Lagani šum stroja za šivanje, kratak mrmor razgovora pa potom opet tišina. Jedna radnica obavlja zadnji pregled duge crne haljine koju će, nakon što je ustanovila da je sve na njoj savršeno, staviti na vješalicu i poslati na daljnju obradu. Duž zidova raspoređeni su deseci haljina različitih materijala, boja i dužina, koje će se uskoro naći u dućanima brenda Lei Lou Aleksandre Dojčinović.
Atmosfera je ugodna - nema pritiska, no svaki je radnik fokusiran na posao. Svih 27 zaposlenika tvrtke su žene - nije to nikakva pozitivna diskriminacija, pojašnjava Aleksandra, nego je riječ o specifičnoj struci u kojoj, barem kod nas, gotovo u pravilu rade samo žene.
U njezin pogon, smješten u zagrebačkoj Strojarskoj ulici, zavirili smo jednog jutra, nekoliko dana nakon što je Aleksandra održala svoju posljednju modnu reviju.
Popis klijentica
Zanimalo nas je mjesto na kojem nastaju dizajnerske haljine koje mnoge poznate Hrvatice jako vole, a popularne su i diljem svijeta. Od poznatih Hrvatica koje nose njezine haljine izdvojit ćemo samo Severinu, Kolindu Grabar-Kitarović i Sandru Perković, a popis njezinih slavnih holivudskih klijentica je podugačak. Tako je u veljači ove godine kanadska glumica Lyndie Greenwood odabrala Aleksandrinu haljinu za after party dodjele Grammyja, britanska pjevačica Mel B njezinu je haljinu nosila na snimanju popularnog showa “America’s Got Talent”, a na popisu klijentica su joj i Kate Walsh, zvijezda serije “Uvod u anatomiju”, Kaley Cuoco, simpatična Penny iz “Teorije velikog praska”, Lyndie Greenwood, mlada glumica Zoey Deutsch, američka pjevačica Jhené Aiko, Mayte Garcia, bivša supruga glazbenika Princea, Leighton Meester, koju pamtimo po ulozi bogatašice Blair Waldorf iz “Tračerice” te glumica Jacqui-Lee Pryce.
Deset godina
Njezine se kreacije mogu kupiti u Zagrebu i Splitu te Stuttgartu, gdje ima svoje trgovine, ali i u brojnim concept storeovima u svijetu. Prošlog je tjedna Aleksandra organizirala četvrtu samostalnu modnu reviju, koja je održana u prostoru zagrebačke Moderne galerije. Bila je to njezina kolekcija za proljeće i ljeto 2018. Prije pet godina dobila je nagradu “Žena godine” časopisa Zaposlena.
Sve što je dosad ova 35-godišnja dizajnerica i poduzetnica napravila nije stvoreno preko noći. Iza svakog od tih uspjeha stoji puno truda, rada i strpljivog planiranja u proteklih deset godina otkako postoji Lei Lou. Te 2007. Aleksandra je na naše tržište lansirala svoj brend, koji se danas prodaje u 14 zemalja svijeta. Od početka zamišljen kao brend po mjeri svake žene, s vremenom je Lei Lou izrastao u jednu od najpozitivnijih poslovnih priča u Hrvatskoj.
Nije to priča koja je počela tada, kaže mi dok sjedimo u uredskim prostorijama tvrtke, nego je zapravo imala malo duži vijek. Još kao predškolka Aleksandra je osjećala da je upravo odjeća njezin put. Uvijek je osmišljavala neku odjeću: rubovi bilježnica uvijek su bili puni haljina koje bi nažvrljala u naletu inspiracije. Sve je ozbiljnije krenulo u vrijeme kad je kao 15-godišnja djevojčica počela šivati. Tada je upoznala dosta žena koje se profesionalno bave time, i svoj posao rade vrhunski, zbog čega kasnije nije imala problema s pronalaskom radne snage za svoju tvrtku.
“Sve moje zaposlenice su majstorice. One nisu radnice iz tvornica koje su proizvodile određeni dio odjeće na traci, pa znaju samo to, nego su zaista stručnjakinje u svojem poslu”, kaže Alex, koja je svoj pogon tijekom proteklih godina nekoliko puta selila diljem Zagreba. Pogon je svojevremeno bio smješten u Ilici i Preradovićevoj ulici, a prije tri godine su preselili u Strojarsku, gdje su i sada.
Nije bilo lako pokrenuti posao, priznaje, no kaže kako zapravo nije ni očekivala da ide glatko. Svaki je početak izazovan, pa je tako bilo i njoj. Kako dosta radi u inozemstvu, vidjela je koliko su stvari lakše za poduzetnike u nekim drugim zemljama. Sustav je posložen tako da je okrenut prema malim poduzetnicima, kaže, i sve je podređeno njihovim potrebama. Kod nas toga, nažalost, nema.
“Kad sam počela, radila sam s jednom krojačicom. S vremenom sam stigla do današnje brojke. Ništa nisam ostvarila preko noći. Kod mene je sve zaista išlo po nekom planu i programu, pa tako i uspjeh u inozemstvu koji je sada još malen, ali vjerujem da će u budućnosti biti veći. Iza toga svega jednostavno stoji dugogodišnja priprema. Kako se pokazivala potreba za širenjem posla, tako sam morala sklapati poslove s vanjskim tvrtkama koje rade za brend. Recimo, imamo jednu tvrtku koja nam šiva kapute, drugu čiji radnici izrađuju jakne i cipele... Dosta je tih tvrtki u Italiji, jer u našoj zemlji nema mogućnosti da se neke od tih stvari proizvedu”, objašnjava Aleksandra, koja kaže kako sve materijale potrebne za izradu odjeće kupuje u inozemstvu jer ih u našoj zemlji jednostavno nema gdje nabaviti.
Dodaje kako je uvijek nastojala da većinu stvari koje se ne rade u pogonu, nego se angažiraju vanjske tvrtke, izrađuju hrvatski radnici. Zbog toga je gotovo polovina proizvodnih pogona s kojima surađuje iz naše zemlje, dok se u inozemstvu izrađuju samo stvari koje se kod nas ne mogu proizvesti. Priznaje kako bi voljela da je većina kooperanata iz naše zemlje i nada se da će s vremenom ponuda biti bolja, pa će za nju raditi samo domaći radnici.
Interes i fokus
“Osim toga, svi poduzetnici odmah na početku shvate kako je hrvatski radnik, bez obzira na to što nema veliku plaću, jednako skup kao, recimo, talijanski”, pojašnjava poduzetnica koju pitam je li imala problema s predrasudama o ženama poduzetnicama. Malo razmišlja, a onda kima. Uvijek je mogla čuti razna mišljenja ljudi oko sebe, no od početka je odlučila da sva ta mišljenja ostanu izvan njezina interesa i fokusa.
“Ja u glavi imam samo svoj tim. Da ne radim tako, mislim da bi moj brend gubio na vrijednosti. Uvijek to govorim kad me zovu da držim predavanja i seminare - ja sam uspjela jer sam bila fokusirana na sebe, svoj osjećaj i ono što misli moj tim. Okolinu ionako ne možeš mijenjati, pa na to ne treba uzaludno trošiti vrijeme”, smatra Aleksandra. Svoj posao iskoristila je i kako bi poslala društvenu poruku, koja je šira od odjeće. Prvu je reviju organizirala u Preporodnoj palači Narodnog doma, koja je bivša nacionalna knjižnica, i posvetila ju je uspješnim ženama. Druga je bila u Hrvatskom državnom arhivu. Kako njezine revije uvijek prati veliki publicitet, Aleksandra je iskoristila priliku da preko medija pošalje poruku svim ženama da osvijeste svoje uzore.
“Nalazile smo se u prvom državnom arhivu, a na mojoj su reviji sjedile pametne i obrazovane žene. Poruka koju sam htjela poslati svim mladim djevojkama i ženama jest da moraju raditi na sebi i učiti. Nema instant uspjeha, iako se danas kroz društvene mreže prikazuje da je to moguće. No, to nije realno, iako mladi vjeruju u to”, kaže dizajnerica koja dodaje kako je njezina treća revija održana na zagrebačkim tračnicama. Točnije, u vlaku koji je vozio od Zapadnog do Glavnog kolodvora nalazila se modna pista.
Električni vlak
“Kad završiš školu ili fakultet, onda se nekako osjećaš kao da si na kolodvoru. Sjedneš u krivi vlak, otputuješ u krivom smjeru. To se događa, normalno je i gotovo uobičajeno, ali je bitno vratiti se i krenuti opet. Uvijek svima govorim da budu junaci sami sebi, da rade na onome što ih zanima”, kaže Aleksandra i dodaje kako je za tu reviju angažirala ženu da vozi električni vlak. Bila je divno odjevena i našminkana, sjeća se dizajnerica, i na taj je način pokazala da svaka od nas može živjeti svoj izbor. Nije sve u glamuru i ljepoti, a čovjek može biti sretan čak i ako nije okružen time, smatra ona.
“To je važna poruka i moje zadnje revije, u kojoj sam pokušala izdvojiti žene umjetnice. One u našem društvu nisu cijenjene, nimalo. Recimo, kad dođeš u Milano ili London u neki showroom, vidiš da je iza svake od tih umjetnica cijelo društvo, koje je podupire. Kod nas nema nikoga. Ja sam uvijek bila sama. Osjećala sam da je nešto zapelo, a onda vidiš da društvo ne podržava ni vrhunske sportaše ili glazbenike pa se prestaneš uzrujavati”, pojašnjava Aleksandra, koja dodaje kako zbog toga uvijek svojim revijama, kao i na predavanjima, dijeli svoje poruke s okupljenima.
Neki se oduševljeno slažu s njom, a drugi se ne slažu s onim što misli, pa znaju ući u ozbiljnu raspravu, nastojeći je uvjeriti da nije u pravu. No, ona im uvijek kaže kako u životu nikad nije upoznala osobu koja je postigla neki uspjeh, a da za njega nije ozbiljno radila i praktično ga živjela.
U poslu joj se nedavno priključila i sestra Snježana. Ona je završila fakultet u SAD-u, gdje je studirala business marketing. Nakon toga je bila, kaže Aleksandra, najmlađa menadžerica u Benettonu. Potom se odlučila vratiti u Zagreb, gdje je radila u Zari, da bi se na kraju pridružila sestri u poslu. Ona je zapravo biznis administrator, kaže, a u Lei Louu radi puno poslova: uspješno se bavi svim dobavljačima i prodajom. Zadužena je i za proboj na američko tržište jer ga jako dobro poznaje. Aleksandrin PR tim iz Los Angelesa, naime, brine se o promidžbi brenda Lei Lou na američkom tržištu i, između ostalog, pobrinuo se da Aleksandrina odjeća pronađe put i do naslovnice turskog izdanja Cosmopolitana. Američka pjevačica Madison Beer zablistala je u njezinim metalik hlačicama Dee.
“Kad sam počela raditi, htjela sam samo to: raditi i raditi. Osjetila sam da imam odgovornost prema svom talentu i da ga moram usmjeriti. Hrvatska je malo tržište, na kojem napreduješ sve do jedne granice i onda staneš. No, moram reći da još uvijek u našoj zemlji imam najviše prometa”, kaže Aleksandra, koju pitam koja je, zapravo, na samom početku bila njezina ciljana publika. Kad je zamišljala svoje haljine na nekoj skupini žena, tko su one bile? Jesu li mlade ili stare? Poslovne žene ili one koje se vole lijepo odjenuti za neku priliku?
Poslovne odluke
“Pa, naše su poklonice baš sve generacije, od cura na pragu srednje škole koje svoje omiljene Lei Lou haljine biraju već za krizmu, preko maturantica, kućanica, fensi bakica pa do poslovnih žena koje su možda ipak najbrojnije. Lei Lou kolekcije imaju širinu i nude različitim ženama jako puno mogućnosti za lako kombiniranje u svim prilikama”, smatra Aleksandra. Mediji je često proglašavaju Hrvaticom koja ima najviše stila u odijevanju, a u kratkom vremenu koje smo provele zajedno morala sam se složiti s njima. Aleksandra je uvijek odjevena jednostavno, a elegantno, no kaže kako zapravo nije opterećena ni izgledom ni odjećom. Sasvim je sigurna, dodaje, kako u ormaru ima previše stvari i zato nikada ne kuka da nema što odjenuti jer zna da to nije istina.
“Osjećam se dobro u svojoj koži i mislim da je to vidljivo. Osim u rijetkim trenucima kad si stignem dati oduška, većinom sam u modnom smislu vrlo praktična i nemam se vremena previše brinuti o modi. Međutim, baveći se ovim poslom, naučila sam i kako u nekoliko poteza izgledati dobro, kako iskombinirati stvari da izgledaju kao da sam si dala truda, a zapravo sam na to potrošila nekoliko minuta. Da si ne lažemo, ja uživam u modi i privatno, i volim biti dotjerana, ali joj ne robujem u smislu pravila”, kaže te pojašnjava kako će bez imalo problema iskombinirati svečanu haljinu s tenisicama, ako je taj dan umorna i ne može hodati u štiklama. Ili će, ako se baš želi tog jutra osjećati posebno lijepo, na posao odjenuti čipkastu haljinu.
Svjesna je, naravno, i da na javnim događanjima mora izgledati savršeno: od dizajnerice odjeće se, na kraju krajeva, očekuje upravo to. Kada je riječ o poslu, vrlo je ozbiljna i sve svoje obveze uvijek izvršava u roku. Osim vlastite želje da uspije, tu je i činjenica da sudbine 27 obitelji izravno ovise o njezinim poslovnim odlukama. Kako sa svim svojim zaposlenicima ima dobar odnos, uvijek ima na umu da je njezin uspjeh zapravo i njihov.
Pitam je gdje se vidi u budućnosti. Ne onoj bliskoj, jer ona točno zna gdje će biti za godinu dana, s obzirom na to da tvrtka radi realni godišnji plan. No, gdje vidi svoju tvrtku za, recimo, deset godina ili više?
“Nemoguće je znati gdje ću biti u daljoj budućnosti, no ja bih voljela jednog dana biti dostupna u department storeovima u SAD-u i tako završiti karijeru”, kaže Aleksandra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....