ZAGREB - Novinarka Mac McClelland izvještavala je s Haitija za Mother Jones. Za taj je liberalni časopis poznat po reportažama i jakim istraživačkim tekstovima pisala kao stručnjakinja za ljudska prava. Nakon katastrofalnog potresa 2010. otišla je u razorenu zemlju napraviti priče o žrtvama silovanja koje su u kaosu nakon potresa postale masovne. Tamo je upoznala ženu, za medije poznatu samo kao Sybille. Ono što se njoj dogodilo slomilo je američku novinarku.
Bila je relativno iskusna reporterka i puno se puta susrela s posljedicama seksualnog nasilja. Slala je takve priče iz Konga i Burme, ali stajati kraj Sybille koja jezivo, životinjski ječi pred svojim silovateljem na ulici u Haitiju bilo je više nego što je Mac mogla podnijeti. Prema onome što je ispričala televiziji ABC, Mac je ubrzano počela razvijati klasične simptome posttraumatskog stresnog poremećaja - potiskivala je osjećaje, imala flashbackove, opsjedale su je misli koje su izazivale žestoke napade plača. Neki mirisi tjerali su je na povraćanje.
Početak traume
Ujutro nije mogla ustati iz kreveta, imala je noćne more o silovanju a one su prerastale u dnevne more. Mac je otišla kući u San Francisco i pronašla psihijatra. Počeli su terapiju PTSP-a, ali Mac mu je nakon nekog vremena počela govoriti da je proganja želja za nasilnim seksom. Zapravo, priznala je, “jedino što želim je nevjerojatno nasilan seks”. Psihijatar je to primio kao znak da su na dobrom putu. Predložio joj je da si osigura nasilni seks, naravno, ako poznaje osobu u koju ima dovoljno povjerenja. Mac je odabrala bliskog prijatelja. Dogodio se brutalni seks. Mac McClelland se izliječila od traume i o svemu napisala članak za internetski časopis Good. “Nisam uživala u tome kao što bi uživala osoba koja se normalno ševi. Ali kako je postajalo sve jasnije da ću izdržati, počela sam sve dublje disati.” Prijatelj ju je nemilosrdno silovao, šamarao i udarao.
Bespomoćna i slomljena
“Popeo se na mene, ruke mi pritisnuo sa strane, a onda ih prikovao iznad moje glave i zavukao ruku pod moju majicu, a ja ga nisam mogla zaustaviti. Od tog gubitka kontrole moje je tijelo zavrištalo od tjeskobe: očajnički sam urlala i udarala ga nogama da se oslobodim. Ali koliko god bih ga puta odbacila na drugu stranu kreveta, na meni bi se našlo njegovih sto kila. Strpljenje i to što me se nije ni najmanje bojao bili su njegov luksuz.
Kad bih se iskobeljala ispod njega i počela bježati, jednostavno bi me zgrabio za kosu, nogu ili ruku i dovukao natrag. Pritisnuo mi je vrat svojom podlakticom da me prikuje za krevet, morala sam se objema rukama boriti za malo prostora između njegove ruke i moga dušnika, za zrak. Do tada sam već bila izmoždena. Samo tako, bila sam poražena. Izgubila sam. To sam, naravno, i htjela.
Ali moje tijelo, izmučeno borbom i adrenalinom, reagiralo je eksplozijom užasne panike. Omotač napetosti oko mojih grudi koji me je tjednima štitio i uništavao, otvrdnuo je kao cigla. Kad su se na mene sručile težina njegova tijela i neizbježnost moga poraza, mišići su mi se zgrčili do boli. Prestala sam disati...I ostala sam prisutna umom, čak i kad je boljelo. Čak i kad me iznenada počeo gušiti jastukom, znala sam da me neće ugušiti, znala sam da mi neće slomiti čeljust kad je zamahnuo da me opali šakom u lice. Dva, tri, četiri puta.”
Osjećala je, tvrdi, da joj je tijelo razoreno, ali bilo je to olakšanje; “izgubila sam, ali sam preživjela”, napisala je. “Kad je sišao s mene uzeo me u naručje. Na njegovim sam se grudima raspala u tisuću komadića, tako sam ridala da sam mislila da mi se rebra odvajaju od kičme.”
Mac McClelland tvrdi da nije napravila ludost, već da je našla način da prođe kroz simuliranu, ali kontroliranu situaciju. “Mogla sam reći stop u bilo kojem trenutku. Ali svejedno je bilo užasno, jer tijelo ne razumije kad je u borbi.”
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....