PERO GOTOVAC

ŽIVOTNA PRIČA ČOVJEKA KOJI JE OTKRIO MIŠU KOVAČA 'Došao je i rekao: Ja bi tija pivat! Vidio sam da bi se tu nešto moglo napraviti, urlatori su tada bili u modi...'

U 120. godini rođenja Jakova Gotovca razgovarali smo s njegovim sinom, maestrom i tvorcem glazbe za 'Naše malo misto' i 'Velo misto'
 Ronald Goršić/CROPIX

Za jednu skladateljsko-umjetničku karijeru bilo bi sasvim dovoljno napisati glazbu za “Naše malo misto”, da se ne spominje “Velo misto”, nekoliko ključnih šansona (“Celuloidni pajac”, “Još uvijek ne znam neke važne stvari”, “Mačka”) Zagrebačke škole i nekoliko tzv. lokalnih hitova (“Na vanjkušeku glava”, “Kukuruzi se njišu”).

Ali, to nije dovoljno da se progovori o maestru Peri Gotovcu (r. 1927.). Njegov radni vijek može se svesti na tri dionice: na godine naukovanja, na godine provedene u diskografskoj industriji - Jugoton (1956.-73.) te naposljetku na godine provedene u Komediji, do 1996., na mjestu kućnog dirigenta.

Obveze zbog oca

U Gotovčevoj radnoj sobi vlada kreativni kaos, odnosno radna atmosfera: puna je notnih listova i knjiga. Skladatelj se nalazi usred redakcije novog notnog materijala za tradicionalni dječji festival. Jednako tako, surađuje s prepisivačem nota na novom djelu. Usput, završava i vlastitu knjigu humoristično-satiričnih stihova, odnosno mikroportreta protagonista domaće estrade s kojima je radio proteklih šest desetljeća.

S druge strane, progone ga medijske obveze koje mu nalaže “mjesto” sina Jakova Gotovca (1895.-1982.), kojem se ove godine ispunjavaju neke važne životne godišnjice, prije svega 120. rođenja. Proteklog ponedjeljka, 2. XI. bila je svečana izvedba opere “Ero s onoga svijeta” njegova oca Jakova Gotovca, u HNK, i to točno 80 godina nakon praizvedbe, ali Pero Gotovac nije bio nazočan. Bilo mu je prekasno javljeno, tek oko podneva istoga dana, te je bio spriječen drugim obvezama.

- Ove godine je 120. godišnjica rođenja mog oca - kaže Pero Gotovac. - Ustanovio sam listajući internet da je iste godine bio rođen i umro Carl Orff, ali ne na isti datum. I Boris Papandopulo, koji je bio veliki prijatelj s tatom, umro je istoga datuma. Čini se da je određeni tatin opus koincidentno vezan uz broj pet, a to je slučajnost.

‘Zumperšavanje’

1925. bila je praizvedena “Koleda”. Tada je Jakov Gotovac bio mladi čovjek, i družio se u Kazališnoj kavani s takozvanom Hrvatskom petorkom, koju su sačinjavali Grgošević, Matetić Ronjgov, Tajčević i Vrhovski - peti član nije potvrđen. O njihovoj suradnji i radu govori jedna anegdota, koje se Pero Gotovac prisjeća iz studentskih dana:

- Kod Vinka Žganeca slušao sam folklor, i mi smo na satu analizirali tu “Koledu”. Došao sam doma i rekao: Pa tata, to je fantastično. Kroz čitavu “Koledu” proveden je princip hipomiksolidijske kadence! - Šta ti je to hipomiksolidijski? - upitao me on, pa sam mu objasnio. A on kaže: - Nemoj me zumperšavat! - Tako Dalmatinci govore: nemoj me peglati. Zatim je nastavio: - Meni je Grga, Grgošević, donio taj tekst i rekao: Evo ti, Jakove, to komponiraj. A ja sam komponirao.

Kao dijete, Pero Gotovac je svirao violinu, no to mu “nije išlo”. Tada je dobio na dar harmoniku dugmetaru. Već je bio prošao teoretski kurs kod profesora Tajčevića, u V. razredu gimnazije. I opet ga je, drugim riječima, dosegla duga očinska sjena. Zagreb je bio mali grad, ako to još uvijek nije, pa da se svi umjetnici ne bi poznavali:

- Tajčević je meni otvorio horizonte, zaljubio sam se u teoriju glazbe. Postao sam teoretičar glazbe, pa tek onda glazbenik. Otkrio mi je kvintne i kvartne krugove, puno toga. I tako sam već došao do situacije da postajem pismeni samouk, ajmo reć. 1942. kao srednjoškolac, mladi je Gotovac “prokomponirao”, napisao je “nekakav šlager” za tada popularnog pjevača, Andriju Konca.

Pitam ga: što je na to rekao njegov otac.

Klavir na studiju

- Bio sam još gimnazijalac, kad sam to napisao. A otac je rekao: - Šta je to? Ne valja! - Šta ne valja? - Pa, znaš harmonija. Tu imaš neke paralelne kvinte. - Onda je podigao telefonsku slušalicu, pa rekao: - Slušaj Fran! - A Fran je bio, razumije se, njegov prijatelj Fran Lhotka. - Ovaj moj mulac nešto tu mrči papir, a ti znaš da ja nemam vremena. Ti si stari pedagog, daj mu malo pokaži harmonije. - I ja sam otišao kod Lhotke i privatno sam pisao zadatke iz harmonije šest mjeseci. Bio je to “debeli” temelj za moj budući studij glazbe.

Najprije je studirao semestar medicine, pa potom povijest umjetnosti i književnost. “Potratio sam dvije godine u lutanju”, kaže danas. Potom je zajedno sa svojom ondašnjom prijateljicom Beatom Domić, sestrom proslavljenog trubača Marijana, upisao srednju muzičku školu za odrasle pri Akademiji. Trajala je 4 godine, a on ju je apsolvirao za dvije, pa je zatim upisao teoretsko-nastavnički odjel Akademije.

Trebao je “doć” Vinku Žgancu u Institut za folklor. Svi su to očekivali zato što je napisao diplomski na etnomuzikološku temu, i usput naučio svirati istarske sopile. Vraćam se maestrovu prvom zaposlenju, onom u diskografiji, koje je obilježilo njegovu radnu biografiju:

- Izašao sam na ulicu sa diplomom u džepu i osjetio prazninu. Zaručnica mi je ostala (Dubravka Topić) da završi pijanistički studij. Vidio sam sasvim slučajno da je u novinama izašao oglas da Jugoton, Ilica 213, traži muzičkog “referenta”. U ono vrijeme, svi su bili referenti za ovo ili ono. Bilo kako bilo, javio sam se za posao, a bio sam po prirodi tehnoman. Našao sam se još u staroj tvornici, i tu sam se vrlo brzo snašao i počeo uređivati redakciju.

San Francisco

U Jugotonu je Pero Gotovac radio od 1956. do 73. To je vrijeme kada je zabavna glazba doživjela masovnu popularnost. Bilo je sve više gramofona i ploča, i naklade su postajale sve veće: - Da, to se događalo s pojavom naših regionalnih festivala - Zagreb kao urbani, Krapinski, Splitski i Slavonski kao lokalni, pa je onda Ljubljana imala svoj, i Beograd svoj. Dakle, to je bila jedna akcija koja je nastala u krugovima producenata, odnosno kompozitora. I mi smo tu dobivali svake godine dobar materijal za registraciju na pločama.

Jesu li to bile najprodavanije ploče?

- Da! Do tada su pjevači uvijek pjevali strane kompozicije u našem prijevodu, takav je bio ustaljeni običaj. A onda su počeli graditi svoje karijere na pjesmama domaćih autora, na hrvatskom jeziku. Više se nisu pjevale strane kompozicije u prijevodu.

Novinar se prisjetio singlice Miše Kovača “Ako dođeš u San Francisco”, prijevoda s engleskog. Pa zatim njegova velikog hita, “Na tvojoj ruci prsten”. Tako sam zapamtio kako su pjevači “prelazili” s prijevodne na domaću liriku. I tako sam od domaćina Pere Gotovca, igrom slučaja, čuo anegdotu o počecima ovoga popularnoga pjevača.

Gotovac napominje kako se masovnost diskografske prodaje nije dogodila preko noći, već da je to bio proces koji je trajao nekoliko godina.

Tereza Kesovija

- Kovač je došao u redakciju i rekao: “Ja bi tija pivat”. A ja velim: Ajmo sine, pivaj. Ajmo, šta znaš. Pa smo, onda, otišli u Gradsku kavanu, gdje je svirao pokojni Vučer. I Mišo je tamo pjevao. A ja sam vidio da bi se tu nešto moglo napraviti, zato što su u ono vrijeme bili moderni takozvani urlatori - pripovijeda Gotovac.

Igrom slučaja, u isto je vrijeme iz Pariza doletjela Tereza Kesovija, kako bi s Bogliunijem snimila za potrebe radija i TV-a ondašnji veliki šlager “I can’t stop loving you”. Ista je snimka trebala poslužiti za proizvodnju istoimene ploče. No međutim, na snimljenoj tonskoj vrpci pojavila se tehnička greška. Od te vrpce nije se mogla snimiti korektna ploča. A ploče s greškama nisu se kupovale, pa bi se tvornici ploča Jugoton vraćala remitenda. Kovač je istu pjesmu snimio u Krajačevu prijevodu, i to je bio veliki hit, ploča je “planula”. I tako je počela karijera Miše Kovača, i važan dio estradne povijesti.

Đelo Jusić

- Praksa je bila da snimka odmah ide na ploču, i obratno. Mi bismo naše programe, koje smo realizirali u našoj redakciji, davali radiju. To je bila sve zajednička, proširena redakcija. Jer smo mi imali svoje zahtjeve, a oni svoje. Pa gledajte, u Jugotonu se nije vodio estradni život, nego izvan njega. Samo što smo mi - Nikica (Kalogjera), Krešo (Oblak) i ja bili prijatelji. Jedan je imao radio, medij, dok su festivale radila udruženja kompozitora. Bio sam svojevrsna kopula između produkcija.

Dugi niz godina Gotovac je bio urednik, no ponekad je i montirao tonske vrpce sa snimljenom glazbom. Do toga je došlo sasvim slučajno, i to na samom početku njegove karijere “referenta”. Već trećeg dana imao je na magnetofonu marke Philips snimku Dušana Dančua. Iz nje je trebao napraviti ploču, dakako uz pomoć tonskog tehničara. No, pritisnuo je krivi gumb i vrpca se “rastegla”. Trebalo je spašavati snimku i netom dobiveni posao:

- Kaj bumo sada. Pitam tehničara: Imaš ti škare? Donesel je on velike škare. I selotejp. Vidio sam točno gdje se vrpca “rastegla”. Na tom sam je mjestu odrezao, i zalijepio, pa nitko nije ni znao da je vrpca skraćena za punih 12 taktova, čak niti pjevač. Tu sam postal diskograf. Okolnosti su kumovale prijelazu Pere Gotovca iz Jugotona u Komediju. Naime, Đelo Jusić morao se vratiti iz Zagreba u Dubrovnik, zbog škole svoje djece. I zamolio je Gotovca da ga zamijeni za dirigentskim pultom Komedije pri izvedbama svog “Dunda Maroja”. Gotovac je rado pristao. Nije ni znao da je tog časa odsutan dirigent Ferdo Pomykalo, zbog bolesti. Drugim riječima, Komedija je ostala bez dirigenta.

Kako nije želio postati glavni urednik Jugotona, Gotovac je upitao Štefančića bi li mogao raditi u kazalištu. On nije vjerovao da bi netko ostavio posao u Jugotonu za manju plaću u kazalištu. Ali, to je bio, naposljetku, izbor Pere Gotovca. Imao je probu s orkestrom, proučio partituru i dirigirao predstavu. U orkestru je svirao klavir profesor Šimunić, koji ga je kao dječaka poučio sviranju klavira. Sada mu je bio dirigent. S “Dundom” je počelo drugo poluvrijeme Gotovčeve karijere, no oba dijela te životne utakmice spaja glazba, skladateljski rad.

U kazalištu

U Komediji je dirigirao od 73. do 96., do penzije. I tu je, zapravo, promijenio svijet glazbe u kojem se kretao. Već je bio stekao ne samo “neki”, kako skromno govori, već veliki kompozitorski renome, pa je, onda, “normalno ili na taj način”, prešao u kazalište i počeo raditi tzv. scenske glazbe. Vlastitu je muziku ponio sa sobom iz Dubrave i donio je na Kaptol. Na njoj još i danas radi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 09:49