Borderlands: The Pre-Sequel (recenzija)

Borderlands serijal je vrlo specifičan sa svojim hibridnim FPS-RPG gameplayom koji se pokazao tako uspješan da je najrazvikaniji naslov godine, Destiny, preuzeo mnogo toga upravo od Borderlandsa. Ono što je vrlo bitno je činjenica da je igra koja je u razvoj utrošila više od pola milijarde dolara u neki aspektima još uvijek inferiorna izvornom materijalu. Borderlands: The Pre-Sequel je zato tu da pokaže kako se to radi.

Avanture na mjesecu

Kao što i sam naslov sugerira, radnja posljednjeg Borderlandsa za ovu generaciju platformi se odvija prije prethodnika kojeg smo već odigrali 2012. i priča priču o Jackovu usponu na poziciju glavnog čovjeka Hyperion korporacije. Jack, iako antagonist, je bio jedan od najzabavnijih likova drugog dijela, no ovaj puta je, čini se, samo sjena svog pompoznog sebe kakav će postati u budućnosti, a slično je i sa ostalim likovima. Ovaj serijal je karakterističan po zanimljivim, karikaturnim, stereotipnim i nadasve zabavnim i smiješnim likovima, a ovaj puta naša očekivanja nisu ispunjena. Izuzev već standardno izvrsnog Claptrapa, ostatak kadra jednostavno nije dorastao zadatku. Doduše, moramo priznati kako je bilo zanimljivo gledati neke likove koje smo već upoznali u drugačijem okruženju, ali svi novi su zanemarivi.

Borderlands: The Pre-Sequel (recenzija)

Kad smo već kod likova spomenimo ona četiri koja su igriva. Osim već spomenutog Claptrapa, tu su Athena, koju ste već upoznali ako ste igrali DLC The Secret Armory of General Knoxx za prvi Borderlands; Wilhelm, inženjer koji postane više robot nego čovjek i drugi „story boss“ iz Borderlandsa 2; te Nisha, poznata kao šerif Lynchwooda, također iz Borderlandsa 2. Kao i prije svaki od njih ima specifične sposobnosti koje koriste u borbi. Athena koristi štit koji upija štetu da bi je zatim vratio natrag neprijateljima, Wilhelm ima dva robotska drona koji se bore uz njega, Nisha, slično kao i Salvador iz prethodnika, može koristiti dva pištolja istovremeno, te može ući u trans gdje igra automatski nišani neprijatelje, no od svih njih opet se ističe – Claptrap. Ovaj blesavi robot koristeći svoj „VaultHunter.exe“ program procjeni situaciju (ne uvijek najuspješnije) te preuzima jedan od skillova kojeg su posjedovali likovi iz svih igara serijala. Za prvo igranje svakako preporučujemo njega jer će vam sigurno biti najzabavnije.

Borderlands: The Pre-Sequel (recenzija)

Poznati zarazni gameplay je više-manje ostao isti, sa manjim preinakama. Dodan je novi element oružja, cryogenic, koji usporava i smrzava neprijatelje, koje zatim možete razbiti, a po prvi puta ćete moći koristiti i laserska oružja. Ono što je trebalo donijeti najviše noviteta je upravo okoliš. Naime igra se odvija na Pandorinom mjesecu i svemirskoj stanici koja mu se nalazi u blizini. Zbog toga je gravitacija slabija, što omogućuje sporije, ali znatno duže/veće skokove, a kad se vratite na Zemlju od udarca neprijateljima činite štetu. Još jedna zanimljiva nova mehanika je kisik, odnosno manjak istog. Naime, dok se nalazite na otvorenom prostoru kisika nema tako da ćete morati koristiti Oz spremnike. Oni su, dakako, ograničeni, tako da ćete i njih morati puniti generatorima, ventilima, šahtovima i bocama kisika koje ostavljaju mrtvi neprijatelji. Oba aspekta igru daju novu dimenziju, ali samo u određenoj mjeri, jer čak i sa spomenutim igra je poprilično slična onome što je došlo prije, što i nije nužno loše ako se uzme u obzir koliko su to dobre igre, no možda smo očekivali malo više noviteta.

Isto, a opet drugačije

Borderlands: The Pre-Sequel izlazi samo dvije godine nakon prethodnika i to na iste platforme tako da nije bilo realno očekivati znatni pomak kad govorimo o tehničkom aspektu. Igra je sa tehničke strane, kao i gameplay, jako slična prethodniku, ali zbog svog okoliša su si developeri dali više oduška artistički, tako da, iako tehnički isto, igra nam izgleda bolje zbog zanimljivijih krajolika kakve dosad u serijalu nismo vidjeli. Likovi su, kao što ste već pročitali, nešto lošiji nego prije, no to nije zbog loših glumaca, već loših scenarista. Na samu izvedbu nemamo zamjerki, a čak i ovakav krnji Borderlands nas je uspio nasmijati s vremena na vrijeme.

Manjak gravitacije ne znači manjak kvalitete

„Ovo je igra koja se malo previše oslanja na svog prethodnika u svakom svom aspektu“ – prva je misao koja nam je pala na pamet, no nakon što smo malo bolje razmislili, možda su naša očekivanja bila malo nerealna. Borderlands 2 je napravio takav skok u kvaliteti u odnosu na original koji se rijetko viđa, što nas je malo razmazilo. Unatoč manjku originalnosti The Pre-Sequel bismo preporučili svima koji se žele zabaviti, jer ovdje zabave definitivno ne fali.