KNJIGA O BALKANSKIM RATOVIMA

Ti su ratovi trajno izmijenili i odredili sudbinu Balkana

Hrvatska u bitkama za turske teritorije nije sudjelovala, ali ih je promatrala s velikim interesom, navijajući za Srbiju

Na dočeku hrvatskih studenata na beogradskom kolodvoru okupilo se nekoliko tisuća ljudi koji su oduševljeno mahali s hrvatskim zastavama, što je izazvalo Janka Baričevića, pravaša i tada poznatog srbofoba, koji je bio vođa puta, da poljubi srpsku zastavu i izjavi kako preko nje ljubi bratsku Srbiju i svu braću Srbe. (…) Studenti su prolazili pokraj kraljevog dvora te su pod balkonom srpskog kralja uzvikivali “Živo kralj Petar - hrvatski kralj!” (Srbi su se kasnije pravdali da je do susreta kralja s hrvatskim studentima došlo slučajno) (…) Splitski pravnik Oskar Tartaglia prvi je Hrvat koji postaje članom skupine Ujedinjenje ili smrt. (…) Na putu u Kragujevac hrvatske je studente pozdravila i vojska topovskom paljbom i banketom. Baričević je u Smederevu navodno održao govor u kojem je zaželio da srpski kralj uskoro postane i hrvatskim kraljem. - To su tek skromni izvadci iz izvješća zgromljenog austrijskog poslanika u Beogradu Stjepana Ugrona svom šefu, ministru vanjskih poslova Monarhije Leopoldu Berchtoldu, o boravku 150 hrvatskih sveučilištaraca u Srbiji u travnju 1912. godine nekih pet mjeseci prije nego što će izbiti Prvi balkanski rat, o čemu u svojoj iznimno zanimljivoj, vrijednoj i u Hrvatskoj jedinstvenoj knjizi - “Balkanski ratovi 1912. - 1913 i njihov odjek u Hrvatskoj” (u izdanju kuće Plejada) iznosi mladi povjesničar Igor Despot.

Mit i propaganda

Iako Hrvatska u Balkanskim ratovima nije sudjelovala, oni su u velikoj mjeri utjecali na hrvatsku političku misao i odabir početkom 20. stoljeća. No iako su odredili sudbinu Hrvatske u 20. stoljeću, tom se događaju u ovdašnjoj historiografiji pridavalo malo ili nimalo pažnje, a sve do danas hrvatski povjesničari izbjegavali su zaviriti u taj balkanski politički koloplet. Bilo je to uvjetovano upravo kasnijim razvojem događaja pa je to linijom manjeg otpora prepušteno srbijanskoj historiografiji koja se prema tom događaju često odnosila na mitski i propagandni, a ne uvijek znanstveni način.

Balkanski ratovi označili su konačni krah jednog velikog osvajačkog imperija, Osmanskog Carstva, čije je urušavanje i kopnjenje trajalo već negdje od sredine 19. stoljeća. U iscrpljujuću borbu za ostatke njihovih posjeda na jugoistoku Europe, koja je ponekad sličila na “uzmi što se uzeti da”, bacile su se, tek koje desetljeće ranije uspostavljene i od višestoljetne turske okupacije oslobođene nove države na Balkanu - Srbija, Bugarska, Rumunjska i Grčka, koje se ovim ratovima etabliraju i pozicioniraju na političkoj pozornici Europe. Oni su gotovo 5 stoljeća robovali Turcima i čamili ne samo na marginama nego potpuno izvan europskih političkih i kulturnih tokova. I dok se mlade balkanske nacije tuku za teritorijalno proširenje i traže svoje mjesto pod suncem, Hrvatska je u vakuumu - nalazila se u Austro-Ugarskoj Monarhiji, rascjepkana između dvije njene sastavnice, politički marginalizirana, obespravljena, izložena masiranoj mađarizaciji i germanizaciji, plela se negdje na repu događaja s lošom nacionalnom perspektivom. Despotova knjiga pokazuje kakav su sudbonosni utjecaj ti ratovi imali, ne samo na zaraćene zemlje nego i na nas kao dragovoljne “kolateralne” žrtve. Kako kaže Despot, na demonstracijama u Šibeniku gradonačelnik Krstelj pozvao je oslobodilačke slavenske balkanske bajunete, a gradonačelnik Splita Katalinić je u svom govoru rekao da se nada da će balkanski junaci osloboditi i njih. Te 1912. Hrvatska rieč piše: “S narodom našim postupa se kao s bespravnim robljem, kao s četom razbojnika i svaki njegov kret i vapaj za slobodom, hoće silom da se uguši”. U Srbiji i Bugarskoj studenti demonstriraju protiv stanja u Hrvatskoj, a u tim se zemljama u znak solidarnosti bojkotira mađarska roba.

Imperijalni apetiti

Tako koliko god je Despotova knjiga o Balkanskim ratovima i “imperijalnim” političkim apetitima kod Srba i Bugara (čije su ambicije dobile po prstima već u Drugom ratu na ljeto 1913. godine i time okončale njihovu moguću pijemontsku ulogu među Slavenima na ovom području, a štafetnu palicu spretno je preuzela Srbija), toliko je ovo priča o Hrvatima i događaju koji je dugoročno odredio hrvatsku političku sudbinu u 20. stoljeću, a pogotovo pokazuje genezu hrvatsko-srpskih odnosa, njihove uspone i padove, otvorene i zakulisne igre, pragmatične i romantične, egoistične i racionalne, od Balkanskih do zadnjih “jugoslavenskih” ratova. Pokazuje kako je to bilo na početku stoljetne hrvatsko-srpske priče koja za mnoge iz današnje perspektive izgleda u najmanju ruku čudno. Hrvati tada ne vide ni jednu drugu mogućnost svog nacionalnog i teritorijalnog ujedinjenja nego u ideji “jugoslavenstva” i povezivanja sa Srbijom jer su svjesni da im položaj u Austro-Ugarskoj to ne jamči.

- Ratovi su u bitnome izmijenili sliku Balkanskog poluotoka - kaže Despot. - Sudjelovali su u oblikovanju država kao nacionalnih tvorevina s brojnim prisilnim migracijama stanovništva i naknadnim pokušajima asimilacije ne bi li se od stanovništva stvorili dobri Grci, Srbi, Bugari - ističe Despot. U isto vrijeme, što je za nas najvažnije, u dijelovima Austro-Ugarske Monarhije probila se želja za oslobođenjem od strane vlasti i postavljeni su temelji kasnijeg raspada države nakon Prvoga svjetskog rata.

Što više poreza

U Hrvatskoj se rat pratio s velikim interesom i s priličnim simpatijama, u prvom redu za Srbe i Bugare, pa se tamo u naletu “panslavizma” uputio i velik broj hrvatskih dragovoljaca. No tamošnje političke elite, nastavlja Despot, rat su doživljavale kao mogućnost širenja tržišta, a zbog dugova koje su izazvale vojne reforme provedene u Rumunjskoj, Bugarskoj, Srbiji i Grčkoj bilo je nužno što je prije moguće krenuti u rat, proširiti teritorij i povećati broj stanovnika koji plaćaju porez.

U Banskoj Hrvatskoj je neposredno prije rata, kaže Despot, ukinuto ustavno stanje, uveden je komesarijat. Hrvatsko-srpska koalicija koja je imala većinu u Hrvatskom i Dalmatinskom saboru protivila se produženju Hrvatsko-ugarske nagodbe bez ozbiljnih promjena. Stanje je bilo kaotično. Već samo postavljanje Slavka Cuvaja za bana izazvalo je brojne mitinge, đaci srednjih škola bili su u štrajku, na Sveučilištu je policija uredovala oružjem ne bi li među nemirnim studentima uvela red. Komesarijat je zabranio javno okupljanje, uveden je, kako je još Josip Horvat rekao, najreakcionarniji zakon o tisku u cijeloj Europi. To stanje koristi srbijanska propaganda preko sveučilišnih profesora Stojana Novakovića i Jovana Skerlića, koji pozivaju u Beograd zagrebačke studente na studijsko putovanje gdje se događa bratimljenje sa srpskim studentima, manifestacije podrške Hrvatima stizale su iz samog državnog vrha. Po povratku iz Beograda dogodio se neuspjeli atentat Luke Jukića na komesara Cuvaja i njegova osuda na smrt, što je dodatno senzibiliziralo dio hrvatske javnosti protiv vlasti u Monarhiji. Tin Ujević u beogradskom Slovenskom jugu hvali Jukićev čin, ali napominje “čak i da je atentat uspio, to ne mijenja položaj hrvatske neslobode”. Hrvatsko-ugarska nagodba je definitivno odijelila Bansku Hrvatsku od Dalmacije i Istre, periodično ponašanje mađarskih vladajućih elita prema Hrvatskoj kao da je ona kolonija i zauzeta država izazivale su otpor većine političara prema Monarhiji. Tada je u javnost izašla i teza koju je popularizirao Frano Supilo o lošem utjecaju Rimokatoličke crkve na želju za samostalnom državom i o prednostima koje istočno pravoslavlje donosi Srbima koji su uz pomoć Srpske pravoslavne crkve postali svjesni sebe i nisu bili sputani od bilo koga drugog. Stvari se dosta mijenjaju kada se u Srbiji svrgava dinastija Obrenovića 1903., a nove prilike u toj zemlji činile su se kao savršeni saveznik u borbi protiv Monarhije.

Beograd umjesto Sofije

Te promjene u Srbiji rezultirale su da su se Hrvati sve više okretali Beogradu, a ne kao ranije Sofiji.

- Bugarska je do 1903. bila destinacija u kojoj su se zaustavljali izbjegli i protjerani Hrvati jer je Srbija tada bila saveznica Austro-Ugarske pa je tako Krunoslav Heruc, pravaš u srpsko-bugarskom ratu 1885., pisao pohvalne tekstove o Bugarskoj. Nakon 1903. izbjeglice iz Hrvatske zastaju u Srbiji. Naravno da se u medije probila srbijanska varijanta razloga i događanja u Balkanskim ratovima. Izbijanje ratova i odnos Monarhije prema njima učvrstio je dio stanovništva u želji za izlaskom iz Monarhije, kaže Despot.

No, o kakvoj se euforiji “južnoslavenskog bratstva” radi najbolje oslikavaju mnogobrojna kulturna događanja poput Kosovskog ciklusa Ivana Meštrovića, mnogih priredbi i izložbi koje su veličale “balkanske saveznike”; kipar Tomo Rosandić radi ciklus Kraljević Marko, mnoge kazališne predstave su u tom duhu hrvatsko-srpskog jedinstva. Hrvatska je bila opsjednuta srpskim “junačkim” mitom. U Hrvatskoj se probija ideja integralnog jugoslavenstva koja je postojala paralelno s idejom trijalizma u dijelu političke elite. Djelovanje Meštrovića i kruga ljudi koji su priređivali Jugoslavenske izložbe u isto vrijeme je pokazivalo, kaže nadalje Despot, i na političko sljepilo koje je možda najbolje dočarao Antun Gustav Matoš. Zamjerao je krugu ljudi oko Meštrovića prihvaćanje kosovskog mita kao djela zajedničke jugoslavenske prošlosti bez ijednog znaka reciprociteta sa srpske strane. Tvrdio je da Srbe hrvatska prošlost uopće ne zanima i da on ne vidi kod njih skretanje prema bilo kakvom jugoslavenstvu.

Srbija je iz Balkanskih ratova izašla kao ljubimica Europe, i tada se počinje stvarati mit o “pravednoj i ratničkoj” Srbiji, koji traje gotovo 70-80 godina kada se ratovima u Jugoslaviji, koje neki nazivaju Trećim balkanskim ratom, s kraja 20. stoljeća taj mit ruši i Srbija od “good guya” postaje “bad guy”. Danas, kada se na hrvatsko-srpske odnose gleda samo iz vizure zadnjih ratova u 90-ima, teško je analizirati političke odnose s početka prošlog stoljeća.

Kako se dijelio turski teritorij u Europi

Srbija je postala najmoćnija zemlja Balkana - i povećala se za 82 posto, a stanovništvo sa 2,9 milijuna na više od 4,5 milijuna. Crna Gora 100 posto, a stanovništvo sa 250.000 tisuća na 500.000. Grčka se povećala za 68 posto, a stanovništvo sa 2,6 na 4,3 milijuna. Bugarska za 29 posto, sa 4,3, na 4,5 milijuna. Rumunjska se proširila za 6 posto, sa 7,2, na 7,5 milijuna. Turska je izgubila 83 posto svojeg teritorija u Europi i više od 5,5 milijuna stanovnika. Stvorena je Albanija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:11