Godinu i pol nakon uspjeha “Koka i duhova”, prvog filma iz serijala o Koku, u kina je stigao i “Zagonetni dječak”, nastavak priče o dogodovštinama hrabrog detektiva i njegovih prijatelja. Dvije godine stariji i iskusniji, Koko i Tomo, njegov prijatelj koji se doselio sa Zelenog vrha, uz pomoć male špijunke Marijane u ovom filmu rješavaju zagonetku svog razrednog kolege neobičnog ponašanja, šutljivog Marka Lukarića koji u sebi krije veliku tajnu... Kakva su očekivanja od “Zagonetnog dječaka” i je li zaista najteže raditi s djecom glumcima, otkrio nam je redatelj Dražen Žarković.
Samo noge
• Za razliku od “Koka i duhova”, radnju ovog filma gotovo u potpunosti nose djeca, dok se odrasli pojavljuju tek u sporednim ulogama roditelja i učitelja. Obično se kaže da je s djecom i životinjama najteže raditi?
- Jedini strah koji sam imao kad sam se prihvatio ovog posla, bio je upravo rad s djecom glumcima. Otprilike 90 posto filma nose djeca i šalio sam se da bi bilo dobro da se odraslima samo vide noge, kao u “Tomu i Jerryju”. Međutim to su sada već 14-godišnjaci koje ne treba više manipulirati kako biste dobili od njih ono što hoćete. Najnaporniji dio bilo je snimanje scena na vodi, koje smo snimali na samom početku, na Jarunu koji je glumio Savu. Djeca su imala ronilačka odijela ispod kostima i herojski su izdržali kada bi mnogi odrasli otišli sa seta.
• U dvije odlično režirane scene upotrijebili ste slow motion tehniku kojom ste na vrlo efektan način, bez riječi, dojmljivo iznijeli radnju, što se pogotovo odnosi na scenu nogometne utakmice, u čemu vam je pomoglo i iskustvo snimanja filma “Ajmo žuti!”?
- To je zapravo jako apsurdno, jer mene nogomet uopće ne zanima, jedan sam od onih koji su kao klinci imali dvije lijeve noge. Suvremenija tehnika omogućila nam je da bolje snimimo slow motion kadrove, a i glazba Dinka Appelta dodatno je naglasila dinamiku te scene. Inače, puno su nam pomogli i juniori NK Zagreb i njihov trener, koji su naučili Tomu Budanka kako da odigra te dvije-tri akcije. Svaki film donekle je odraz stanja svijesti svog redatelja, pa tako i ovaj. Ja sam, naime, oduvijek volio nijeme filmove, filmove s malo riječi, tako da sve što mogu reći slikom, a bez riječi, nastojim to reći slikom. Scenarij je radila Hana Jušić koja je bila zadužena za dijaloge, dok sam ja osmišljavao netonske stvari.
• “Koka i duhove” vidjelo je 86 tisuća gledatelja, pa su i očekivanja od “Zagonetnog dječaka” velika. Koji je ključ uspjeha serijala o Koku?
- Komedije i dječji filmovi dva su žanra koja gotovo nikada ne zakažu, što se pokazalo i u ovoj laganoj renesansi gledatelja hrvatskog filma. Sada smo i mi zajašili na taj val, pa se nadam da ćemo odsurfati ka nekim većim brojkama. Mislim da je ključ uspjeha u identifikaciji gledatelja s likovima; klinci se danas ne mogu realno identificirati s Harryjem Potterom, to je drugo govorno područje, jedan drugi svijet, gdje je sve vrlo fiktivno. A taj lagani retro štih koji imaju filmovi o Koku čak i pomaže, jer daje dojam egzotičnog, izgubljenog vremena, što je za današnju djecu kao neki svijet iz mašte, svijet prije interneta, Facebooka, mobitela... To što smo drugačiji od Harryja Pottera nije mana ovog filmskog serijala, već njegova kvaliteta.
Nova djeca
• Zamišljeno je da svaki film iz serijala radi drugi redatelj?
- Ideja je bila da filmove treba snimiti što prije, jer djeca rastu; i ovako je prošlo previše vremena između “Koka i duhova” i “Zagonetnog dječaka” dok se uspostavila financijska konstrukcija. Sljedeći film, “Ljubav ili smrt”, opet radi Daniel Kušan; a trebao bi se početi snimati početkom ili krajem ljeta. Istovremeno Čejen Černić priprema “Uzbunu na Zelenom vrhu”, koja je prvi roman iz serijala o Koku i to će biti prednastavak u kojem će glumiti nova djeca, ali manja, u dobi od osam, devet godina.
• Ovo vam je treći dugometražni film, no najviše ste poznati po televizijskim serijama “Bitange i princeze”, “Stipe u gostima” i “Odmori se, zaslužio si”. U režiju ste, pak, ušli preko animiranog filma?
- Po struci sam strojarski tehničar, ali shvatio sam da se ipak ne bih time bavio, pa sam se zaposlio u Zagreb filmu gdje sam tri godine radio kao fazer i animator. U međuvremenu sam upisao Akademiju, a zadnjih godina zapravo živim od televizijskih serijala. Uvijek sam naginjao nekakvom mainstreamu, uglavnom bi redatelji htjeli biti Wong Kar-wai i Haneke, a ja bih da mogu birati bio Blake Edwards; volio bih govoriti o ozbiljnim stvarima na neozbiljan način, ne mislim da nužno moramo biti mračni i depresivni da bi nas ozbiljno shvatili u umjetnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....