Vladimir Arsenijević: U Srbiji je poželjno da pisac bude i TV voditeljica

ZAGREB - Nije teško naći hrvatske čitatelje koji će kazati da im je “U potpalublju”, roman Vladimira Arsenijevića, tih 90-ih bio prvi “stvarni” kontakt sa Srbima, prvi glas koji im je, mimo medija i ratne histerije, autentično ispripovijedao kako to razmišljaju s druge strane. Arsenijević je za taj roman kod kuće dobio NIN-ovu nagradu, od tad je objavio još četiri, osnovao je i regionalni književni festival Krokodil. Beogradski pisac koji je trenutno popularniji u Zagrebu negoli kod kuće ovih je dana na Danima srpske kulture gostovao u Rijeci, Sisku i Zagrebu.

Zašto je tržište knjiga, tamošnje, malo srpsko, i ovo, još manje hrvatsko, tako nacionalno zatvoreno? Zašto srpska izdanja ne krenu u hrvatske knjižare i obrnuto?

- Nema više nekih formalnih razloga zakonske prirode koji onemogućuju tu komunikaciju. Prije će biti da je riječ o nedostatku volje onih velikih, ključnih igrača na obje strane koji štite monopolistički položaj. Naši veliki izdavači, i u Hrvatskoj i u Srbiji, ujedno su i veliki knjižari, često i štampari, pa imaju puno razloga štititi svoje tržište. Postoji još jedan problem: u Srbiji je knjiga najjeftinija u regiji i jedna je najjeftinijih u Europi, a u Hrvatskoj je najskuplja u regiji i jedna od najskupljih u Europi.

Prostor za plasman

To stvara prostor za potencijalno dobar plasman srpskih izdanja na hrvatskom tržištu, ali također otvara i pitanja o plasmanu hrvatskih knjiga izvan hrvatskog tržišta, koja moraju rješavati hrvatski izdavači. Kad bi se stvorila volja među izdavačima, a ne politička volja, onda bi i ta međusobna distribucija bila puno dinamičnija.

Na ljestvici najčitanijih knjiga u Hrvatskoj gotovo da više i nema domaćih pisaca. Čitaju li se kod vas domaći, srpski autori?

- Puno manje negoli hrvatski u Hrvatskoj . Vi ste imali taj zamah početkom 2000. s FAK-om i svi ti pisci sada ipak postaju ne samo hrvatski, već i regionalni književni mainstream. Mainstream barem u onoj kvalitetnijoj književnosti. Srbija već godinama ne uspijeva formirati bilo kakvu novu, interesantnu, svježu književnu generaciju. S druge strane, proizvodi puno književnog trasha i to se vidi po stanju na top listama.

S jedne su strane tu te Kolibe, Djevojke sa bisernim naušnicama, Harry Potteri, Tajne, svašta… S druge strane su uglavnom te autorice, ne želim da to zvuči pejorativno, jer ne mislim ništa loše o ženama, ali u pitanju su gotovo isključivo autorice koje pišu neku poluprozu. Marketinški je poželjno da ujedno budu i TV voditeljice, jer onda prodaju nevjerojatnu količinu knjiga. Tako da imamo navalu TV voditeljica koje su zauzele poziciju pisaca.

Nemam ništa protiv toga. Tržište je tržište. Ipak, poprilično je tužno kad se, recimo, prošećete sajmom knjiga u Beogradu pa vidite neke značajne autore kako stoje sami, a nedaleko od njih ljudi koji sami sebe vjerojatno ne bi ni nazvali piscima, okruženi oduševljenim obožavateljima koji čekaju na potpise.

To nije dobro za pisce jer se od nečeg ipak mora živjeti. No, dobro je za njihovu književnost, jer ta situacija dobru književnost oslobađa tereta visokog komercijalnog uspjeha. Time vi vašu književnost ne korumpirate čak ni razmatranjem mogućnosti da ćete zaraditi dosta novca. Ako i dalje imate energiju da radite na svom romanu dvije, tri, četiri kolikogod godina tko radi, znači da imate plemenite razloge za stvaranje.

Nacionalizam je u srpskom izdavaštvu ponovo dobio maha. Imate čitav niz novih izdanja o Kosovu, o devedesetima… zašto baš sad?

- Mi se u Srbiji neprestano bavimo revizionizmom. I drugi su narodi skloni revizionizmu, ali kod nas je to stalno na djelu. Došlo je vrijeme da se ponovo na jednom jako širokom planu u srpskom društvu postave sva ta pitanja o ulozi Srbije u ratovima 1990-ih. Frapantan je način na koji se pitanje odgovornosti ponovno razvodnjava, o tome jako puno zbori naša nazovi publicistika koja se objavljuje u velikom broju.

Srpsko izdavaštvo reflektira interese čitatelja i pokušava reagirati komercijalno. U Srbiji umre Radovan Konstantinović, autor “Filosofije palanke“, čovjek koji je promijenio način na koji mi mislimo o društvu u kojem živimo, i ništa se ne dogodi. Apsolutno ništa. To zabilježe dva-tri medija. S oproštenjem, ako prdne onaj Deja Ilić, ono govedo od palanačkog srpskog političara, to je na svim novinskim stranicama.

Zapanjen pažnjom

Nakon gostovanja u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” u Srbiji vam je otkazana kolumna u dnevniku Press. Ovdje ste dobili veliki publicitet, kakve su bile reakcije u Srbiji?

- Zapanjen sam tolikom medijskom pažnjom koja me sad prati u Hrvatskoj, ali mislim da to ima više veze s popularnošću Stankovićeve emisije negoli sa mnom. Mogao sam ja samo šutjeti i gledati u plafon i opet bih imao publicitet samim tim što sam dobio prostor u toj emisiji. U Srbiji sam dobio otkaz suradnje, svi tamošnji mediji su to potpuno prešutjeli. Tamo nisam dobio nove ponude, ali sam u Hrvatskoj dobio nekoliko.