U KNJIŽARAMA

S KRLEŽOM O SVEMU Povodom izlaska knjige Enesa Čengića u dva sveska

Čengić nam je dopustio da Krležu i njega slijedimo sve do Plesa, da slušamo o čemu Krleža priča motreći zrakoplove

Kada je slavni novinar Enes Čengić (Foča, 1926. - Zagreb, 1994.), tada važni šef sarajevskog Oslobođenja - dopisnik i direktor te novinske kuće za SR Hrvatsku i Sloveniju, autor niza zapaženih knjiga - objavio svoje memoare “S Krležom iz dana u dan I-IV” (1985.) bio je to kulturni događaj prvoga reda. Poslije Matvejevićevih “Razgovora s Krležom” (1969), to je bio prvi “svakodnevni” kontakt s velikim piscem.

Druženje s Titom

Ako se Matvejević bavio, prvenstveno, Krležinim pogledima na književnost, umjetnost i ključna politička zbivanja, Čengić nas je uveo u dom obitelji Krleža, na Gvozdu, upoznavajući nas ne samo s Belom, njegovom suprugom, već i s njegovom kuharicom, tajnicom u Jugoslavneskom leksikografskom zavodu i vozačem.

Dopustio nam je da Krležu i njega slijedimo sve do Plesa, da promatramo i slušamo o čemu ostarjeli dječak Miroslav Krleža (1893-1981) priča motreći zrakoplove što odlaze na sve dalje, i dalje odredište.

Zahvaljujući jednodimenzionalnoj socijalističkoj propagandi, a unatoč boljim pojedinačnim namjerama, u Čengićevu četveroknjižju zanimala nas je prvenstveno Krležina relacija s “najvećim sinom naših naroda i narodnosti”, s Josipom Brozom Titom.

Jer, dio Krležine aureole činilo je njegovo druženje s Titom kome smo mi pjevali, često ni ne znajući da ga biografska izdanja u inozemstvu jednostavno nazivaju - diktatorom. Ali, zbog toga Čengić nije provodio dane i dane s ovim piscem.

Ljudski lik

Knjiga “S Krležom iz dana u dan” osvojila je čitatelje baš svakodnevnim detaljima iz života jednog mudrog i osjetljivog starijeg čovjeka, druga Krleže. A to se dogodilo zahvaljujući Čengićevu umijeću da s Krležom godinama razgovara, i još više da te razgovore oblikuje, potom, u čitko štivo. Najedanput se vidjelo da i naš veliki pisac živi u ljudskoj koži poput svih drugih. To može danas izgledati banalno, i naivno, no u ono vrijeme bilo je praktički nedokučivo bez pomoći trećega, Čengića.

Napokon, i Predrag Matvejević pojavio se kod Krleže kao novinar-intervjuist, pa makar pariškog Le Mondea, baš kao Čengić Oslobođenja. S time što je drugi od njih dvojice baš radio na tome da prvom piscu našeg socijalizma, kao što je htjela Partija, osigura ljudski lik. U tome je Čengić uspio do te mjere da bi bez njegovih zapisa Krleža bio netko mnogo, mnogo dalji.

Dva predgovora

U izboru iz Čengićeva magnum opusa - koji je u dva sveska za ovo izdanje Jutarnjeg lista priredila njegova kćerka Silvana Čengić-Voljevica - toliko je Krležinih mudrolija da ih jedva možemo novinski predstaviti. One i danas potvrđuju, skoro 30 godina od objavljivanja prvoga izdanja, istinske razloge zbog kojih je Krleža izabrao Čengića, ali i zbog kojih se Čengić odlučio za Krležu. Uz napomenu, da ovo izdanje Jutarnjeg donosi predgovor Ivana Lovrenovića iz prvog izdanja, kao i novi, aktualni predgovor Bože Rudeža.

Ban Jelačić

Kada je umirao taj silnik, prema zapisima njegova biografa, generala Josipa Neustädtera, koji je zapisivao sve što je ban govorio, posljednje su Jelačićeve riječi bile: ‘Moja snaga je u tome da nitko ne zna što sam ja mislio.’ Ni umirući se nije usudio priznati da je zapravo bio antihabzburgovac.

Ćosić, Dobrica

Čitam knjigu Dobrice Ćosića Moć i strepnje. Čitam i nalazim mu pandan u Filipu Lukasu iz tridesetih godina kada piše o propasti Hrvata i Hrvatske. Nije to sve slučajno.

Djetinjstvo

- Nedavno sam, Krleža, ponovno čitao vaše Djetinjstvo u Agramu. Pa to je sjajno.

- Ne znam je li sjajno, ali je sentimentalno. Možda previše sentimentalno. Taj tekst je nastao u posebnim uvjetima, u mjesecu julu 1942. Pisan je kroz suze čovjeka koji očekuje smrt.

Fikcija i stvarnost

- Neki su postavili pitanje je li lik Joje oblikovan prema Augustu Cesarcu.

- Literatura je fikcija, prema tome nitko se tamo ne može potpuno identificirati. Recimo Anu Borongay komponirao sam na osnovi priča o poznatoj madžarskoj poetesi Ani Lesznai kakvu mi je u razgovoru predstavio i prikazao Ervin Šinko, a da tu damu nikada u svom životu nisam sreo ni vidio; Šinko je s njom prijateljevao i objavljivao joj pjesme sve dok nije odselila u Ameriku i tamo se udala.

Gvozd

- Odakle ovom dijelu Tuškanca ime Gvozd?

- Pa brate, prema Gvozdu na Petrovoj gori gdje je poginuo posljednji hrvatski kralj narodne krvi Petar Svačić. Poginuo je na onom Gvozdu braneći Hrvatsku, a ja ću poginuti ovdje - kaže Krleža smijući se.

Jezici, strani

I francuski i njemački učio sam prvo u gimnaziji, a onda kasnije prihvatio kao svoje jezike i sasvim mi je svejedno govorim li francuski, njemački, madžarski ili hrvatski.

- Jeste li znali madžarski kada ste pošli u Pečuh?

- Znao sam njemački, a madžarski sam tamo naučio.

Karadžić, Vuk

Čast Vuku, mnogo je toga načinio i valja ga po djelu smjestiti u mjesto i prostor koji mu pripada, ali pisati da je on stvorio i hrvatski jezik, pa to je besmislica. Hrvati su potpisali bečki dogovor o jeziku, ali ovdje postoji kontinuitet jezika i literature više stoljeća prije Vuka. O tome sam progovorio uz jedan jubilej Vuka i nisam siguran da bih danas u socijalizmu takav tekst mogao objaviti, a da ne upadnem u velike neprilike.

Kraj posla pisanja

Beletristički rukopis nije gotov dok mi tri puta ne dođe “pod pero”, ali ni to nije sve. Rukopis je završen kad je autor mrtav ili kad konačno digne ruke od njega.

Kult mrtvih

Pogledajte samo tu silnu gomilu suhog cvijeća na smetištu. Milijuni, stotine milijuna, milijarde na groblju - uzrujava se Krleža. - Da se taj novac sakupio mogla se sagraditi bolnica ili starački dom, ovako sve ode u dim. Ali što se tu može. Ljudi njeguju kult mrtvih.

Ljubav

Vole se ljudi. Vole se i svima nam pokazuju kako se vole. Pa dobro, treba se voljeti, jer je ljubav ono najplemenitije u čovjeku, ali ljubav prema svemu pa i prema cvijetu u čaši vode. No u ovom našem čudnom vremenu najveći broj ljudi se prema ženi i prema ljubavi uopće ne odnosi na ljudski način. Mnogi idu na žene kao na klozet da se otarase stanovitih bioloških supstanci, a nije sve u seksu.

Manjine

Kad je u Parizu izišao Banket u Blitvi, Malraux mi je poslao pismo s pohvalama romanu za koji nisam baš siguran da ga je pročitao…

- Austrijanci su ipak napravili, kao što ste čitali, popis manjina.

- Da, napravili su, a čitao sam i izjavu poglavara Koruške koji za slovenski jezik kaže “minijaturni jezik jednog minijaturnog naroda”. Zanimljivo je to. Odumiru manjine i utapaju se u veće nacije. Eto, ispada da Slovenaca u Austriji ima sve manje, pa i Gradišćanskih Hrvata. U Madžarskoj je danas ostalo još jako malo Srba i Hrvata, a sve ih je manje. Možda su to i normalni procesi, ne znam.

Meštrović, Ivan

Danas se tek može sagledati sva Meštrovićeva veličina. Njega bi trebalo oprati od političkog blata pa da zablista u svom svojem sjaju, oprati od njegovog političkog angažmana, od njegove proze i drugih tekstova. Jer, bilo kako bilo, Meštrović je među najistaknutijim predstavnicima moderne skulpture, ne samo u nas nego i mnogo šire.

Mošinski, Adolf

- Nisam se navikao da je to Nazorova ulica. Ona me sjeća na Adolfa plemenitog Mošinskog. Ranije se zvala po njemu.

- Tko je bio Mošinski?

- Porijeklom poljski plemić. Rodio se 1843. i bio je gradonačelnik Zagreba kad sam se ja rodio. Za jedanaest godina, koliko je bio na toj dužnosti, udareni su moderni temelji ovome gradu. Predano je radio na osuvremenjivanju komunalija, gradio škole, pa i onu na Trgu Khuena Hedervaryja, današnjem Rooseveltovu, u koju sam i ja išao, zatim Umjetnički paviljon na Trgu Franje Josipa iliti Tomislavovu trgu, Hrvatsko narodno kazalište također je građeno u njegovo doba, uredio je parkove, dakle od palanke učinio je grad i napravio sve ono što se već zove moderni Zagreb godine 1914.

Novosadski dogovor

Potpisao sam Novosadski dogovor i toga se danas stidim. Niti sam bio u Novom Sadu, niti sam sudjelovao oko donošenja tog pravopisa. Bio sam jednostavno u situaciji da ga moram potpisati, a jezik se ne pravi nikakvim administrativnim prisilama, već se formira kao sveukupna kulturna baština i dostignuće jednog naroda.

Prevođenje

Netko je rekao davno da je kod prevođenja poezije sličan slučaj kao kod žene: ‘Ako je vjerna nije lijepa, a ako je lijepa nije vjerna.'

Proust, Marcel

Proust nas je frapirao jednako kao Joyce. Njegova nas je urbanizirana proza fascinirala, mene i moju generaciju, prema ruskoj prozi, kojoj smo dužni naše prve literarne utiske. Tolstojevi aristokrati su stereotipni kao voštane figure: kod Prousta, naprotiv, realnost se pretvara u san.

Puk, i jezik

Poznavajući, da kažem, svoj puk i pišući svoje djelo, pokušao sam mijenjati i jezik tog svog puka, dići ga, dakle, iz njegovog folklornog miljea na drugi nivo, pokušao sam progovoriti na intelektualan način i sada vidim da nisam u tome uspio. A kad sam tako progovorio, nisam bio sam. (...) Jezik nam, po svemu sudeći, postaje još folklorniji.

Queneau, Raymond

Mnogo sam i ja toga napisao što neće možda biti objavljeno. Imam negdje jednu takvu bilješku o Raymondu Queneauu, francuskom romanopiscu, esejistu i pjesniku, čiji je crni humor izvanredan i koji je bio neobično zaokupljen sudbinom francuskog jezika. Duh izuzetne pronicavosti i kulture, on je bio u stalnom eksperimentu, a izvanredno djelo u tom smislu su njegove Stilske vježbe koje ovdje, ne baš tako dobro prevedene, igraju na sceni teatra ITD.

Rat

U ratovima se u prvom redu javlja ljudska glupost. Ljudska glupost je sama po sebi elementarna, ogromna, svakodnevna pojava, a čini se da rat djeluje na ljudsku glupost kao grmljavina na gljive: ona niče na svim stranama sablasno.

Sam protiv svih

Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga bi trebalo pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za komuniste zato što nisam došao u partizane. Za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.

Starci

- Nije lako starcima, a nije ni onima koji ih trpe. Još nekako ide kad starci imaju kakav-takav testament pod guzicom, još se poneko mota oko njih, pazi ih i pravi im društvo, a ako nema, ostavljeni su sebi na milost i nemilost.

- O, kako su plesale moje tetke oko pokojnoga djeda - priča Bela - jer su znale da ima para, a kad je umro sve ih je, uključujući i moju majku, razočarao. Njima je ostavio toliko da mogu kupiti po jednu crnu haljinu i po vijenac za njegov odar, a sve je ostalo poklonio sinu.

Ujević, Augustin

Kad sam u aprilu 1926. u ‘Obzoru’ objavio esej o lirici Ljube Wiesnera odbio mi je pozdrav i više nikada nismo razgovarali. Ne znam kakva bi tu moja odbojnost mogla biti. Kakva odbojnost, pitam Vas? Možda ravnodušnost! A Wiesnera smatram zaista značajnim našim pjesnikom i u svakom slučaju boljim od Ujevića.

Uzelac, Milivoj

U grafici, ilustraciji knjiga i tekstova kod nas mu nema ravna. Uređivao je neko vrijeme izloge zagrebačkih trgovina i tu je bio nenadmašan. Sjedeći u društvu, od šibica i krpica znao je napraviti što ste željeli: vojsku, Napoleona, kočije, konje, čudo jedno! Svakako je naš najbolji slikar erotskih motiva.

Varaždinac

Kad je jedan historičar - klerik - pisao o značajnim imenima koji su porijeklom Varaždinci, mene je izostavio, jer sam ja njihova sramota, a zapravo sam i po ocu i po majci Varaždinac. I jedni i drugi djedovi i bake su također Varaždinci. Djed po majci, poznato je, bio je zidar, sazidao je mnogo kuća po Varaždinu, pa i kuću u kojoj se rodila moja majka. Sate i sate sam gledao kako on slaže ciglu. I danas volim zastati kod građevinara koji zidaju ciglom.

Vrijednost umjetničkog rada

Za cijela svoja Sabrana djela, sve što sam u životu, u ovih šezdeset godina napisao, ne mogu naplatiti šezdeset milijuna dinara, a Generalić (Ivan) dvije slike koje napravi za sedam dana proda za šezdeset milijuna.

Zagreb, za budućnost

- Poslao sam mu (gradonačelniku Ivi Vrhovcu) skice i prijedlog akcija koje bi u Zagrebu trebalo izvesti.

- Koja je glavna?

- Prema mom planu trebalo bi Trg republike proširiti, zatim porušiti zgrade s desne strane Ilice, tamo gdje je NA-MA sve do Mesničke i dolje od kazališta do Ilice onaj stari blok, a zeleni pojas pod Gričem urediti kao park s fontanama, itd.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 00:23