Koko je stariji, hrabriji i u mnogo boljem filmu

Bit će zanimljivo gledati kako će publika reagirati na prvu pravu domaću filmsku franšizu. Gledatelji ni u nas nemaju ništa protiv kada se filmovi naslanjaju na poznate predloške, o čemu svjedoči veliki uspjeh komedije “Što je muškarac bez brkova” po romanu Ante Tomića i filma “Larin izbor: Izgubljeni princ”, odvojka nekoć vrlo popularne serije Nove TV. “Zagonetni dječak”, nastavak filma “Koko i duhovi”, ima dvostruku prednost, jer su romani Ivana Kušana i danas omiljeni među klincima, a osim toga prethodnik mu je neosporni hit koji je u kinima vidjelo 86 tisuća gledatelja.

Pisac je bio protiv

Bilo bi još bolje da se film zove “Koko i zagonetni dječak”, kako je to već običaj kod franšiza, no pokojni pisac je bio protiv (umro je u studenom prošle godine).

“Koko i duhovi” imao je i povoljniji termin distribucije, prikazivanje je počelo u listopadu 2011., uslijedili su Božić i Nova godina te školski praznici, a sve je to pogodovalo filmu koji je te godine osvojio nagradu publike u Puli. Pred “Zagonetnim dječakom” su samo uskršnji praznici, no film posjeduje jedan veliki adut, u svemu je superioran djelcu kojem je nastavak, što je čest slučaj kada su hollywoodske franšize u pitanju (“Imperija uzvraća udarac” u odnosu na “Ratove zvijezda”). Hana Jušić, zagrebačka redateljica koja se istakla nekolicinom kratkih igranih filmova, napisala je vrlo dobar scenarij u kojem radnjom dominiraju klinci: u prvom planu su Koko, tj. Ratko Milić, njegov prijatelj Tomo, koji se sa Zelenog vrha preselio u šire središte Zagreba (o čemu smo dobili možda premalo informacija), njihova vršnjakinja Marijana koja pak nema ništa protiv uloge Mate Hari te Marko Lukarić, dječak iz Doma za nezbrinutu djecu i školski kolega protagonista, koji svojim čudnim ponašanjem pobudi znatiželju malih detektiva.

Odraslima male uloge

Za razliku od radnje u filmu “Koko i duhovi” , koja je računala da dobrohotnost gledatelja koji ne postavljaju prevelike zahtjeve kada su u pitanje filmovi za mlađi uzrast, priča je ovdje uistinu napeta i uzbudljiva. Što će biti dalje, tko je zagonetni Marko i zašto pohađa dvije škole i ima dva prebivališta, to je u stanju odgonetnuti samo gledatelj koji se dobro sjeća romana. Drugo, odrasli su u ovom filmu samo u sporednim ulogama, što je veliki plus. Također, odnosi među četvoro protagonista nišu baš jednoznačni: Tomi je dosta toga da se njegov prijatelj Koko igra velikog frajera, htio bi i on malo zasluga za svoja otkrića, Marijana pak spretno koristi te Tomine frustracije, jer joj je Koko suviše veliki konkurent, a Marko - ili bar tako smatramo da mu je ime - nije nikakav negativac nego intrigantan dječak, koji ima problema, tako velikih da ih nije u stanju nikome povjeriti.

Ono po čemu se “Zagonetni dječak” izdiže i u vrlo dobro ostvarenje, čak i u europskim razmjerima (dakako, u okviru filmova za djecu i omladinu), jest režija Dražena Žarkovića. Njega pamtimo po brojnim epizodama serija “Bitange i princeze” i “Odmori se, zaslužio si”, već prvi tv film “Novogodišnja pljačka” bio je dosta hvaljen, a kasnija dva duža filma - “Ajmo, žuti!” i “Trešeta” - također je napravio u televizijskoj produkciji, ali su prikazivana i u kinima, pri čemu je potonji, vrlo dobra humorna melodrama o zgodama ljudi u zrelim godinama na dalmatinskom otoku, solidno prošao i na mediteranskim festivalima.

Redateljski zanat

“Zagonetni dječak” mu je prvi pravi kino film i u njemu je pokazao zavidan redateljski zanat. Ponajprije, znao je da nema posla s profesionalnim glumcima, pa je klincima postavljao što jednostavnije zadatke: kratke, ne pretjerano duge replike, što više kadrova u kojima se ne govori, te naglasak na vizualnom, a ne na verbalnom.

Već u samom početku filma Koko je pozvan na ploču da riješi beskrajno kompliciranu geometrijsku jednadžbu, a Žarković to koristi za dražesnu filmsku igru bez riječi. Odlično je riješena i nogometna utakmica u kojoj Marko pokazuje Koku da je bolji igrač od njega, a Žarkoviću je u insceniranju tih prizora zasigurno pomoglo iskustvo iz filma “Ajmo, žuti!”. “Zagonetni dječak” je neusporedivo kompliciraniji od prethodnika (iako je producent Kinorama raspolagao s tek nešto većim sredstvima), ima tu scena pod vodom, utapanja na rijeci i još koječega, što će mu sve osigurati omiljenost kod mlađe publike. Ukoliko i odrasli zalutaju u kino, neće se dosađivati.

Četvoro malih glumaca su odlični ( Antonio Parač kao Koko puno je sigurniji nego u prethodniku), direktor fotografije Mario Sablić fino je ujednačio interijere i eksterijere te scene po danu i noći, skladatelj Dinko Appelt opet je vješto varirao motive Johna Williamsa iz serijala o Harryju Potteru, a špica studija Šesnić & Turković ponovno je odlična. “Zagonetni dječak” prinova je hrvatskoj kinematografiji visoke razine, a da nije predrasuda prema filmovima za klince i da se pravi filmski zanat malo više cijeni, Žarković bi ovog ljeta u Puli bio jedan od glavnih kandidata za Zlatnu arenu za režiju.