TENA ŠTIVIČIĆ O NOVOJ KNJIZI I ŽIVOTU U LONDONU 'Jednim dijelom smatram se i britanskom spisateljicom'

Nije čest slučaj da se u nas objavljuju drame, još manje drame domaćeg autora, nastale na stranom jeziku, koje je potom sam preveo na hrvatski. Tri drame Tene Štivičić, od toga dvije pisane na engleskom, jednu je prevela u suradnji s Mirtom Zekan (“Krijesnice”), drugu sama (“Nevidljivi”), objavila je ovih dana Hena com.

Otkad je prije 12 godina otišla u London piše na engleskom. Danas se, kaže, smatra “jednim dijelom i britanskom spisateljicom”. “Biti pisac u prijevodu je neka vrsta odmaka od te kulture u kojoj živim, postoje teme u kojima se bolje snalazim na engleskom negoli na materinjem jeziku. London je glavni lik ‘Nevidljivih’, useljeničke teme, i vokabular te drame je jako vezan za moj tamošnji život. Kad sam je počela prevoditi, stigla sam do nekoliko mjesta za koje sam osjećala da su neprevedivi na hrvatski. Prevodeći vlastitu dramu gotovo da napišem novu verziju. Nije to samo prijevod, kao što bi bio da prevodim tuđi tekst, već je to neka moja adaptacija. Često čitave replike budu drukčije, jer ih na hrvatskom prirodnije osjetim u drugačijem rasporedu. U određenim dijelovima popravljam samu sebe, original. Velika je prednost da mogu na ta dva jezika imati kontrolu nad prijevodima. Često imam osjećaj, kod prijevoda na meni nepoznate jezike, da ne znam u kakvom obliku te drame žive na tim jezicima...”

Intelektualni imigrant

“Nevidljivi” su praizvedeni u koprodukciji kazališta Transport i New Wolsey u Velikoj Britaniji, nisu postavljeni u Hrvatskoj.

“Sad, kad je tu prijevod, vjerujem da je to neki poticaj, bilo bi mi jako drago da dramu uprizore u Hrvatskoj.”

Štivičić dramom priča dramu nekolicine imigranata, ljudi koje drugi ne žele ni u njihovoj zemlji, niti u inozemstvu, nesretnika koji bježe od velike nevolje, a u Londonu ih čekaju poniženja, okrutnosti i nova neprihvaćanja.

“‘Nevidljivi’, taj naslov zapravo priča o intimnom doživljaju sebe. Strašan je taj njihov vlastiti osjećaj da su nevidljivi, da pored njih prolaze i da ih ne primjećuju. Tom sam se temom počela baviti kad sam i sama postala emigrant, makar emigrant po vlastitom izboru, nisam otišla jer sam morala, privilegirani sam, intelektualni imigrant u Londonu. Kad sam stigla u London, najednom sam shvatila da sam se pridružila toj rijeci ‘drugih’, i da tamo postoje neke mutne pretpostavke o tome kakvi su to ljudi iz Istočne Europe te da to u Britanaca izaziva djelomično nepovjerenje.

Empatija za emigrante

Odjednom ti je sve nepoznato, kompletnu životnu mapu moraš izmisliti iz početka, nema mreže poznatih koja te čuva i sve to traži puno energije i strpljenja. To me navelo da krenem razmišljati kako li je tek kad emigracija nije tvoj izbor, kad si stigao bez papira, bez ušteđevine, kad kući ne možeš, a engleski ne govoriš... Na trenutak me to smlavilo. Osjećam veliku, istinsku empatiju za te ljude. I mislim da ne moraš biti emigrant da bi je osjetio. Mnogi u životu prolaze neku vrstu sličnog osjećaja izgubljenosti, nemoći i, kad bi osvijestili povezanost između tih svojih osjećaja te izgubljenosti i nemoći koju imaju emigranti, možda bi zapadni Europljani, možda bi i Hrvati, osjetili veću empatiju prema njima.”

Za lani u londonskom National Theatreu praizvedenu dramu “3 Winters”, sagu o zagrebačkoj obitelji, nekoliko generacija žena, njihovim osobnim i političkim promjenama od 1945. do 2011., minule je zime dobila prestižnu američku nagradu Susan Smith Blackburn. “Ako izuzmemo paniku zbog pritiska ‘što li ću sljedeće napisati’, osjećam se - divno. To su neki ugodni ushiti. Bila sam polaskana kad me je National Theatre nominirao, već mi je to puno značilo, jer bilo je još sjajnih dramatičarki koje su mogli nominirati. Kad su me u Americi stavili u uži izbor za nagradu i pozvali na dodjelu bila sam silno uzbuđena, to mi se činio kao jedna na listi stvari koje treba napraviti prije smrti. Sad, kad sam baš ja dobila nagradu - to je silna motivacija, imaš osjećaj da se rad i trud doista isplati, budi želju da dalje napredujem.”

Osjećaj nesigurnosti

Međunarodni uspjeh koji je prati godinama, činjenica da joj drame postavljaju širom Europe, nije ju ekskulpirao od osjećaja - nesigurnosti. “Svaki put kad dođe do realizacije nekog komada odmah kreću pitanja što je sljedeće, tako je strukturirano društvo da ne možeš dugo počivati na lovorikama neke uspješne drame. Što su uspjesi veći, to su i pritisci veći. U umjetnosti pozicija nije zabetonirana, moraš se stalno preispitivati i dokazivati. Voljela bih raditi neke filmove, napisati roman, što će se vjerojatno jednog dana desiti. Bilo bi lijepo od toga zaraditi dovoljno da život bude manje nesiguran. Nije mi novac cilj, ali život u umjetnosti je pun nesigurnosti i to je, kad tako traje u kontinuitetu, dosta iscrpljujuće. Bilo bi lijepo, bar na neko vrijeme, riješiti se tog osjećaja nesigurnosti”, iskreno kaže.

Piše novu dramu za londonski National Theatre.

“Na početku sam, pišem ja nju, piše ona mene. Još ne znam u kom će smjeru otići. Planiram pisati i scenarij za jednu televizijsku seriju, no još sam u pregovorima i rano je govoriti o pojedinostima i temi.”