U 97. godini umro je Milko Šparemblek. Radio je gotovo do posljednjeg dana

Hrvatski baletni plesač, pedagog, koreograf, redatelj i dramaturg Milko Šparemblek preminuo je u 97. godini života.

Rođen u Prevalju u sjevernoj Sloveniji, učenik Ane Roje i Oskara Harmoša, u HNK-u se zaposlio 1947. godine. Surađivao je s Margaritom Froman (Prokofjev, Romeo i Julija; Delibes, Coppélia), Pijom i Pinom Mlakar (Lhotka, Balada o jednoj sredovječnoj ljubavi), Miloradom Jovanovićem (Stravinski, Apollon musagète; Čajkovski, Francesca da Rimini), Franjom Horvatom (Baranović, Licitarsko srce), Zvonimirom Tajzlom (de Falla, Trorogi šešir) i Nenadom Lhotkom (Schmitt, Tragedija Salome; Prokofjev, Klasična simfonija).

Usavršavao se i u Parizu, gdje je radio s Olgom Josifovnom Preobraženskom i Sergejem Perettijem te postao prvi plesač u trupama Janine Charrat, Milorada Miškovića i Mauricea Béjarta, a zatim, u New Yorku, i kod plesača Marthe Graham i Joséa Limóna.

Od 1955. stvara prve koreografije, među kojima se ističu Quatuor (Raffaello de Banfield, 1957.), Čovjek pred zrcalom (Kelemen, 1959.), Ljubavnici iz Teruela (Teodorakis, snimljeno i za film 1961.).

Nakon angažmana u trupi Ballet du XXe siècle M. Béjarta, gdje je bio i baletni majstor, djelovao je kao koreograf, snimao televizijske filmove (Weill i Brecht, Sedam smrtnih grijeha; Schönberg, Očekivanje; Auric, Fedra; Bartók, Čudesni mandarin), bio je ravnatelj Baleta Metropolitan Opere u New Yorku (1971.), Gulbenkian Balleta u Lisabonu (1970.–1975.), Baleta u Lyonu (1977.–1980.) i Zagrebu (1992.–1994.).

U Hrvatskoj se istaknuo koreografijama Opus 43 (Beethoven, 1975.), Trijumf Afrodite (Orff, 1975.), Simfonija psalama (Stravinski, 1976.), Pjesme ljubavi i smrti (G. Mahler, 1981.), Carmina Krležiana (Parać, 1987.), Amadeus Monumentum (Mozart, 1990.), Johannes Faust Passion (Bach i nepoznati srednjovjekovni autori, 2001.).

Koreografirao je plesne inserte u operama, scenski pokret u dramama, režirao je i koreografirao za HRT.

Dobitnik je mnogih nagrada u zemlji i inozemstvu. 2002. primio je i Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo.