PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

AHASVER Zlokobni dvadeseti vijek protekao je u njegovu znaku, a moglo bi tako još 27 stoljeća

Gdje god u romanu, fikcionalnoj ili nonfikcionalnoj priči, memoarima i životopisima, nalazite velikog lutalicu i bezdomnika, možete biti sigurni da imate posla s Ahasverom

Ako je prethodnih dvadeset sedam stoljeća prošlo u znaku Odiseja, naš zlokobni dvadeseti vijek protekao je u znaku Ahasvera, a sljedeći, dvadeset i prvi, zasad samo dodatno naglašava ahasversku narav epohe koja bi, možda, mogla potrajati još sljedećih dvadeset sedam stoljeća.

Ahasver nije, kao što pojedini vjernici i svećenici, možda, misle, novozavjetni lik. Priča o njemu pojavila se tek u kasnome srednjem vijeku, u vrijeme kada je europski antisemitizam gradio i nadograđivao svoje moderne mitologeme. Ali i iz zlovoljne i omrzle pameti zna se roditi dobra i tačna priča. Istinita priča.

Dakle, kada su ono Isusa ćerali uz Golgotu, on je, tegleći onu drvenu križinu, pokušao zastati pred kućom nekoga židovskog zanatlije – stolara, kujundžije, ćurčije, što li je već bio – i bit će da je tu malko i zakukao. A znate i sami kako je to moglo biti u ta vremena nenarodnih režima na Bliskom istoku, Židov umjesto da pomogne svom sunarodniku i istovjerniku, koji se tek malo zaigrao s herezom, potjerao ga je s kućnog praga. Ma, prođi me se čovječe Božji! – mora da je rekao. Neka, neka – osvetoljubivo će na to Isus – proći ću ja pored tebe i tvoje kuće, ali tako ćeš i ti prolaziti do vijeka.

I zaista, kako reče, tako i bi! Nesretni Ahasver je od tog dana, pa do kraja svog fatalno predugog života, lutao svijetom, a da nigdje nije našao smirenja, doma ni domovine. Cijeli mu je život bio jedna Golgota, ustvari golgota. (U ovu je svoju priču srednjovjekovni antisemit upleo cijeli židovski narod, stvorivši prispodobu o vječnome Židu, koji luta kroz povijest, ničiji je i nitko ga neće. Ali kada je nakon Holokausta 1948. osnovana država Izrael, metafora se rekodirala i preobrazila...)

Francuski pisac Eugène Sue sredinom je devetnaestog stoljeća napisao zabavni avanturistički roman o Ahasveru, i tako ga učinio slavnim među čitateljstvom. Fjodor Dostojevski je na ozbiljniji i mračniji način Ahasvera ugrađivao u mnoge svoje likove. Recimo, Rodion Romanovič Raskoljnikov, znameniti ubojica babe, u duši je bio Ahasver. Ali prava, velika knjiška karijera ovoga lika započinje u dvadesetom stoljeću, vrlo često i bez svjesne namjere pisca: gdje god u romanu, fikcionalnoj ili nonfikcionalnoj priči, memoarima i životopisima, nalazite velikog lutalicu i bezdomnika, možete biti sigurni da imate posla s Ahasverom. On je početkom dvadesetog stoljeća, tačnije sa svršetkom Velikog rata i raspadom velike višenacionalne monarhije, kada su se pojavile stotine tisuća ili milijuni ljudi bez zavičaja i domovine, izgubio ekskluzivno židovsko obilježje, iako će, sve do kraja sljedećeg velikog rata, ostati dominant­no Židov. U međuratna doba generacija velikih pisaca ponijela je sudbinu Ahasvera: Stefan Zweig, Joseph Roth, Öden von Horvath, Ernst Toller...

Ali književni je dvadeseti vijek započeo s jednim Odisejem: romanom “Uliks” Jamesa Joycea. Do danas, ovaj čitatelj nije sasvim siguran je li Harold Bloom Odisej ili je i on, ipak, Ahasver. Ali za ostale više nema nikakve sumnje – kolone sirijskih izbjeglica, francuski muslimani alžirskog porijekla, Bosanci od svake vjere i nevjere, rasuti i rasijani po svijetu, poput one soli kojom je Odisej solio oranice, svi oni su, uključujući i ovog čitatelja koji se sad javlja u ulozi pisca, sinovi i kćeri onoga umornog majstora koji je Isusu otpovr­nuo na njegovu kuknjavu: “Ma prođi me se, čovječe Božji!”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 19:23