Umro je Teofil Pančić, novinar, književnik, intelektualac. Imao je 59 godina

Premiuo je novinar i književnik Teofil Pančić, u 60-oj godini života. Bio je novinar, politički komentator radija Slobodna Europa i kolumnist beogradskog tjednika "Vreme". Svoje kritičke i analitičke tekstove objavljivao je u brojnim listovima iz Srbije, i područja bivše Jugoslavije, kao i u publikacijama iz SAD, Rusije i više europskih zemalja. Bio je član Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV). Živo je u Zemunu i Novom Sadu. Svoje je tekstove znao objavljivati i u Jutarnjem listu.

Bio je jedan od najvećih intelektualaca s ovih prostora.

Objavio je knjige: Urbani Bušmani (2001), Čuvari bengalske vatre (2004), Osobeni znaci (2006), Na hartijskom zadatku (2006), Famoznih 400 kilometara (2007), Kroz klisurine (2007), Peščani sprud (2006), Pepeo bez bašte (2008), Kamen traži prozor (2009), Vremeplov na remontu (2010), Blesava pevačica (2010), Plavušina dilema (2011), Stanica fantomskih vozova (2011), Privođenje Bube Erdeljan (2013), Nosorozi sa šeširima (2013), Aleja Viktora Bubnja (2013), 39 dana lipnja (2014), Pilule protiv zaborava (2016)…

Pored niza drugih priznanja, Pančić je u 2010. godini dobio nagradu "Dušan Bogavac" za etiku i hrabrost. U obrazloženju nagrade Nezavisno udruženje novinara Srbije pisalo je da je "Pančićevo dosljedno zastupanje progresivnih, demokratskih i anifašističkih stavova.

Njegov izdavač u Hrvatskoj Hena.com, o Pančiću navodi sljedeće: "Teofil Pančić nije rođen u Novom Sadu, mada je držao da bi to bilo po svemu najprirodnije i najlogičnije, nego je rođen u Skopju 6. srpnja 1965. (ali nedužno Skopje niti ne pamti). Potom je živio u raznim gradovima SFRJ, prateći očevu službu. Od 21. veljače 1976. do 30. prosinca 1991. živio je u (Novom) Zagrebu, u Aleji Viktora Bubnja. Dakle – odrastao je u Zagrebu, iz kojeg odlazi 1991.

"Živio je od pisanja i čitanja, objavljuje u (bez)brojnim medijima diljem bivše Juge kao i izvan nje, a beogradski nedeljnik „Vreme“ smatrao je svojom matičnom lukom.".

Podsjetimo, i na to da su 24. srpnja 2010. godine u večernjim satima dvije su osobe napala Pančića u autobusu 83, u Zemunu i pretukli ga metalnom šipkom.

Potpisnik je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika i o kojoj je govorio na predstavljanju Deklaracije u Beogradu i u medijima.