Počašćen sam što je Dieter Kosslick odabrao moj film da otvori Berlinale, ali najvažnije mi je da smo na premijeri uspjeli okupiti većinu ekipe - skromno je rekao 44-godišnji američki redatelj Wes Anderson, s čijim je filmom “Hotel Grand Budapest” započeo 64. filmski festival u Berlinu.
Zabavna kriminalistička komedija, čija je radnja smještena u tridesete godine prošlog stoljeća u imaginarnoj istočnoeuropskoj državi, dočekana je s odobravanjem na festivalu.
Zweig kao inspiracija
Glavnu ulogu slatkorječivog promiskuitetnog conciergea, koji posebnu pažnju poklanja ostarjelim bogatašicama, Anderson je dao engleskom glumcu Ralphu Fiennesu, s kojim prvi put surađuje, ali je ostatak filma nakrcao svojim regularnim glumcima poput Billa Murraya i Owena Wilsona.
Zašto ste za ime hotela uzeli Budimpeštu, a ne neki drugi srednjoeuropski grad poput Varšave ili Praga?
- Odgovor na to pitanje nema toliko veze s Budimpeštom, koliko s Hollywoodom. Dok sam pripremao film zamišljao sam ga kao holivudski film iz tridesetih koji je režirao imigrant iz istočne Europe. Prva mi je na um pala komedija “Trgovina iza ugla” Ernsta Lubitscha, čija se radnja događa u Budimpešti. Naslov je posveta tom filmu koji obožavam.
Zašto ste film posvetili austrijskom književniku Stefanu Zweigu?
- Sve do prije osam godina uopće nisam bio svjestan da postoji Stefan Zweig. Slučajno sam u knjižari kupio njegov roman “Nestrpljivo srce”, koji me je oduševio. Uronio sam u njegov svijet te u kratkom roku pročitao sve knjige koja sam mogao pronaći. Film nije adaptacija nijedne njegove priče, ali oblikovan je prema njegovom stilu, a i nekoliko likova ima njegove osobine.
Smiješan Fiennes
Jeste li namjerno dali važnije uloge glumcima poput Ralpha Fiennesa i Tilde Swinton koji nisu poznati po komedijama?
- Ne razdvajam glumce na dramske i komičare. Ako je netko dobar, onda je dobar i u drami i u komediji. Ralpha Fiennesa ne povezujete s komedijama, ali vidio sam nekoliko filmova u kojima je bio izuzetno smiješan. Sjetite se samo filma “Kriminalci na godišnjem”, u kojem glumi opakog mafijaša, a uspio je istodobno biti zabavan i zastrašujući. Isto je i s Tildom Swinton, kojoj možete dati bilo koju ulogu i ona će je učiniti nezaboravnom.
Zanimljivo je da ste i za manje uloge birali iskusne glumce, pa tako za jednu malu scenu u zatvorskoj ćeliji imate Harveyja Keitela, Floriana Lukasa, Karla Markovicsa i Volkera Zacka Michalowskog.
- Nadao sam se da će prihvatiti uloge, ali sam znao da u scenariju njihovi likovi izgledaju beznačajno. Svaki od njih ima možda jednu ili dvije rečenice, što su uloge koje se inače ne dodjeljuju glumcima njihovog statusa. No, oni su bitni za film, pogotovo jer svojom međuigrom mogu uvelike poboljšati ono što sam napisao. Srećom, Harvey je prvi pristao, pa su i ostali slijedili njegov primjer. Baš kao što su ga slijedili kada je odlučio provesti nekoliko dana u ćeliji u kojoj smo snimali njihovu scenu. To je stari, napušteni zatvor, i ja sam im odmah rekao da ne idem s njima, ali se oni nisu dali smesti već su zajedno prespavali nekoliko noći u tom minijaturnom prostoru. Pritom su stvorili cijelu prošlost tih zatvorenika, koju ni ja nisam mogao zamisliti, a sve kako bi što uvjerljivije odigrali tih nekoliko minuta u filmu.
Je li vam teško nazvati glumca poput Billa Murraya ili Tilde Swinton te im kazati da imate savršene uloge za njih, ali da će biti samo nekoliko minuta u filmu?
- Nije previše teško jer takve uloge uglavnom nudim prijateljima. Svi su oni već snimali sa mnom i znaju kako radim, tako da ih ne mogu iznenaditi.
Ponekad se pitam hoće li uloga ipak biti premala za njihovu taštinu, ali, na sreću, to se još nije dogodilo.
Astronauti i kauboji
Koliko vam je bitno da film posjeduje prepoznatljivi stil Wesa Andersona?
- Nikada o tome ne razmišljam. Važni su mi priča i likovi, okruženje u koje ću ih staviti. Činim sve što mogu da ih oživim uz brojne detalje kako bi film bio zanimljiv gledateljima. Ne razmišljam kako bi netko drugi to snimio. Niti pokušavam ostati dosljedan “svojem stilu”. Čak se ponekad i sam iznenadim završenim filmom.
Kako su izgledali vaši crteži u djetinjstvu? Jesu li bili jednako razigrani kao vaši filmovi?
- Volio sam crtati zgrade. Kao dijete sam mislio da ću biti arhitekt. Kada sam malo odrastao, uglavnom sam crtao sebe i prijatelje u imaginarnom svijetu. Ponekad smo bili astronauti, a ponekad kauboji, no nikad nas nisam crtao u realnom okruženju. Inspiracija su mi prvenstveno bili filmovi u kojima sam uživao, pa sam htio i nas staviti u takve priču.
Jeste li i u privatnom životu perfekcionist?
- Kako biste ostvarili svoju viziju, na snimanju morate razmišljati o toliko puno sitnica, paziti i na najmanji detalj, tako da mi je pravo olakšanje kada dođem kući i ne trebam brinuti je li sve u savršenom redu.
Naravno da u svakom mojem filmu možete vidjeti dio mene, ali bilo bi pogrešno kada bih svoj svijet prenio na platno. Kada dođu u kino, gledatelji očekuju da će zaroniti u jedan novi, čarobni svijet, a bili bi potpuno razočarani kada bi taj svijet bio moj život. Kao filmaš pokušavate impresionirati gledatelja, dok u privatnom životu uopće ne brinem hoću li biti zanimljiv.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....