Vjeran Zuppa: Napokon sam izašao iz sjene i postao kazališni redatelj

“Nemojte me pitati tko je Fortinbras”, izjavio je u prošlogodišnjem intervjuu Jutarnjem Vjeran Zuppa, nakon što je u sklopu glumačke radionice u Grožnjanu postavio predstavu “Fortinbras se napio”.

Nakon otvorene scene, u petak 16. prosinca očekuje nas premijera istog komada u Kerempuhu. Iako godinama u kazalištu i oko njega, ovome uglednom dramaturgu, teoretičaru i profesoru ovo je ujedno i debitantski redateljski uradak:

- Kao što imate ghostwritera, pisca iz sjene, tako imate i redatelja iz sjene, pa bih rekao da sam ja u ova dva navrata izašao iz sjene. Zanimao me komad na onaj način na koji sam ga mogao provjeriti jedino režirajući ga. Ovaj složeni komad u svojoj je scenskoj dispoziciji vrlo klasicistički, dinamika kretanja likova vrlo je realistička, dok su likovi građeni gotovo kao antidramski likovi, te dolazi do zanimljive opozicije između klasicističkog shvaćanja scene i modernističkog koncipiranja likova kod Glowackog.

Sedmero vrata

Zanimalo nas je po čemu će se zagrebačka predstava razlikovati od grožnjanske?

- U Grožnjanu smo imali zadanu scenografiju, dok ovdje imamo sedmero vrata, kao jedan Knežev dvor, u koji se može ulaziti, mogu se brzo mijenjati scene, a od rekvizita imamo samo jedan stolac. U prvome dijelu predstave sve se igra na jedan farsički način, parodira se francuski klasicistički teatar, a u drugome dijelu čitava se iluzija vremena pomiče u vrijeme koje će čak i “pretrčati” ovo naše sadašnje. Predstava završava mačevanjem između vitezova koji kao da se nalaze u “Ratovima zvijezda”.

Zahtjevan komad

Zuppa predstavu naziva “mračnom političkom farsom” te objašnjava kako se referirao na neke aktualne političke teme:

- Morao sam uvesti jedan važan lik u taj komad, a to je lik Yorike, koja je neka vrsta brehtijanskog komentatora. Brecht, naime, često prekida prizore na način da upućuje na njihov sadržaj ili iz prizora izvlači neku pouku. Yorika je, inače, izvanbračno dijete one lude Yorika iz “Hamleta”, njena uloga pisana je u stihovima, komentatorskim, zabavljačkim stilom, a ona pomaže i u nekim drugim stvarima na sceni koje se inače ne bi mogle postaviti, čak ni u HNK.

Glowacki je, naime, taj komad pisao 1989. godine, kada se počinju koristiti ovi elektronski objekti, kraj je natrpao projekcijama, a zatim je na scenu uveo još niz glumaca da bi mogao završiti s gotovo originalnim scenama “Hamleta”. Ja sam to morao izbjeći, a mislim i da je upravo zbog toga ovaj tekst malo izvođen i u Americi i u Europi, iako je jako hvaljen.