Kako je književni kritičar i teoretičar postao autor bestselera

Preksinoć je umro američki književni kritičar i pisac, sveučilišni profesor Harold Bloom (r. 1930). Objavio je četrdeset vlastitih knjiga i uredio stotine knjiga drugih pisaca, za tamošnju kulturu jako važan posao.

Bez obzira na visoku dob, Bloom je poučavao i pisao, takoreći do zadnjega dana. Prošlog četvrtka održao je predavanje na Yaleu, oslovljavajući studente “djetešce” i gladeći ih po kosi. Tako je, čini se, doživljavao klasike, kao razred genija koje treba voljeti. 2017. i 2018. objavio je po dvije knjige, jednako tako ove godine: “Macbeth: jedno sječivo uma” i “Opsjednuti pamćenjem: unutrašnje svjetlo kritike”. Njegovu posljednju knjigu objavit će Yale do kraja godine, izjavila je njegova supruga Jean.

Za mnoge, pogotovo Europljane, Bloom će ostati posljednji glasonoša duhovno konzervativne Amerike, tako reći posljednji WASP-ovac koji je “ignorirao” žene, genije tamne kože i uopće avangardiste. Ostat će onaj konačni izdanak Nove kritike, što je bila autentični proizvod Amerike, kao i tvrdo-kuhana proza. Dakako, riječ je o književnim kritičarima koji su stasali i živjeli u akademskoj zajednici, jednako kao i mnogi pisci poput Johna Bartha, Toni Morrison, Williama Gassa i mnogobrojnih mlađih.

Najutjecajnija knjiga

Knjige rečene kritičarske, pa i spisateljske zajednice prodavale su se u nekoliko tisuća primjeraka, ali Bloom je bio izuzetak. Njegove knjige dolaze na liste bestselera, a njegova borba za “zapadni kanon” postaje trajna svojina književne i kulturalne sredine, takorekuć dio opće kulture prije njenoga minimiziranja.

U času autorova odlaska, njegovom najutjecajnijom knjigom proglašava se “The Anxiety of Influence”, iz 1973., analiza književnog utjecaja, prevedena na 45 jezika. U njoj je zamjetan utjecaj Freuda, kao i u drugim njegovim djelima. Književno stvaranje doživljava odrazom epohe i predstavlja kao bitku u kojoj se mladi umjetnik - pa baš onaj iz prvog Joyceova remek-djela - bori protiv tradicije, tražeći “onakvu provalu originalnosti koja omogućuje veličinu”. Pomnom čitanju Novokritičara Bloom je pridodao pomno analiziranje, manje proučavao historijski kontekst, a više isticao književnost kao niz tekstova kojima značenje treba odrediti, nadasve u jeziku i složenosti, da ne velim strukturi.

U američkoj sveučilišnoj zajednici pamti se Bloomova “fotografska memorija”. Mogao je citirati biblioteku - znao je napamet cijelog Shakespearea, Miltonov “Izgubljeni raj”, čitavog Williama Blakea, Bibliju, opsežnu “The Fairie Queen” Edmunda Spencera. Proglasio se “monstrumom čitanja”, bio je kadar pročitati i usvojiti knjigu od četiristo stranica za jedan sat.

Kiš i Andrić

“Shakespeare je Bog”, zapisao je ovaj kritičar i teoretičar. “Njegovi su likovi stvarni kao živi ljudi i oblikovali su zapadnjačku percepciju toga što znači biti ljudsko biće” (Shakespeare: Izum ljudskog bića, 1990). S druge strane, za Blooma je Bog, judeo-kršćanski Bog književni lik, koga su izmislile žene koje su živjele na dvoru kralja Salomona i pisale neke dijelove Petoknjižja Starog zavjeta (The Book of J., 1990). S time je Harold Bloom zatvorio krug i definirao književnost golim životom u riječima.

I prethodna knjiga bila je među najprodavanijim. No, trajni bestseler ostaje njegov magnum opus: “Zapadni kanon: knjige i pouke prethodnih razdoblja” (The Western Canon: The Books and School of the Ages, 1994), djelo na koje su pomislili mnogi na vijest o autorovoj smrti. Među kanonska djela Bloom je uvrstio i “Grobnicu za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. Svrstao ga je u razdoblje koje je imenovao Doba kaotičnosti (od 1900. do sada). Na njegovom popisu od oko 850 imena, koja će doživjeti budućnost, našlo se još nekoliko “manje-poznatih” pisaca, primjerice Ivo Andrić i Taha Hussein.

Američki pisci različito su komentirali Bloomov popis. Updikea je ljutilo što je od mnogih njegovih djela samo “Vješticama iz Eastwicka” predvidio “trajnost”. Philip Roth ušao je na popis sa šest djela, što se pripisivalo njegovu prijateljstvu s autorom. Bloom je zanemario Alice Walker, a istaknuo pjesnika J. D. McClatchyja, koji mu je bio student, jednako kao kritičari David Bromwich i Barbara Packer. Bilo kako bilo, Harold Bloom je otišao, doba kaotičnosti se nastavlja.