I urbani ljevičari pišu historijske romane, a ne samo Aralica

Iako objavljen još ljetos, roman “Let” Vladimira Arsenijevića viđenija književna kritika u Srbiji je zaobišla; publika je roman objeručke prihvatila, zasad broji oko šest tisuća kupaca i čitatelja. “Let” svejedno lebdi u ringu kritičke recepcije: onih nekoliko književnih kritika o “Letu” (osim Arsenićeve u e-novinama) dosad je bilo negativno.

Arsenijević, autor “Predatora”, bivši punker, književni aktivist i pomalo svojeglava ličnost koja zaobilazi stereotipne književne uloge, nije baš netko od koga biste očekivali novopovijesni roman, no zašto, zapravo, i urbani lijevi intelektualci poput Arsenijevića ne bi pisali historijske romane ako to žele? Možda zato jer povijest i povijesni roman stereotipno shvaćamo kao balkanski rezervat velikih nacionalnih tema, političkih sinteza i ratnih epopeja, pa nam se Arsenijević čini kao neki uljez? Čitava je konstrukcija, jasno, blesava - nema baš nikakvog razloga da povijesne romane pišu samo Aralica i Gatalica.

Nisu glamurozni likovi

Arsenijevićev “Let” je drukčiji roman: umjesto još jedne priče o balkanskom mrakobjesju, Arsenijević nudi modernu dinamičnu priču o uzbudljivom vremenu “mondenih” tridesetih koju je uspješno preselio u Veliki Bečkerek (danas Zrenjanin). Riječ je prije o historijsko-obiteljsko-ljubavnom romanu u kojem autor oslobađa nostalgične potencijale “zlatnog doba” ili nekog zakasnjelog Belle Époque.

Povijesna romaneskna scenografija nije puka tapiserija jer se događa u provinciji: Arsenijević to vrijeme, već dinamično predratno/pretapokaliptično, spretno isprepleće s eskapističkim valovima. Kulise su lako izgrađene na očitoj autorovoj naklonosti prema nestalom građanskom svijetu, no, na svu sreću, “Let” nije naricanje za dobrim starim vremenima, običajima i manirima. Arsenijević ne bježi ni od “prave” povijesti, odnosno političkih okolnosti koje su dokusurile staru Jugoslaviju.

Mnoštvo likova

Ni likovi nisu baš obavezno celuloidni i glamurozni, intrigantni su bosanski “dođoši”, čije su priče pravi motor romana. “Let” je, uostalom, roman “srpski” koliko i “jugoslavenski”: autor je proveo glavne junake regijom, ovog puta, na jug, u Sarajevo i Mostar, premda jedan od likova službuje i u Osijeku. Iza Velikog Bečkereka sakrila se Bosna i Hercegovina, koju Arsenijević potiho simpatizira.

No, glavni junak Pavle vojni je pilot kraljevske vojske i u “Letu” se pripovijeda o njegovim odnosima s mamom, tatom, prijateljima i djevojkom koju će oženiti. Na razini fabule ne događa se zapravo ništa posebno, što je možda i navelo kritičara Popboksa Zorana Jankovića da “Let” proglasi prikrivenim trivijalnim romanom, nakrcanim klišejima i općim mjestima.

Ako baš želite, u ovom romanu zaista možete vidjeti samo klišeje, roman je možda nastao i razgledavanjem porodičnih fotoalbuma - no isto tako je Arsenijević blizak campu i u romanu se zna poigravati klišejima. Kompleksna ciklička romaneskna konstrukcija kao da sama demantira Jankovićev tip prigovora, a i glavni junak nastrada već u prvom poglavlju, što je stvarno težak prekršaj u žanru trivijale, a o opisima Pavlove predsmrtne agonije da i ne govorimo.

“Let” pomalo nalikuje na pilot-epizodu velike historijske književne tvorevine u nastajanju, prema kojoj bi se mogla snimiti TV serija. Arsenijević je posijao mnoštvo intrigantnih likova o kojima je jedva stigao što ispričati - jedan je ljubavni par (Marijana i Srećko) očito zaražen virusom nacizma. Komunist Kosta, pak, odlazi u Španjolsku u građanski rat.

Vješto ispričana priča

Mnoštvo je priča ostalo otvoreno i jasno je da čitatelj/ica želi saznati što se s njima dogodilo. Arsenijević je naprosto preiskusan pisac da bi “zaboravio” na svoje likove, prije će biti da je “Let” početak ambiciozno zamišljenog romanesknog serijala, možda i tolstojevskih dimenzija.

“Let” je vješto ispričana, uglađena i uredna proza, nedvojbeno “reader friendly”. Roman bi bio još bolji da Arsenijević posjeduje izraženiji melodramatski talent, odnosno da je središnja ljubavna priča uvjerljivija i da neki važni odnosi nisu pomalo površno riješeni.

“Let” je poput niskokaloričnog bezalkoholnog napitka bez velikih političkih zaključaka, bez nacionalnih i političkih obračuna i prikrivenih ideoloških smicalica, možda ne baš za svaki ukus, no ukusan na svoj način. Arsenijević je kritičarima postavio kompliciranu literarnu jednadžbu koju oni, za razliku od čitatelja, nisu riješili.