'Da, bio sam na rubu sloma, živčanog, i kakvog sve ne, i najlakše mi se bilo poistovjetiti s likovima redikula...'

Nebojša Lujanović ovih je dana objavio „Južinu“ (Fraktura), roman svojevrsnu posvetu Splitu, ovaj puta iz pera Bosanca koji u tom gradu živi dovoljno dugo i promatra ga na način da o njemu može autentično pripovijedati. Priča je to o gradu koji ne podnosi gubitnike, roman o redikulima, u njemu je i krimića i romanse... Pavle Kafadar, Paško zvani, mlad čovjek, doktor znanosti i umjetnik, razočaran i prevaren, pokrenut će nekontroliranu lavinu događanja u trenutku kad odluči raskrinkati ugledna, a kvarna profesora; ne bi li to napravio uključit će Paško lokalne redikule, torcidaše, branitelje, no krenut će u nešto što vrlo brzo ni sam više neće moći zauzdati, kontrolirati, na površinu će izbiti Split - njegovo lice i naličje, jedan stari zločin, korumpirani gradonačelnik, načelnik policije okrenut mutnim poslovima...

„Pošten odnos prema pisanju značio bi da autor piše o proživljenome, direktno, ili indirektno, da je svoje knjige na neki način odživio. Pa onda umjetnički rekonstruirao. Bilo bi pogrešno to brkati s autobiografskim u smislu izravne faktografske poveznice. To je površan način čitanja. Tako sam i ovu knjigu, kao i prethodne, prvo odživio, pa onda napisao. Da, živio sam i živim u Splitu kao doseljenik. Da, doživio sam slom svih iluzija i ostao ogoljen i pomiren s porazom.

Da, bio sam na rubu sloma, živčanog, i kakvog sve ne, i najlakše mi se bilo poistovjetiti s likovima redikula. To je ona istinska emocija upisana u tekst koju, vjerujem, pažljivi čitatelji osjete, kao što osjete fingirane pozicije. Ostalo je pripovjedni dekor. Prvu ideju o sukobu u Vili Dalmaciji sam imao čim sam se doselio. Tako da sam radio na knjizi onoliko koliko živim u Splitu. Deset godina. Dok nisam osjetio pogodan trenutak da je napišem. Ohrabrio me blizak prijatelj, Renato Baretić. Ako je taj kajkavac iz zagrebačke Dubrave mogao napisati vrlo uspješnu i hvaljenu otočku priču, zašto Bosanac ne bi splitsku“, Lujanović će, govoreći o tome kako je „Južina“ rasla u njemu.

Kakve su to sredine u kojima redikuli postaju nositelji društvenih promjena?

„Nisu u pitanju sredine, Split je samo ogledalo općeg stanja. To je današnji svijet u kojem živimo, a koji je krivo postavljen u mnogim segmentima. A najveća pobjeda tog neoliberalno-kaubojsko-ortačkog sustava je taj što su nas uvjerili da alternativa nije moguća. Iskorak iz matrice kojom smo oblikovani je gotovo nemoguć. Osim onima koji su iz te matrice izlučeni. Luđacima kao krajnjim marginalcima. Oni su u stanju zamišljati drugačije svjetove. Zato nam je kod njih priča o tome kako gušteri upravljaju svijetom i priča o drugačijoj budućnosti jednako (ne)realna. I nama i medijima.

Kada se jedan od njih izdigne kao neka vrsta predstavnika, brzo ga sažvakaju kao redikula kojeg je najbolje ignorirati, i time je njegov potencijal osakaćen. Viđeno već nekoliko puta. Osim u romanu gdje ih je toliko da mogu izazvati priličan kaos u gradu.“, govori autor te dodaje: „Zato roman i koketira s formom krimića. Ali, vrlo neobičnog. Nema počinjenog zločina. Tijekom cijelog romana, čitatelj prati glavnog junaka kako smišlja lažni zločin koji se nije dogodio, kako bi srušio vrh gradske elite, pa i dalje. Izazvao kaos. U taj plan uprege redikule. I čitatelj je na njegovoj strani. Toliko da će se kasnije osjetiti i sam kao redikul što je jedno vrijeme čitanja vjerovao u izglednost njihovog plana.“

Jesu li redikuli doista redikuli ili su oni, u neku ruku, glas razuma i društvene odgovornosti, osobnog morala?

„Redikuli (posavjetovao sam se sa stručnjacima) dolaze uglavnom iz širokog spektra shizofrenije. Ona, na najopćenitijoj razini, znači poremećaj odnosa sa stvarnošću i zahvaća samo jedan spektar ličnosti, dok ostatak te ličnosti može funkcionirati sasvim ‘normalno’. Tako je Tarzan vjerovao da svijetom upravlja ortačka osovina vanzemaljci-gušteri, a u svemu mimo toga je bio sasvim priseban. I kad tako postavite stvari, dobijete da smo svi mi luđaci.

Možda je moje uvjerenje da ovo što pišem ima smisla isto jedan poremećaj odnosa sa stvarnošću, nagriženi dio osobnosti pored kojeg ostatak funkcionira ‘normalno’, ali taj dio baš i ne. Vi nakon čitanja romana, koji ima neku vrstu otvorenog kraja, ni ne znate tko je ustvari redikul u cijeloj priči. Naročito zbog toga što oni koji su tako prikazani na početku, na kraju djeluju najhumanije, a njihovi postupci su čitatelju najsuvisliji!“

Redikuli su odvano dobili posebno mjesto u literaturi što opisuje Split. „ … tim zadnjim simbolima slobode Predrag je podigao pjesnički spomenik („Mjesec iznad Splita“), Mosor novinarski („Zakon pjace“), Dragan Markovina esejistički („Usamljena djeca juga“), ja sam, eto, romaneskni. I čast mi je biti u tom društvu.“

Što od tog današnjeg Splita, koji vam je postao dom, volite? Koje su, osim dobre literature, jake strane toga grada?

„Split je treća lokacija u koju se usidravam; treća sredina koja me oblikovala (pored novotravničke i zagrebačke). I to sada sagledavam kao put sazrijevanja jednog redikula. U romanu, pored pet autentičnih splitskih redikula, nalaze se i još toliko izmišljenih. Ali, svi su oni, to mi je posebno bilo zanimljivo, prikazani u dijakronijskoj perspektivi.

Nešto je dovelo do tog njihovog sloma. A posebno u slučaju glavnog junaka; takozvanog pisca i znanstvenika koji upravo u Splitu doživljava poraz koji ga gura preko ruba. I postaje redikul. Boris Dežulović, kojeg iznimno cijenim, splitsku promociju je završio s dvije ključne rečenice. Jedna je ‘Dobrodošao u redikule, kolega Lujanović’. A druga je: ‘Kako bi rekla Mare Žebon (najpoznatija splitska noćna dama osamdesetih, to jest kako je rekao njen lik u pjesmi omiljenog pok. Predraga Lucića), ne možete nas ni jebat ni platit’. To mi je trebao biti naslov knjige.“

Redikuli su, kaže, bili koordinate njegovih kretanja Splitom.

„Godinama sam uspavljivao i zabavljao djecu u parku, pored klupe na kojoj je sjedio Neno, čovjek koji je živio pričajući događaje koji se nikad nisu dogodili. Na izlazu iz zgrade, uvijek bi naletio na Tarzana, dobroćudnu ljudeskaru od sto dvadeset kila koja je za pet kuna arlaukala kao filmski Tarzan, pa kupovala mlijeko da pola popije, a pola nahrani mačke. Ili obavljao kupovinu pored Marinovog apartmana kojeg on iznajmljuje besplatno svakome tko kaže da je Torcida, dok njegova mater ludi.

Tako su kod njega ljetovali Torcida Koprivnica, Duga Resa i sl.... Jesam li ja sam od njih puno drugačiji? Čovjek pred četvrtim desetljećem koji je predmet ruganja jer sa svim tim diplomama i knjigama nije izgradio ništa, posao, karijeru, stabilnost, budućnost, ništa osim nekolicine tekstova, varljive tvari, na koje netko može sutra pljunuti i sve poništiti? Otkuda mogu znati da i za mene nemaju neki nadimak? Nisam siguran.“

U društvu u kakvome živimo, tko može biti nositelj pobune protiv sistema; gdje eventualno prepoznaje snage koje bi imale snage i volje boriti se za neku pošteniju i humaniju zajednicu?

„Usredotočio sam se na to tko bi uopće mogao zamisliti drugačiji svijet, a kamo li to provesti u praksu. Jedva sam pronašao te pojedince, redikule. Vodeći se jednim motom, citatom jednog redikula, koji mi je prenio luckasti Ivica Ivanišević, a glasi: ‘Ja sam jedan, a takvih je malo’. Tek nakon što sam završio roman, saznam od Bore, hodajuće enciklopedije, da je tu besmislicu izgovorio jedan političar koji nam je jedno vrijeme krojio sudbinu, a onda Predrag zabilježio u famoznim Feralovim The Greatest Shits. Tko je onda ovdje lud?“