Renata Salecl u Zagrebu

Sjajna priča o današnjem svijetu, napisao je britanski pisac Hanif Kureishi o knjizi Renate Salecl “Tiranija izbora”, čiji je prijevod upravo izašao na hrvatskom (u izdanju Frakture i prijevodu Tončija Valentića), a u kojem slovenska sociologinja na primjerima iz popularne kulture pokazuju kako iluzija slobode izbora, koja nam se pruža u suvremenom društvu, stvara osjećaj tjeskobe, krivnje i manjka, a ujedno je i moćan oblik kontrole društva.

Salecl je gostujuća profesorica na London School of Economics i istraživačica pri Institutu za kriminologiju na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Studirala je filozofiju i doktorirala sociologiju, a 80-ih godina bila je aktivna u znamenitoj Ljubljanskoj školi psihoanalize. Godine 2010. proglašena je slovenskom znanstvenicom godine, a u prosincu iste godine Delo je odabire za slovensku osobu godine. Ovih dana je u Zagrebu gošća Subversive Festivala.

Paradoks ideologije

Kako ste se uopće upustili u temu “tiranije izbora”?

- Fokus većine knjiga koje se bave ovom tematikom uglavnom je analiza potrošačkog društva, analizu pitanja i emocija s kojima smo suočeni kad uđemo u velike dućane i bombardirani smo pitanjem što odabrati. Meni se učinilo da se ta paraliza, tjeskoba koja se pojavljuje uz izbor, nije vezana samo uz potrošačko društvo. Tiranija izbora odnosi se na specifičnu ideologiju kasnog kapitalizama koja seže u sve sfere društva: kakvo ćemo tijelo imati, hoćemo li biti roditelji ili ne, kako ćemo birati partnere, kako tumačiti emocije. Sve to zapravo prekriva stvarnu situaciju: to da zapravo nemaš mogućnost izbora, da bez obzira na to što učinili, ne možemo utjecati na svoje osjećaje, baš kao što ne možemo intervenirati kako će nam se dijete razvijati. No, ljudi su zbog te ideologije pacificirani, nisu skloni društvenoj kritici, zatvaraju oči pred nejednakošću, iako paradoksalno sve manji broj ljudi ima mogućnost zdravo živjeti, ima pravo na dobro zdravstveno osiguranje i sl.

Postoji li netko tko je izuzet?

- Ne, znamo da su najviše zadužili upravo najsiromašniji članovi društva. U konačnici, svi se tretiramo kao potrošači. Upravo tu vidimo kako je to savršen mehanizam socijalne kontrole: premda brojni ne zarađuju dovoljno da si nešto priušte, žive u društvu u kojom se propagira da je sve moguće i da su oni koji ne uspiju sami krivi za takav život. U tom kontekstu, zanimljivi su nemiri u Londonu koji se mogu interpretirati kao potrošački revolt. Neposredno uoči njih Levi’s je pokrenuo kampanju na kojoj mladić u jeansu stoji pred kordonom policije, a slogan je “Go forth”. Poruka je jasna. Nakon što su nemiri izbili, kampanja je maknuta. Drugi, pak, slojevi osjećaju tjeskobu, neprestano misle da griješe u svojim odlukama. Uzmimo naprimjer koliko vremena potrošimo na istraživanje po forumima, po dućanima kako bismo se za nešto odlučili, a onda opet mislimo da smo pogriješili. Kad si tjeskoban, neprestano misliš da griješiš - pacificiran si.

Politika štednje

Koliko je kriza utjecala na promjenu stava o tim temama?

- Ne puno, mislim da smo i dalje u istoj spirali. Kriza je pojačala manifestiranje samoagresije: porast anoreksije, bulimije, alkoholizma, radoholičarstva... Ljudi rade sve više i više, nakon posla rade, pak, na sebi, garancije sigurnosti nema, a još uvijek živimo u društvu u kojem se propagira da je sve moguće. Primijetila sam i zanimljiv trend u Sloveniji: s razbuktavanjem krize, počelo se štedjeti na javnom zdravstvu, a paralelno se povećeo broj časopisa koji propagiraju da ljudi mogu ozdraviti ako pozitivno razmišljaju, odnosno ako isprave stav zbog kojeg su se razboljeli. A što ako ne ozdrave? Je li to zbog nedostupnosti dobrog liječenja ili manjka pozitivnog stava? Dodatno je problematično što su europske vlade počele propagirati politiku štednje, koju smatram potpuno pogrešnom, a kojom se propagira osjećaj agresije prema nekom drugom: bilo da je to lijeni Grk, lijeni birokrat, znanstvenik, umjetnik. Sve je to jako opasno jer se otvara mogućnost da se ponovi situacija koju smo već vidjeli, primjerice u tridesetima 20. stoljeća. Sad su to lijeni Grci, lijeni Mediteranci, sutra će biti neko drugi. Sve to otvara vrata nekoj novoj varijanti fašizma.

Žilava ideja

Od pripadnika suvremenih generacija, pak, očekuje se da budu kreativni individulaci. Većina njih brzo otkrije da im je to prevelik teret, istaknuo nam je lani Zygmunt Bauman. Koliko je taj stav o potrebi inidivualnosti dosta prevelik teret za većinu?

- Ideja čovjeka koji se može sam izgraditi i izboriti za, primjerice, bogatstvo bila je strašno važna za razvoj kapitalizma. Ta ideja je još uvijek žilava. Zanimljivo je istraživanje provedeno u SAD-u među najsiromašnijim slojevima društva koji ne podržavaju visoke poreze za bogataše ili besplatno zdravstveno osiguranje. Među odgovorima koji su se pojavljivali bio je i taj da ne žele pristati na to jer što ako njihovo dijete jednog dana postane Bill Gates, zašto bi ga opteretili dodatnim davanjima?