NEBOJŠA LUJANOVIĆ

SPLITSKI PISAC NAPISAO JE KAPITALNU KNJIGU Što je zajedničko Andriću, Jergoviću i Mlakiću

Nebojša Lujanović
 Nikola Vilić / CROPIX
U svom djelu autor se bavi sudbinama pisaca autsajdera koji snažnim autorstvima i bogatim identitetima izmiču ukalupljivanjima u “čiste” nacionalne književnosti

Splitski pisac i književni znanstvenik Nebojša Lujanović (rođen 1981. u Novom Travniku, BiH) upravo je objavio kapitalnu knjigu “Prostor za otpadnike - od ideologije i identiteta do književnog polja” (LEYKAM international).

Djelo je to kojim se po prvi put u nas, analizom osobnosti Ive Andrića, Miljenka Jergovića i Josipa Mlakića, proučavaju sudbine pisaca autsajdera koji snažnim autorstvima i bogatim identitetima izmiču ukalupljivanjima u “čiste” nacionalne književnosti.

“Iako je u slučaju Andrića i u njegovo vrijeme bio aktivan pritisak svrstavanja, kulminacija hegemonijskog tretmana koji inzistira na uokvirivanju autora u nacionalni kanon (a time i nacionalni identitet) dogodio se upravo na prijelazu tisućljeća zbog društveno-političkih promjena, tj. (re)kreiranja novih političkih i kulturnih zajednica i njihovih identiteta, a to je razdoblje u kojem svoju afirmaciju stječu ostala dva autora, Jergović i Mlakić”, obrazlaže Lujanović u uvodu knjige. Na moju opasku da mu je naslov izvrstan i da više asocira na špageti vestern nego na znanstvenu literaturu, odgovara: “To mi je i bio cilj. Ovo i jest neka vrsta obračuna kod O. K. Corrala. U kojem unaprijed znam da smo izgubili. Zato je ovaj naslov došao lako, gotovo sa zadnjom rečenicom.”

Znanstveni fokus

Priznaje mi da ga je prilično iscrpila proizvodnja ove studije i da je usprkos egzistencijalnoj muci krenuo u “borbu s vjetrenjačama”, svjestan da će mu taj posao natovariti puno neprijatelja na vrat. Zanima me koliko je bio težak proces držati znanstveni fokus u srži studije, a da političke reference ostanu u pozadini? “Politička dimenzija je uvijek tu. Poetika je politika, nema o tome spora, i ova moja pozicija, to jest pozicija knjige, definitivno je politička”, veli Lujanović i dodaje: “Trebalo je samo imati na umu da je u središtu književnost, da njome počinjem i završavam. I da sam u poziciji teoretičara književnosti, a ne političkog analitičara, ili nedajbože političkog kalkulanta.”

Nema u “Prostoru za otpadnike” nimalo kalkulantskog, autor se otvoreno i analitički podvukao pod kože spomenute trojice pisaca i njihovih megaidentitetskih bitaka i nagnuća. “Jedna od brojnih tekstualnih taktika jest Andrićevo poigravanje s identitetima i uspostavljenim identitetskim obrascima koje se ne zaustavlja samo na kratkotrajnim spajanjima, ili bolje rečeno, sudaranjima različitosti, nego ide i korak dalje. Kao da pokušava jedan identitet izvrnuti prema svojoj unutrašnjosti i pokazati njegovu prazninu, Andrić povremeno opisuje i situacije u kojima pojedinca bolje razumije Drugi nego Isti”, piše Lujanović, a u iščitavanju Mlakićeva romana “Kad magle stanu” lucidno primjećuje da je “Povratak sjećanju svojevrstan otpor prema ideološki nabijenoj sadašnjosti koja zahtijeva strogo odvajanje i razgraničenje identiteta. Likovi se usred rata prisjećaju prošlih vremena u kojima se gubi razlika između identiteta, sve se stapa u idiličnu ravninu gdje razlike, pomalo utopijski, postaju nevažne. Tako se Mlakićev glavni lik tijekom borbe protiv Bošnjaka prisjeća prijatelja iz djetinjstva koji pripada bošnjačkom etničkom identitetu...”

Lujanovićeva knjiga sjajno reflektira činjenicu da su vrijeme, prostor i identiteti danas jako fluidni. Međutim, nacionalisti svih boja agresivno ih pokušavaju konzervirati i koristiti kao stalnu industriju zla. Dokle tako, pobogu? “Teško pitanje”, odgovara Lujanović: “Prijelomni periodi, oni u kojima dolazi do velikih kulturnih i društvenih lomova, rezultiraju krizama i nesigurnošću, pa onda često i povratkom konzervativnim vrijednostima kao utočištem. Samo što kod nas to više nije prijelazni period, nego trajno stanje.” U tom smislu, vrativši nas Andrićevom proročkom opusu, Lujanović u svojoj studiji točno i gorko konstatira: “Kada je u pitanju mržnja i Bosna, gotovo je svejedno o kojem vremenu Andrić govori, pa se u tom smislu njegova pozicija povjesničara poklapa s pozicijom analitičara trenutačnog stanja, ili pak zloslutnog proroka. U Andrićevim djelima mržnja ima određenu autonomiju, ne pokorava se vremenu, prostoru, a kamoli pojedincima (...) To gotovo kozmičko pravilo trajnosti mržnje nikada ne ostaje u sferi apstraktnog, nego ga Andrić prelama kroz prizmu likova.”

Imaginarni prostor

Kao tekst koji “najzornije sažima problematiku odnosa prostora i identiteta, a jednako tako i glavnu tezu ovog rada” Lujanović ističe Jergovićevu pripovijetku “Geograf”: “Radi se o profesoru geografije koji živi za vrijeme rata u opkoljenu Sarajevu. Time je implicirana situacija ideološkog pritiska (ratna i politička propaganda) da se prihvati zadani, krvlju naslijeđeni, kruti prostor na pojedinca koji se pokušava izboriti za vlastiti imaginarni prostor. Posebno je dojmljiva situacija u kojoj profesor stoji začahuren u svojoj sobi pred zidom na koji su obješene dvije karte - jedna je ispisana, a druga prazna. U prvu je profesor unosio promjene granica kako bi se raspadale države, a drugu je ostavljao čistom, netaknutom, onakvom kakvu ju je i kupio. Na jednoj je, dakle, prostor s krutim granicama, a na drugoj je onaj imaginarni kojem su granice uspostavljene prema subjektivnim kriterijima.”

Lujanović priznaje i vlastitu “nejasnu identitetsku poziciju”, da je i privatno jako uronjen u građu kojom se bavi knjiga. Je li to prednost ili hendikep za znanstvenika? “Oboje. Prednost je to što imate manje problema s motivacijom i hrvanjem sa složeno postavljenom problematikom. Hendikep je što izraz ponekad zna otklizati u previše subjektivne, pa uz to i često zbrkane, konstrukcije koje je trebalo na kraju dosta čistiti, a to je rudarski posao”, opisuje Nebojša maratonsko istraživanje. S maratonom, kojim održava i životnu kondiciju, uspoređuje zanat pisanja.

“Andrićevi tekstovi obiluju primjerima detroniziranih, banaliziranih i karikiranih mitskih junaka čiju slavu prenose povijesni izvještaji, kronike, legende ili usmena predaja. A to je postupak koji čitatelj ne očekuje nakon početno zadane situacije u kojoj se detaljno, s povijesnom ‘točnošću’ (‘pouzdanošću’) ocrtava društveno-povijesni trenutak kao kulise na kojoj se odabrani junak pojavljuje”, podsjeća nas Lujanović u “Prostoru za otpadnike” na neke zaboravljene činjenice.

Onako na prvu, teško bismo rekli da je Andrić koristio i ironijske alate? “Ironija je kod Andrića sigurno teže uočljiva, pojavljuje se tek kada se pozabavimo pripovjedačkom ‘istinom’. Moj credo je tu bio kao i kod pisanja fikcije: udri do kosti! Ili tako, ili nikako”, odgovara Lujanović.

O pop kulturi

Veliku pažnju pronicljivo je poklonio znalačkom tretmanu pop-kulture u Jergovićevoj i Mlakićevoj literaturi, kao bogatim mehanizmima obrane pred histerijom krvi i tla. “Taj potencijal obilato koriste navedeni autori, kao što ga neopterećeni ljudi koriste i u životu. Kreiraju nove vrste zajedništva nad otvorenim stripovima i sa slušalicama u ušima. Ja bih se usudio reći, zdravije vrste. Nitko još nije pokretao ratove zbog Zagora ili Zabranjenog pušenja”, komentira Lujanović u našem razgovoru. U knjizi, pak, to dokumentira ukazujući na Jergovićevu priču “Čiko zavodnik”: “Jedan od mlađih junaka prepričava svoje ratne doživljaje, samo što ne koristi pogrdan izraz četnici, nego ih umjesto toga zove mundirima, Komančima, pljačkašima s Rija Grandea, a tom simbolikom posuđenom iz popularnih stripova ublažava, ili čak potpuno poništava, antagonizam. Sukob poprima obrise poigravanja elementima popularne kulture, poput zabave ili igre.

Onaj na drugoj strani kojem je upućena takva komunikacija jest lik dječaka.” Također i primjerom Mlakićeva romana “Kad magle stanu”: “Mlakić je u jednom prizoru sagledao čitavu povijest bosanskih sukoba i našao vrlo dojmljivu metaforu iz područja popularne kulture. Za njega je bosanska povijest poput televizijske sapunice, sa suviše nepotrebnih epizoda koje se nepovezano i nesuvislo nadovezuju jedna na drugu. I što je najvažnije, u toj je povijesti prisutan i vrlo važan motiv iz sapunice - amnezija. Likovi zaboravljaju što se dogodilo, posljedica nema, sve se vraća, tako da se radnja može produžiti za barem još deset nastavaka...”

Prije znanstveničkog “Prostora za otpadnike”, Lujanović se i u fikciji (žestok roman “Oblak boje kože”) radikalno bavio pitanjima drugih, drukčijih, manjinskih... “Točno, to su sve teme koje su mi bliske”, potvrđuje pisac: “Nema tu neke velike mudrosti. Osjetilo bi se u tekstu da fingiram poziciju koja mi je na emocionalan način strana. Nikad, recimo, ne bih mogao napisati knjigu gdje lik pati od teške bolesti. Bolnički hodnici su mi nešto sasvim strano. Na sreću. Bolest je, eto, jedan od rijetkih belaja koji me je mimiošao.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:24