Edi Matić

U istarskom mjestašcu Grimalda nestala je mlada Zagrepčanka...

Splitski književnik koji je zaljubljen u ljubav, Edi Matić, objavio je prvi roman na rubu trilera i ljubića

ZAGREB - Veliki je iskorak u odnosu na svoj prozni prvijenac “Ovdje fali ženska ruka” načinio Edi Matić, splitski kulturtreger bogate profesionalne biografije. Dok smo ga s prvim romanom olako smjestili u ladicu lagašne ‘muške ljubavne proze’, nakon “Grimalde” jasno je da je takvo ograničavanje za njega ipak preusko.

Različiti žanrovi

Premda i dalje ‘zaljubljen u ljubav’ kao tematsku preokupaciju (i ovdje imamo nekoliko ogranaka ljubavne priče, od one fatalne i tragične, preko nekih u nastanku, do onih koje se preispituju i raspadaju), Matić je napisao roman u kojem je ispremiješao različite žanrove, poput političkog trilera, krimića i spomenutog ljubavnog, zavirio u povijest (dakako, ništa bez ustaša i partizana i njihovih nasljednika), ali i u povijesne, zemljopisne i mentalitetske odlike Istre, u čije je mjestašce Grimaldu radnja i smještena.

To je mjesto, sa svim svojim koloritima koji ne obilježavaju samo krajolik nego i sudbine ljudi, idealno poprište jednog kriminalističkog zapleta (tajanstveni nestanak mlade zagrebačke povjesničarke) u koji se posredno i neposredno upliću i ostali likovi kratkoročno ili dugoročno zatečeni u Grimaldi, donoseći sa sobom svoje životne priče, tajne, prekretnice koje sežu i duboko u prošlost, obiteljske enigme i dr.

Politika i kriminal

“Grimalda” je roman koji svoje dodatne bodove svakako skuplja pripovjednom koncentracijom koja uspijeva prilično široku i šaroliku građu, kao i isto takvu galeriju likova, držati na okupu i uobličavati je u dinamičan i čitljiv, premda kompleksan prozni tekst, strukturiran na način koji podsjeća na logiku oka filmske kamere, zbog čega epitet filmičnosti nije tek reklamna izmišljotina.

Razotkrivanje kriminalističke potke romana usmjerava ga, također, zbog otkrivene sprege politike i kriminala, korumpiranosti policije i ‘mrlja’ iz Domovinskog rata, prema angažiranoj prozi kakva je prošle i ove godine očito jedan od najpotentnijih modela.

Naglašena citatnost

Matićev je napredak prije svega ‘tehničke’ prirode, i tu doista nema zamjerki, dok na razini rečenice ili opisa još zna imati problema s pokojim ‘lošim’ mjestom, prebanalnim ili presentimentalnim, barem za moj ukus, kao i naglašenom citatnošću koja je ipak, za razliku od prošlog romana, svedena na manju mjeru.

No u svakom slučaju “Grimalda” je roman koji zbog atraktivnosti i intrigantnosti svojih fabularnih dionica i logičnosti vođenja fabule koja, premda u biti nije takva, djeluje jednostavno i oslobođeno bilo kakvih ometajućih faktora, može očekivati dobru čitateljsku recepciju. A Edi Matić razotkrio se kao pripovjedač kojemu ne nedostaje inspiracije, eventualno još malo stilske gimnastike.

Moja priča je filmična jer mi je najlakše pisati filmske scene

Postoji li neki poseban (ili osoban) razlog zašto je radnja romana smještena baš u Grimaldu?

- Ovaj sam roman počeo davno pisati, ali karakteri i radnja bili su postavljeni u pogrešnom vremenu i na pogrešnoj lokaciji, pa sam tu zastao i u međuvremenu napisao prvi roman. Za vrijeme duljih boravaka u Istri posjetio sam i Grimaldu. Uz želju da se tu doselim, odmah sam je prihvatio kao jedino moguće mjesto zamišljene radnje. Osamljena, gotovo opustošena i romantična. Okružena Istrom, idealnim utočištem za šaroliko društvo među stranicama knjige.

Kad biste ga sami reklamirali, biste li “Grimaldu” najavili kao ljubavni roman ili politički triler?

- Iako je bliži trileru, ja ga radije gledam kao ljubavni: ima jednu veliku ljubav, jednu koja se klišeizirano raspada, jednu gotovo zaboravljenu, jednu u početku. Nije to politički triler. Osobe i radnje koje možemo promatrati kao posljedicu politike, tu su sasvim slučajno - takvi. Dodirne točke pojedinih likova s politikom su kao pojačavanje dojma, jer njih danas jako dobro poznajemo i lako prepoznajemo. Kojem god žanru ga pripisao, preporučio bih čitateljima da ga čitaju uz bocu istoimena vina.

Premda to na početku ne izgleda tako, kasnije je jasno da se i vaš roman uklapa u trend svojevrsne domaće angažirane proze. Namjerno?

- Namjerno, naravno. Ali i suzdržano, jer ne želim biti trendovski angažiran. Uvijek postoji želja u nama da se izrazimo o društvenim pojavama, kako sadašnjim, tako i onima iz prošlosti. Pisanje je moćno oruđe, ali kada se angažiranost pretvori u obavezu kojoj se prikloni svaki pisac u želji da biti primijećen, svjestan rastućeg trenda - pretvara se u dosadu. Sama sebe urušava pretjerivanjem.

Možete li razjasniti enigmu numeričkih naslova poglavlja?

- Mogu, ali svidjelo mi se da su zamijećeni kao enigma, pa bih radije da takvi i ostanu.

Pišući ovaj roman, jeste li imali na umu i eventualni filmski scenarij? Mnoge su dionice, naime, iznimno filmične?

- Najlakše mi je pisati zamišljajući filmske scene. One teku, a ja ih zapisujem. Iako sam te scene smještao po istarskim selima i cestama, one se mogu lako preseliti na mnoga druga područja. Zasad imam kontakt s jednom agencijom koja posreduje između literarnih radova i filmskih produkcija. Ako se tu dogodi kakav pomak, volio bih raditi na scenariju (i inzistirati na Istri kao lokaciji).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 14:53