnjava dizajnerica.

Matematičarski um

Iako od svoje 15. godine kreira i šije, umjesto smjera Tekstilnog i modnog dizajna na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu, Aleksandra je odlučila upisati smjer Tekstilne tehnologije i inženjerstva. Znala je, doduše, da će se naposljetku baviti kreiranjem, no oduvijek su joj išle matematika i fizika, objašnjava, i smatrala je da bi to trebalo iskoristiti. Taj matematičarski um jasno je vidljiv i u njezinu poslovanju. Svaki komadić tkanine pažljivo je evidentiran, postoje godišnji, trogodišnji pa čak i desetogodišnji planovi, a svaki poslovni potez detaljno se analizira. Također, kod Alex se ništa ne radi stihijski. Nepromišljeni rizik koji bi mogao ugroziti njezin mali tim, koji, usput rečeno, broji tridesetak ljudi, nije opcija.

- Malo sam preemotivna kada je posao u igri. Da nisam, vjerojatno bih bila prihvatila neke ponude zahvaljujući kojima bih sada bila poslovno mnogo uspješnija nego što jesam. S druge strane, danas su moje radnice sigurne, tvrtka nema kredita i nikome ništa ne dugujem - objašnjava Aleksandra koja je svoj brend Lei Lou pokrenula prije deset godina i odmah odlučila okušati sreću u Americi. U razdoblju od četiri godine nekoliko je puta odlazila u Novi svijet i tamo boravila po nekoliko mjeseci, hodajući od showrooma do showrooma s koferom prepunim kreacija s vlastitim potpisom.

Taj je poslovni eksperiment čak i bio prilično uspješan, prisjeća se dizajnerica, a smatra da je za to u najvećoj mjeri zaslužna njezina komunikativna narav. Kada je, kako kaže, tamo “dosegla plafon”, shvatila je da je za postizanje uspjeha na međunarodnom tržištu prvo potrebno kod kuće postaviti stvari na stabilne noge. Svoj je prvi dućan, zagrebački, otvorila prije šest godina, zatim je, dvije godine kasnije, uslijedila trgovina u Stuttgartu te naposljetku i ona u Splitu, otvorena 2013.

- Živimo u državi od četiri milijuna ljudi u kojoj postoje dva velika grada. Jednostavnom računicom lako je zaključiti kako ovo tržište ima svoje granice i da deset dućana u Hrvatskoj ne drži vodu. Kada samo dosegli tu granicu, sjeli smo, razmislili i napravili ratni plan koji je ponajprije uključivao otvaranje prema inozemnim tržištima - priča dizajnerica koja rijetko govori u jednini, jer iza uspjeha brenda Lei Lou stoji cijeli niz ljudi, među kojima je i njezina tri godine mlađa sestra Snježana. Ona je, naime, u Chicagu studirala menadžment, radila prvo za Benetton, zatim se vratila u Hrvatsku gdje je postala članom Zarinog tima, nakon čega se odlučila pridružiti sestri u podizanju posla na “višu razinu”. Snježana je, govori Aleksandra, u najvećoj mjeri i zaslužna za njihov proboj na međunarodno tržište.

Stuttgart je bio prvi test, objašnjava. Otvorila se prilika da se nešto pokrene u Njemačkoj, a tamo su bili i ljudi u koje je imala dovoljno povjerenja da im dopusti da vode njezin posao. Željeli su vidjeti kako će brend funkcionirati izvan granica Hrvatske, što još treba poboljšati, što nedostaje, a što je previše. Niti to, govori, nije bila brzopleta odluka. Otvaranje trgovine vrlo je skup sport gdje god, pogotovo zato što nešto uvijek može poći po zlu.

Hladna glava

- Dan nakon otvaranja zagrebačke trgovine imali smo ozbiljnu poplavu u dućanu. Večer prije bilo je otvorenje, došla je gomila ljudi, svi su mediji popratili događaj i scenarij u kojem dućan idući dan ne radi jednostavno nije bio opcija. Ja sam na tu situaciju reagirala potpuno hladno. Zvali smo vatrogasce, iz trgovine iznijeli 600 poplavljenih haljina, donijeli nove, počistili, bacili što je baciti trebalo i u 10.00 dućan je radio. Poplavu smo, inače, detektirali u osam ujutro - prisjeća se dizajnerica i dodaje kako uspjeh duguje i tome što je stalno hladne glave.

Svaki neuspjeh za nju je škola, a svaka pobjeda očekivani rezultat rada. Među svoje uspjehe svrstava i čvrste, kvalitetne odnose koje je izgradila s dobavljačima jer upravo su oni ti koji proizvod čine malo boljim, malo drugačijim. S obzirom na to da je, unatoč tome što je najprodavaniji domaći dizajner, u inozemnim okvirima još uvijek vrlo mali kupac, kao takva odnose ne može graditi na temelju “količina”, nego profesionalnosti.

- Ostaje mi samo povjerenje. Ako netko s kim poslujem kaže ‘gle, ovo je jedna simpatična i poštena žena koja na vrijeme podmiruje račune i ne radi probleme’, vrlo je izgledno da problema neće biti ni s druge strane - kaže Alex koja sirovine za izradu svojih kreacija pribavlja u Italiji, a da joj je, uz to, i proizvodnja tamo stacionirana, vjeruje da bi Lei Lou danas bio mnogo veći brend. Etiketa “Made in Italy” znači mnogo, objašnjava, pogotovo kada svoj dizajn pokušavaš “podvaliti” u Americi - jer ljude boli briga za mali, anonimni brend iz Hrvatske. U takvoj situaciji, naravno, pomaže kada ti haljine šeću crvenim tepisima, međutim tako je nešto mnogo lakše zaključiti nego provesti u djelo.

Problematična cijena

- Svaka zvijezda ima najmanje tri stilista, a neke čak i po pet. Svaki od njih, naravno, ima svoje miljenike među dizajnerima s kojima se, baš kako je i kod nas slučaj, druže i privatno. Ja nemam taj luksuz jer ne poznajem nikoga pa me nema tko gurnuti. Jedino na što mogu računati jest to da će netko ući u dućan, vidjeti moju haljinu, odnijeti je zvijezdi i da će ona, od svega ponuđenog, odabrati baš moju - govori dizajnerica dodajući kako je i ulaz u dućane koje posjećuju stilisti slavnih ozbiljan pothvat, a jedan od problema s kojima se susreće jest i cijena njezinih proizvoda. Lei Lou haljine stoje između tristo i tri tisuće kuna što je, prilično nevjerojatno, problem u Americi.

Kako se natječe s gomilom brendova koji imaju vlastite tvornice u Kini i proizvodnja haljine ih, primjerice, košta dvadesetak eura, njezini modeli koji u nabavi stoje, recimo, stotinjak, višestruko su skuplji i time za preprodavače manje isplativi. Uz to, danas je moda postala prebrza, a haljine se nose svega jednom, dvaput, nakon čega ih žene guraju u stražnji dio ormara i na njih zaboravljaju. Pa tko bi dao velik novac za tako nešto, pita se.

- Ljudi koji nisu u ovom poslu, razumljivo, vide samo rezultat rada, to jest haljinu na crvenom tepihu Emmyja. Nije im jasno da je to nama tek ‘šlag na torti’, a da većinu vremena posvećujemo svemu onome što je ‘iza’. Jesmo li dali sve od sebe, je li nam financijska konstrukcija dobra, imamo li najbolji konac, najbolji šav? - objašnjava Aleksandra koja vjeruje da ovim prilično nenormalnim tempom, u kojem dizajnira između pauze za ručak i sastanka, može nastaviti još barem deset godina. Onda će, vjeruje, morati malo usporiti jer tijelo više neće biti ono što je nekad bilo. Ipak, “pregorijevanja”, češćeg nego rjeđeg u modnom svijetu, nimalo se ne boji. Sama je svoj šef i tempo rada prilagođava sebi, a ne obrnuto.

Unatoč svim izgledima, Aleksandra Dojčinović svoje haljine danas prodaje u dvadesetak concept storeova diljem Europe i Amerike, njezini se modeli na crvenom tepihu pojavljuju u prosjeku jednom tjedno, posao je stabilan, a dizajnerica vjeruje da će pravi rezultat napora njezinog tima da probije granice domovine uslijediti tek za koju godinu. Stvari se, govori, ne događaju preko noći. Za sebe kaže, a pojavom i rezultatima iza sebe i dokazuje, da je “lik koji čvrsto stoji na zemlji i ne sanjari, već živi ovdje i sada”. Jedina stvar koju si dopušta maštati jest da će jednog dana Cate Blanchett nekim crvenim tepihom prošetati u haljini s njezinim potpisom. To bi za nju bio onaj “sretni trenutak” u karijeri koji se još uvijek nije dogodio.