KINESKA RESTORANSKA DINASTIJA

Kuharica koja je dovela pekinšku patku u Zagreb: 'Dvadeset godina marljivo radim jer znam da bez teškog truda nema uspjeha'

 Goran Mehkek/CROPIX

U Zagrebu je 1990. godine Xiaotong Chen-Li sa suprugom preuzela obiteljski posao u Hrvatskoj. Vremena, doduše, nisu bila dobra. Trajao je rat, ljudi su bili opterećeni izvještajima s bojišnice i zabrinuti oko budućnosti, trećina teritorija bila je odsječena, a od Zagreba do Splita putovalo se i deset sati.

Ali, bilo je nešto srednjoeuropski lijepo u šarmantnom, neotkrivenom centru hrvatskoga glavnog grada, nešto što je imalo potencijal postati domom i što je tada presudilo da Xiaotong odluči zanemariti i rat i činjenicu da Hrvati nisu previše znali ni o Kini ni o kineskoj hrani, a još manje baratali štapićima od bambusa te da, rizicima unatoč, otvori kineski restoran u Zagrebu.

Odlazak na Zapad

Ostatak njezine obitelji, a djedov brat je prvi, prije Drugog svjetskog rata, otišao iz Kine u Europu i počeo se baviti ugostiteljstvom te potom povukao prema Zapadu i druge članove obitelji, zadržao se dublje u europskom kontinentu, u Njemačkoj, Austriji, Italiji.

Xiaotong Chen-Li - Crvena Zora (“rođena sam u vrijeme Kulturne revolucije pa smo svi dobili imena koja su imala nešto crveno u sebi”, kaže uz vedar, dobronamjeran osmijeh) odlučila je ostati baš u Hrvatskoj i približiti Kinu ljudima koje je upoznala u toj, za kineske pojmove, smiješno maloj zemlji. Ali, dodaje, u zemlji dobrih i kulturnih ljudi. Pitam je je li kad imala ikakve neugodnosti ovdje. - Nikada, zaista nikada - kaže bez oklijevanja.

U Austriju je došla kao dijete od deset godina i tek se tada počela privikavati na život s roditeljima koji su joj zapravo bili stranci jer ju je odgajala baka. U Kini je živjela na jugoistoku zemlje, na moru. Njezin grad Qingtian je zaista malen, za kineski pojmove minijaturan, sa 50 tisuća ljudi.

- A istodobno smo grad koji po broju stanovnika ima najveći broj ljudi u inozemstvu. Svugdje u svijetu naći ćete ljude iz mog mjesta. Ne dolazim iz uobičajeno velikog kineskoga grada, niti volim velike gradove i odgovara mi život ovdje - dodaje.

U nešto većem Beču krenula je u školu, učila njemački i specijalizirala se u ugostiteljstvu, kulinarstvu i ugostiteljskom menadžmentu.

- Kada sam došla u Beč, roditelji su već imali restoran i odrasla sam u takvom ambijentu. Bilo je logično da se onda i školujem u ugostiteljstvu - dodaje. Početkom 1990. godine jedan ju je školski prijatelj, porijeklom iz Hrvatske, uvjerio da je baš Zagreb mjesto gdje bi trebala okušati poslovnu sreću.

- U Hrvatskoj ne postoji kineski restoran, a ljudi žele probati nove okuse - rekao joj je. Bio je to savjet koji je polako prerastao iz ideje u ozbiljnu akciju. Preseliti se nije predstavljao problem, a svi su putevi vodili prema - Zagrebu. Tu su ljudi zaista željeli probati kinesku hranu, a naročito slavnu pekinšku patku.

Uhodani restorani

- I danas volim kuhati i kuham. Ali, kinesku hranu - priznaje. U Zagrebu joj biznis posve dobro ide: osim dva Asia restorana, otvorila je i kineski restoran u Arena centru. Nije to klasični fast food, pojašnjava, jer kineska hrana mora biti uvijek svježa. - Podgrijana hrana ne valja - ističe.

Restorani su već uhodani, dobro poznati na gastrokarti Zagreba, ali i šire.

- Uporni smo, volimo ovo što radimo i želim da su ljudi koji dolaze zadovoljni. To je najvažnije. A zašto ne, da od nas nešto i nauče o Kini i Kinezima, da spojimo dvije zemlje. Azijska hrana je vrlo zdrava i ljudi u Europi sve više i sami žele naučiti kuhati - objašnjava svoju poslovnu filozofiju hrvatska Kineskinja koja najviše voli biti kod kuće, putovati kod svoje djece u Kinu, gdje se trenutno školuju, i poslovati u kuhinji koja joj nikad neće dosaditi. Pored svega toga, organizira posebne večeri i proslave; u tim se prilikama nosi posebna garderoba, elegantne crvene i zlatno-crne orijentalne haljine. Za uobičajeni radni dan, garderoba je jednostavnija - ćudljivoj zimi prihvatljivi džemper boje bijele kave i crne hlače.

Zasad se ne namjerava širiti dalje, mada interes postoji i za Hvar i za Dubrovnik. Ti bi poslovni iskoraci sigurno bili profitabilni, ali:

- Ne možete otvoriti kineski restoran ako onda niste tamo prisutni. Nećete uspjeti dugoročno, nikako. Morate biti u svom restoranu - kaže.

Ona je živjela sa svojim prvim restoranom, tada je bio u sklopu hotela Astoria u Petrinjskoj ulici i klijentela je bila mala, ali vjerna. Trebalo je tek učvrstiti gastronomsku vezu Hrvatske i Kine kroz kuhinju, gastronomiju, začine i nama neobična, egzotična jela čije je nazive tek trebalo usvajati. Začini su se naručivali iz Francuske i Austrije. Gosti su bili stranci, strani diplomati, članovi kineske ambasade, malo po malo sve znatiželjniji Hrvati. Kineska hrana u Europi razlikuje se od one u Kini utoliko što se ovdje više radi po tradicionalnim receptima, na stari način, dok se u Kini iskušavaju nove tehnike, nove ideje. Otud i često objašnjenje da je kineska hrana u ovdašnjim restoranima drugačije od one u Kini. U restoranima kuhaju kineski kuhari, a rade hrvatski konobari.

- Kada smo došli u Zagreb, još nisam govorila hrvatski, nisam ga još naučila pa sam s gostima razgovarala na njemačkom i engleskom. Danas, kada vidite da u restoranu pričam s nekim na engleskom, onda možete pretpostaviti da je to moj stari gost, još iz vremena kada nisam govorila hrvatski. To nam je ostalo kao neka uspomena na prošlost - dodaje na tečnom hrvatskom.

Počasni gost Gotovina

Dvadeset godina kasnije, u vrijeme kada se slavi kineska Nova godina, a u nedjelju završava godina Zmaja i počinje godina Zmije, za stol u Asiji na zagrebačkoj Novoj Vesi ljudi su se danima prijavljivali na listu čekanja za proslavu. Restoran je još uvijek okićen lampionima, crvenim ukrasima za sreću, blagostanje, prosperitet. Uobičajeno je da se kod gospođe Chen-Li pojavljuju predsjednici (od Franje Tuđmana nadalje), ministri, obični ljudi, više i manje važni ljudi. A na ovoj Novoj godini počasni je gost bio Ante Gotovina. Izvukao je dobitnike na lutriji, novac je otišao SOS dječjem selu, a netko je dobio povratnu kartu do Kine. Otkud on kod kineskih domaćina? - Uvijek je bio naš gost. A njegov je sin dolazio kod nas još dok je bio mali - jednostavno objašnjava Chen-Li.

Njezina djeca školuju se u Kini. Zato i ona barem tri puta godišnje odlazi u Kinu.

- Kina se jako promijenila, sada je više-manje nalik Europi. Ljudi misle da je Kina kao iz vremena Mao Ce-tunga, ali ona je potpuno drugačija. Gradovi su moderni, Šangaj je svjetska metropola. Naravno da su svi oduvijek znali gdje je i kolika je Kina, ali veliku je prekretnicu napravila Olimpijada. Onda su ljudi vidjeli kako to izgleda i više se ne čude. Ne govore o Kini kao o nečemu lošem, nerazvijenom, nego pričaju o Kini kao o jednoj zemlji koja im je super, koju žele upoznati i vidjeti - kaže Xiaotong Chen-Li.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. rujan 2024 22:45