PREMIJERA U HNK

TENA ŠTIVIČIĆ ʻČak i popise za dućan pišem na engleskom i na hrvatskom, kako mi namirnice padaju na pamet'

 Cropix
Jedna od najuglednijih hrvatskih spisateljica, koja već 13 godina živi i radi u Londonu, govori o domaćoj premijeri svoje nagrađivane drame ‘Tri zime’ u zagrebačkom HNK, o tome koliko je zastrašujuća nova atmosfera u hrvatskom društvu i kulturi, o novim dramama i idejama za TV-serije...

S "Tri zime", tom dramom što skicira ovdašnju povijest, minulo stoljeće, portretirajući upečatljive žene, više generacija jedne obitelji, Tena Štivičić ostvarila je pretprošle zime uspjeh na pozornici National Theatrea u Londonu, a potom, u Americi, dobila i veliku strukovnu potvrdu, jer je baš za taj tekst primila Susan Smith Blackburn, važnu nagradu duge tradicije koja se dodjeljuje dramatičarkama za djelo pisano na engleskom jeziku. Krajem travnja "Tri zime" bit će premijerno izvedene u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, u režiji Ivice Buljana.

"Osnovna inspiracija za dramu je proizašla iz nekih priča u mojoj obitelji, prije svega iz činjenice da su, po maminoj liniji, u posljednje četiri generacije sve bile žene. U tim je autobiografskim elementima zametak 'Tri zime'. Moja je prabaka po majčinoj liniji imala iznimno težak radnički život, i ta naša ženska linija, od mene do nje, puna je materijala, pogotovo s obzirom na to što se sve u tih stotinjak godina dogodilo na našim prostorima. I iako je prva inspiracija došla iz obitelji, to nije drama o mojoj obitelji, jer svaki materijal kad se piše, nakon što na njemu radite, preinačavate ga, postane svoj, to je sad jedna drugačija priča."

Nekoliko tjedana prije uprizorenja u HNK, ovih je dana Hena.com objavila "Tri zime" na hrvatskom. Kako je bilo dramu, čiji sadržaj korespondira s ovim prostorima, pisati na engleskom, jeziku koji nije ni jezik društva u kojem se radnja zbiva, niti je autorici materinji, te potom tu istu dramu prevesti, adaptirati na hrvatski? S čime se susretala na jezičnoj, ali i na psihološkoj razini crtanja likova, prostora, identiteta?

"Pišem i na engleskom i na hrvatskom. Čak i popise za dućan pišem na dva jezika, malo na engleskom, malo na hrvatskom, onako kako mi prvo namirnice padaju na pamet. To je posljedica života u dvije zemlje i na dva jezika, činjenice i da s nekima od u životu najbližih mi ljudi pričam engleski, s nekima hrvatski. Pa onda i u pisanju danas imam prirodno stvorenu navadu da u prvim fazama rada, na čemu god da radim, pišem na oba jezika, redam nasumice stvari, malo na jednom, malo na drugom. To je vjerojatno posljedica nekih psiholoških procesa koje ne mogu točno artikulirati. Tako su te moje prve bilješke prepune komadića dijaloga koji su i na hrvatskom i na engleskom, to dolazi prirodno. Tako zapisujem razne napomene, bilježim razmišljanja o materijalima koje istražujem... Baš u ovoj drami 'Tri zime' sam se, u jednom trenutku, počela koncentrirati da pišem na hrvatskom, jer sam mislila da će mi jezik otkriti nešto o likovima; kad ih stavim u taj njihov materinji jezik, pogotovo u sleng, u neku njihovu govornost. Tako je i bilo. I tek onda, kad sam se, pišući ih na hrvatskom, osjetila sigurnom, kad sam osjetila da ih dobro poznajem, da znam tko su, što su, onda sam se koncentrirala ponovno samo na englesku verziju, zato što sam znala da će predstava biti postavljena na engleskom. Sad sam se, za ovu predstavu u zagrebačkom HNK, kako bi 'Tri zime' postavili na hrvatskom, vratila na hrvatski. No, prevesti vlastitu dramu na hrvatski bio je zapravo samo užitak, jer to je bila faza kad je već sav onaj teški posao odrađen, sve je već postavljeno i sve već postoji, i sad je tu samo igranje s dijalozima i s pronalaženjem pravog tona likovima, pravih idioma."

"Trima zimama", obiteljskoj priči u kojoj pratimo i ponešto povijesne kulise iz 1945., 1990. i 2011., u hrvatskom izdanju dodana je i dosad neobjavljena scena, "Četvrta zima", koja se zbiva za Pijane novembarske noći, 1918.

"Mislim da je drama u ovom obliku kompletna. Četvrta se scena sad neće izvoditi u HNK, možda jednom, u nekoj kasnijoj izvedbi. Ali, kako mi je ta, četvrta scena, draga i kako ona otkriva neke detalje koji u drami nisu rasvijetljeni, stavila sam je u hrvatsko izdanje. To je poput dodatka 'za one koji žele znati više'. Smještena je u poznatu Pijanu novembarsku noć, a to je datum koji britanskoj publici apsolutno ništa ne znači. Pa tako, umjesto da doda drami jednu razinu, što bi bio slučaj kod nas, taj je politički kontekst, tamošnjoj publici potpuno nepoznat, samo dodatno opterećuje. Da sam je uvrstila u englesku verziju, trebala bih provesti dosta vremena pojašnjavajući što taj datum znači, i to bi ispalo prilično ekspozicijski, deskriptivno."

Nije, priča, znatnije bila uključena u nastajanje zagrebačke predstave, za razliku od one u Londonu.

"Bila sam u veljači na nekoliko prvih proba koje se obično provode tako da se sjedi oko stola čitajući tekst i da se o njemu puno razgovara. To su trenuci kad mi se čini da ne postoji ljepše zanimanje na svijetu od ovog mojega, koje mi ponekad, eto, omogući doći na posao u neku prostoriju u kojoj je puno zanimljivih, pametnih i duhovitih ljudi, i s njima kopati po tekstu, saznavati njihove asocijacije i priče njihovih obiteljskih povijesti, dijeliti uzbuđenje da radimo nešto zanimljivo i vrijedno."

Pri postavljanju drame u National Theatreu sudjelovala je na velikom dijelu proba.

"Ono što me u toj kući fasciniralo jest to da imaju mnogo ljudi i odjela koji rade na popratnim programima, što idu uz svaki postavljeni komad. Rade razne seminare na teme iz komada, radionice za mlade ljude, mnogo je tih popratnih programa koji podupiru recepciju komada i nude publici različite interaktivne načine sudjelovanja, a ne samo da dođu pogledati predstavu. Jasno da za to treba jako puno sredstava, ljudi, planiranja, ali to je zaista fantastičan dodatni bonus."

Dramu koja je, unatoč različitim povijesnim kontekstima koje spominje, prije svega saga o obitelji, britanska je publika dobro prihvatila.

"Ono što mi je bilo zanimljivo primijetiti jest to da u našem mentalitetu i načinu izražavanja postoji jedna razina direktnosti, možda čak i neke benigne svadljivosti, koja se vidi u načinu na koji formuliramo rečenicu, u tome kakve izraze biramo, ne nužno i u tonu. Ta naša direktnost ne znači nužno uvijek i agresiju. No, u engleskom, koji je notorno indirektan, gdje je kultura komunikacije indirektna, takve formulacije navode glumce na agresivnu interpretaciju. Bilo ih je teško uvjeriti da idu protiv svog instinkta i da riječi obojene ironijom, pa čak i nekim uživanjem u verbalnoj konfrontaciji, nisu agresivne. Interesantno mi je bilo vidjeti kako nešto što ja doživljavam kao najnormalniju obiteljsku razmiricu oko stola, nikako posebno agresivnu, glumce koji pripadaju drugačijem mentalitetu navodi na bitno drugačiju interpretaciju."

Prošlo je godinu dana otkad je nagrađena sa Susan Smith Blackburn. Koliko je činjenica da je dobila nagradu za koju je već i nominacija bila velika stvar, utjecala na njezin rad? Je li joj donijela dozu samopouzdanja ili, pak, stavila dodatni teret velikih očekivanja u realizaciji novih projekata?

"Nagrade imponiraju, pogotovo takve koje zaista nose neko objektivno priznanje i značenje. Sigurno pridonose samopouzdanju. Najbolje su, naravno, kad su novčane. No, na slavi nagrada teško je dugo živjeti, osim, eventualno, na Nobelu i Oscaru, ali čak i to, čini mi se, prođe. U ovako velikim sredinama poput Londona, a London je jako povezan i s Amerikom, pa je to onda još širi, veći prostor rada i suradnje, ljudima su potrebne neke referentne točke, i u tom smislu je jako dobro takve stvari, poput ove nagrade, imati u CV-u."

Najmlađu generaciju žena u drami čine dvije sestre u tridesetima. Mlađa, Lucija, konformistički je spremna prilagoditi se svijetu i vrijednostima koje do jučer nisu bile njezine, u vlastitim očima ekskulpirajući se egzistencijalnom brigom za sebe i obitelj. ("Svi ćete pasti meni na grbaču jer sam ja jedina bila dovoljno inteligentna da se adaptiram."). Starija, Alisa, tranziciju u društvu i promjene na bliskim joj ljudima promatra s ironičnim odmakom, došavši nakratko kući iz inozemstva.

"Alisu sam iskoristila kao neku vrstu mosta prema engleskoj publici. Ona se vraća kući usvojivši navade, običaje i vrijednosti ovog britanskog, zapadnog svijeta. Tu mi je bio praktičan jedan takav lik. Lik osobe koja se vraća kući iz velikog svijeta i nosi drugačiji pogled na dom čest je motiv, jer je vrlo plodan za dramu. Taj autsajderski pogled automatski stvara mogućnost dramskog konflikta, što je osnovna jedinica dramske radnje. Otud i meni Alisa."

Koliko je u Alisi i je li i autobiografskog pogleda na Hrvatsku iz njezine, izmaknute perspektive?

"Sigurno da je u tom liku i mojih previranja koja idu iz pozicije nekoga tko ponekad ima osjećaj da ima dva doma, a ponekad da nema niti jedan. Puno sam se bavila pitanjima koliko i gdje čovjek pripada, pripada li tamo kamo je otišao, ili tamo otkuda je otišao. Ta me pitanja opsjedaju. Što se tiče Alisinih komentara i zamjeranja drugima, obitelji, ima tu onoga što i sama primjećujem kad dođem u Hrvatsku. Recimo, taj masovni konformizam u odnosnu na vjerske običaje koji Zagreb čini sve provincijalnijim. Pa onda taj običaj naših ljudi da imaju opće poznavanje svega, dosta paušalne stavove zapravo, ali ih agresivno objavljuju; često misle da sve znaju najbolje, a imaju puno predrasuda o drugim narodima, o tome kako se vani živi i radi, uskogrudno gledaju na sve što je drugačije, od manjina do rasa, da ne govorimo o seksualnoj orijentaciji."

Trinaest je godina u Londonu, iako je u Hrvatskoj često; bilo je faza u kojima joj se, kaže, činilo da zapravo živi i u Zagrebu i u Londonu. Iz te, samo djelomično izmještene pozicije, kako vidi Hrvatsku?

"Čitava atmosfera koja se posljednjih nekoliko mjeseci događa u društvu, u kulturi, zastrašujuća je. Ti napadi na umjetnike, na Olivera Frljića, Antu Tomića, službene reakcije na te događaje, ili njihov izostanak, potpuno su nedopustive. Zbog statusa na Facebooku Nina Violić je primala prijetnje. Činjenica je da postaje sve jasnije kako postoji jedan ispravan način mišljenja, a svaki drugi izražavate 'na vlastitu odgovornost', i da to ima prilično opasne konotacije.

Iako smo slične stvari i ranije gledali, gotovo da se ciklički ponavljaju, uvijek čovjek ima nadu da će se društvo kretati prema naprijed, da ćemo naučiti lekcije, biti progresivniji. Možda je stvar u tome da su reperkusije na neprihvatljive poteze i pojave rijetke. Život na zapadu nije idealan, niti se ovdje pliva u pravdi i zaštićenosti, ali imam osjećaj kako ljudi vjeruju da se donekle mogu pouzdati u pravne institucije, da imaju u njih povjerenje, koje su građani u Hrvatskoj, čini mi se, izgubili. To je svakako iskustvo moje obitelji. Povrh toga, kad je riječ o skandalima u javnosti, na zapadu postoji trenutak iza kojeg nema natrag. Postoje razotkrivanja od kojih se ne možete oporaviti. To u Hrvatskoj nije slučaj."

Napisala je novu dramu, "zove se '64 Shots', ne mogu vam objasniti zašto jer bih otkrivala sadržaj". Čeka je, dometne, "još nešto rada na njoj. Taj se komad uglavnom bavi bračnim, partnerskim, roditeljskim odnosima i promjenama zadanih, tradicionalnih uloga u tim odnosima. Razrađujem i nekoliko ideja za TV serije koje se također bave sličnim temama, novim oblicima partnerskih zajednica i općenito preživljavanjem u suvremenom svijetu."

Karolina, kći endehaovca koji je pred partizanima pobjegao u Argentinu, žena koja nacionaliziranu roditeljsku kuću, nakon povratka iz umobolnice, dijeli s obitelju nekadašnje im sluškinje, u jednom trenutku kaže: "Čitam Hamleta. Od Williama Shakespearea. Jako je interesantno. Navodno su tam, u Engleskoj, svi munjeni. Tak on veli. Tko zna, ako ne budem mogla tu ostati, možda da tam odem." Je li Engleska danas dobro mjesto za emigrirati? Koliko se zemlja u koju se doselila na studij, potom ostala, razlikuje od ove u kakvoj danas živi?

"Ne znam postoji li danas igdje zemlja u kojoj je dobro biti imigrant. Migranti nisu nigdje dobro došli, osim eventualno bankari, investitori, ljudi krupnog kapitala koji su valjda dobrodošli svuda, iako baš oni ne bi trebali nigdje biti dobrodošli. Sasvim je moguće da ću se ja zbog posla seliti i nekamo drugdje. Jer, kad niste tamo gdje ste rođeni, uvijek postoji pitanje pripadnosti, uvijek postoji preispitivanje bih li išla negdje drugdje."

Autoricu brojnih nagrađivanih drama, često izvođenu širom Europe, bije glas da ima veliku, samonametnutu, radnu kontrolu; kažu pisanje doživljava kao vrlo strukturiranu profesiju. Kako joj je pošlo za rukom izgraditi takav odnos prema poslu u kojem mnogi sjede i čekaju - inspiraciju?

"Bio je to dugotrajan proces. Nisam uvijek bila takva, kao školarka bila sam kampanjac, ne baš disciplinirana i u drugim aktivnostima, na primjer u sviranju klavira. Ali, ja danas živim od pisanja. To je vrlo nesiguran i neizvjestan poziv, pa ako hoću živjeti od njega, ne mogu si priuštiti da čekam da dođe inspiracija. Imam egzistencijalnu potrebu koja me tjera da ozbiljno pristupam poslu. S druge strane, zapravo i onako ne volim gubiti vrijeme. Strašno mi je tratiti vrijeme u bilo kojem smislu. Imam jako puno tema, puno stvari o kojima želim pisati, kojima se želim baviti, i to je moguće postići jedino disciplinom; jer proces pisanja nije lagodan, nije ugodan. To nije razonoda."

Kako izgleda rad na nekom komadu prije no što počne pisati, od čega kreće, na čemu gradi, gdje istražuje?

"Prvo su tu natuknice, pa komadići dijaloga, razmišljanja koji je pravi medij za tu ideju, je li riječ o drami, filmu, seriji, priči... ovisi o temi. Potom dođe faza istraživanja, koja se razlikuje od teme do teme. Nekad je to čitanje knjiga, nekad je intervjuiranje ljudi... Ta je faza vjerojatno najugodniji dio posla. Zanimljiva je, otvara nova područja, jer svaka nova knjiga je put u sljedeći izvor. I onda dođe trenutak kad se moram suočiti s time da je bilo dosta istraživanja, da treba sjesti i pisati, prvo strukturirati priču, a onda ju početi ispisivati."

Kako je nastajala "Tri zime" prije no što ju je krenula pisati?

"Prvo sam ispitivala, sakupljala neke motive, priče, sjećanja iz moje obitelji i iz obitelji prijatelja, pogotovo prijatelja koji su starije generacije, koji su bili živi u vrijeme Drugog svjetskog rata, i onih koji se sjećaju još i priča svojih roditelja, baka i djedova što sežu negdje do početka 20. st. Čitala sam i dosta literature o ženama, literature koju su pisale žene. Recimo, fascinantna je knjiga 'History of Women in the West', to je nekoliko ogromnih svezaka. U zagrebačkoj Nacionalnoj biblioteci sjedila sam i iščitavala časopise s početka 20. st., pa sve do negdje 1980-ih. Zanimljivo je pratiti promjene u društvu, u svijesti, modi, običajima, savjetima koji se daju ženama kroz tih stotinjak godina. Našla sam u časopisu Domaće ognjište iz 1911. fenomenalno pismo žene koja piše o tome što to znači biti žena, pogotovo žena s jasnim glasom i željom za ravnopravnošću. To me pismo potpuno fasciniralo. Prevela sam ga na engleski i objavila u popratnom materijalu za 'Tri zime' u National Theatreu. Pisano je duboko preciznim, samosvjesnim glasom koji pogađa u središte. To pismo suvremeno je, aktualno i danas."

Tekst je objavljen u 58. broju magazina Svijet

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:27