Dirljivi oproštaj od Richtmanna - prijatelja, Židova i komunista

Biti grbav. Nositi svoju grbu pod tkaninom svoga odijela u društvu negrbavaca.” “Čifut.” “Slušati: vrijednosti svinje ili Židova mogu se procijeniti tek pošto su krepali.” “Biti krezub i tražiti svoje zubalo po podu.” “Biti ušljiv, poderan i neokupan (…) sa raskopčanim diskretnim vratašcima na pantalonama, te svatko ima pravo da ti žrvnja po utrobi.” “Zaudarati kao Židov”. Ima još?

Ima, od istog pisca, neočekivano baš od Miroslava Krleže, jer o židovskom pitanju inače nije pisao, trajno zaokupljen arhipitanjem ovih prostora, Hrvatima i Srbima.

“Sjediti na optuženičkoj klupi decenijama, (…) inkvizicije, krematorija, ustajati pred dostojanstvom tzv. pozitivnih zakona i u robijaškom pozoru, s palcima na šavu od pantalona, sa stegnutom petom i ukočenim koljenima - sa jezikom za zubima, slušati kako perike, plastroni, viteški oklopi, antičke toge, raspela, knjige, papige, ljudi, gipsane figure, simboli pravde i morala, dvoglavi orlovi, heraldički simboli, suvremena štampa, javno mišljenje, crkve i moćne državne organizacije, političke masovne partije i rasni pokreti izriču osudu da sam ja čovjek kojem je djed Abraham Samuel, majka Sara, kriv, jer nijesam doduše ubio ni muhe, ali sam se rodio kao Židov, te prema tome zaslužujem najperverzniju kaznu koja se može zamisliti…”

Istraživanje za dramu

Gornje rečenice citiramo iz prvi put, ekskluzivno objavljena Krležina eseja, koji je naslovio “Ad: Z. Richtmann, 1940. oktobra: Kontrapunkt Egona Blithauera - neobjavljeni Krležin rukopis o prijatelju i suradniku Zvonimiru Richtmannu, 22. 9. 1901, Zagreb - 9.7. 1941, Zagreb.”

Objavljen je u časopisu Gordogan, zima jesen-2014., kao najzanimljiviji dio temata posvećnog Krležinoj ostavštini koja je, po Krležinoj želji, bila pohranjena u NSB- te otvorena 20 godina nakon Krležine smrti. Osim relativno poznatog korpusa “Marginalija”, opsežnog kataloga i ponekog kratkog teksta od tad pronađenog nije objavljeno gotovo ništa.

Kako je došlo do tog Krležina teksta i njegova objavljivanja objašnjava glavni urednik Gordogana Branko Matan. On i Božo Kovačević krajem sedamdesetih Richtmanna su istraživali praktički od nule, s magnetofonom i povećalom… za dramu koju je Matan tada pisao. U dnevničkim zapisima iz 1943. Krleža spominje Richtmannov “solilokvij” iz 1940. i kaže da taj solilokvij “ne treba zaboraviti.”

“Odmiče historija kao stari fijaker, tap, tap, tap. Zvonko, adio, nisu te htjeli! Solilokvij Zvonka R. oktobra 1940. ne treba zaboraviti. To je oporuka. Umro je kao pas!” zapisao je Krleža.

Biti Židov

Zvonimir Richtmann (Zagreb 22. IX. 1901. - Zagreb 9. VII. 1941.) publicist, filozof i fizičar, sin trgovca jajima i lisičjim kožama u provinciji, a u malom gradu Agramu sapunima i đinđuvama za sluškinje; tehnički školovan u Beču, humanistički u Zagrebu. Objavljivao u lijevom tisku, pa i Krležinu Pečatu. Interesira ga psihoanaliza, problem determinizma i Heisenbergove relacije neodređenosti te Einstein. Više puta politički zatvaran. Jedan od protagonista znanog Sukoba na književnoj ljevici, između dogmatskih i liberalnih komunista. Pripadajući drugima, proglašen trockistom i revizionistom; Krleža se zauzeo za njega.

Zvonimir Richtmann

Banovina Hrvatska uhapsila ga je kao komunista 30. 3. 1941. i bacila u zatvor na Savskoj pa u logor Kerestinec, gdje ga drugi komunisti “drugog tabora” bojkotiraju šutnjom. Na svoj zahtjev prebačen u drugu sobu.

Ustaše su ga strijeljale 9. 7. 1940. na Dotrščini zajedno s B. O.Pricom, O. Keršovanijem i drugima, po “senatu priekog suda”, kao “jednog od začetnika ubojstva redarstvenog agenta Ljudevita Tiljka.”

Branko Matan ekskluzivno je za Jutarnji rekao: “Richtmann je bio čovjek silnoga šarma, mnogima neodoljiv, posebno ženama.Brz na jeziku, specifičnog humora, spoja dobroćudnosti i bodljikavosti. U međuratnom Zagrebu kao intelektualac bez sumnje jedna od najjačih pojava. Premda prirodoznanstvenik, najintenzivnije je živio s literaturom, njezinim svjetskim vrhuncima, još više s glazbom. Obožavao je Mahlera.

Da je u nas napisana Krležina iscrpna biografija, vjerujem da bi jedno najljepših poglavlja u njoj bilo poglavlje o prijateljstvu s Richtmannom. U doba velikih samoća, u vrijeme pakta Hitler-Staljin, oni postaju jedan drugome veoma bliski. Pomalo kao dva brodolomca. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je Krleža razgovarajući s Richtmannom prvi put imao priliku zaviriti u temu židovstva posve neposredno, otvoreno, iza kulisa, bez ikakvih prikrivanja.”

Kada je otvorena Krležina ostavština u NSK, Matanu je ostalo samo da “posluša” Krležin “poziv” (iz dnevnika 1943., objavljen u Forumu 1972.) i potraži solilokvij koji je, pretpostavlja, Krleža jedini od Richtmanna i čuo i zabilježio onim svojim malim “buhicama”, a kasnije razradio te “isti čas gurnuo u najdublju ladicu i dugoročno arhivirao.” (Ipak je Richtmann bio persona non grata.)

I - našao ga je!

Što znači biti Židov danas (40-ih godina prošlog stoljeća) u samoj židovskoj zajednici, jedno je od pitanja kojim se nađeni tekst bavi:

“Biti Židov danas, u ovim međunarodnim evropskim stvarnostima oko nas, možda je sudbonosnije i svakako očajnije za one ljude koji nijesu samo Židovi, nego i Evropljani, pak nemaju prema tome nikakve magične, praznovjerne iluzije o naročitom značenju i smislu svoje židovske misije (…) čovjek koji ne živi više u svijetu hiromantije i astrologije, Židov, materijalista, kojemu Sinagoga isto tako ne govori ništa kao što savremenim ljudima ne govori više ništa pojam crne mačke ili ribe u snu, to znači biti dvostruko proklet: kao bezbožnik na liniji vjere, kao i veleizdajnik Talmuda. Biti Židov, kome je dosadna simbolika macesa ili pesaha, ne govori više nego isto takvom Nežidovu (koji se danas u patetičnom, samodopadnom smislu zovu Arijcima) zvonjava crkvenih zvona u nedjelju prijepodne, božićni kolač ili uskršnja jaja, biti Židov uprkos svoga moralnog ili intelektualnog uvjerenja jer to Židovi ili Nežidovi oko čovjeka tako hoće…”

Slikovito i silovito

Kao iluzoran Kreža vidi eskapizam “kakve male, filistarske Židovke na terasi Esplanade ili Splendida, koja misli da se je spasila Galuta jer pije bijelu kavu u čaši s double-šlagom i jer joj na prstima blistaju briljanti i jer šije svoje haljine u first class salonu kod Ženke Singerove…”; za Krležu je to samo zrnce pijeska u “antisemitskoj klepsidri” koja protiče kao što protiču sve sredovječne predrasude oko nas, od kojih su “najsudbonosniji pojmovi mraka i gluposti ljudske…”.

Da je Krleža radio na tom rukopisu i nakon 1941. govore i rečenice poput “kretati se u saccou sa žutom krpom na lijevom ramenu, nositi na sebi čifutski Signum, ići na rendez-vous s Hrvaticom, Madžaricom, Srpkinjom, Njemicom…”, a osjećati na ramenu žutu kružnicu (premda je zapravo danas još tamo ni nema), biti Židov to je dakle “neka vrsta neurastenične povrjeđenosti, koju znaju svi koji osjećaju da im se događaju bilo kakve neprilike.”

Krleža je tekst o Richtmannu (ili: po Richtmannu) napisao nadahnuto, slikovito i silovito, kao da uživa u ružnoći svega čega se dosjeti: židovskih crta lica; priglupog kancelista kome “grubi nokat palca” kuca po krsnom listu nekrštenog nesretnika, pa do moralne osude samog Židova koji “skidajući šešir našem znancu, za koga smo uvjereni da nas prezire kao naročite čifutske smrdljivce, a mrzeći u sebi čovjeka koji je neko veče upotrijebio u društvu riječ ‘građani izraelitske vjeroispovijesti’ da nas ne povrijedi vulgarnim izrazom Židov, (…) a zapravo je na liniji najbanalnijih pogroma: dobro je da ih malo kolju i da im malo puštaju krv čivutsku smrdljivu i da ih malo peku na roštiljima…”.

Tekst se čuva u NSB. Trajno i svugdje ostaje bitan ne samo kao prilog židovskom, nego svakom manjinskom pitanju.