LORENCI 'Što je banalnost zla? Ne znam, ali znam da sam i ja banalan i zao'

Malo koje filozofsko ili politološko djelo ostavilo je toliki utjecaj na opću kulturu kao knjiga Hannah Arendt o suđenju Adolfu Eichmannu, organizatoru transporta Židova u nacističke logore smrti. Ona je skovala izraz “banalnost zla” koji koristimo kad treba i kad ne treba, a vjerojatno svatko ima svoju definiciju.

Kao njemačka židovka, Hannah Arendt po dolasku nacista na vlast 1933. bježi prvo u Francusku, a zatim u SAD. Filozofkinja i politologinja 1961. za američke novine izvještava sa suđenja Adolfu Eichmannu u Jeruzalemu. Izraelski Mossad oteo je Eichmanna koji je pod lažnim imenom živio u Argentini. Nisu ga izručili Njemačkoj, jer kako je to lijepo prikazano u filmu “Narod protiv Fritza Bauera” iz 2015., u to vrijeme Njemačka nije bila sklona suditi bivšim nacistima.

Državni tužitelj Bauer dolazi do informacije o tome gdje se krije Eichmann, ali budući da zna da Njemačka petnaest godina od kraja Drugog svjetskog rata još nije u stanju suočiti se s vlastitom prošlošću i osuditi jednog od bitnih ljudi u nacističkoj hijerarhiji zla, informaciju prosljeđuje Mossadu. Iako Eichmann nije pripadao prvim Hitlerovim suradnicima, to je suđenje bilo važno jer je malo tko od nacista dotad uopće bio osuđen, nakon što su pobili milijune ljudi. Na Nürnberškom procesu 1945. optužena su 24 nacista, saveznici su po oslobođenju počeli s denacifikacijom okupirane Njemačke, no hladni rat je promijenio prioritete.

Ključni tekst

Dvije godina nakon suđenja Hannah Arendt 1963. objavljuje knjigu. Njena studija “Eichmann u Jeruzalemu - izvještaj o banalnosti zla” jedan je od ključnih tekstova za razumijevanje nacizma, ali i zla u čovjeku.

Velike teme uhvatili su se slovenski redatelj Jernej Lorenci i glumačka ekipa Zagrebačkog kazališta mladih. Premijera “Eichmanna u Jeruzalemu”, po motivima Hannah Arendt, najavljena je za 22. ožujka.

Hannah Arendt opisuje Eichmanna poput glavnog lika hrvatskih crnih kronika: on je miran, uredan susjed koji uvijek pristojno pozdravi. Ni po čemu on ne odudara, nitko nikad ne bi mogao pretpostaviti... a ipak, taj je čovjek sudjelovao u ubojstvu milijuna ljudi tako što je “samo radio svoj posao”, osiguravao transport Židova prema koncentracijskim logorima. Nikoga on nije svojom rukom ubio, nikoga nije ni posebno mrzio. Eichmann nije bio vođen nekom posebnom mržnjom prema Židovima.

Bio je član SS-a od 1933., dogurao je do čina pukovnika. Od 1941. Eichmann je organizirao transport njemačkih Židova u logore u okupiranim europskim zemljama, u siječnju 1942. vodio je zapisnik na Wannsee konferenciji, na kojoj je nacistički vrh donio odluku o “konačnom rješenju” židovskog pitanja. Računa se da su nacisti u Holokaustu ubili šest milijuna Židova, a Eichmann je kao savjestan birokrat bio važan kotačić tog ogromnog ubilačkog mehanizma.

Hannah Arendt prati suđenje i detaljno opisuje Eichmanna. Najlakše je reći “monstrum, čudovište, zločinac”, ali ona to odbija kako je ne bi ometalo u spoznaji. Eichmann osobno nikad ništa nije imao protiv Židova, piše ona. Eichmann je prije svega bio čovjek organizacije, lojalan svojim nadređenima, koji je marljivo radio ono što se od njega očekivalo. Intelektualno prosječan, pa i ograničen, nije razmišljao, niti je mislio da treba razmišljati o posljedicama onoga što čini.

Tekst Hannah Arendt je značajan jer miče ono uobičajeno oslikavanje nacista kao psihopata, bitno drugačijih od običnih ljudi. Izraelci su Eichmannu poslali šest psihologa i nijedan nije utvrdio trag bolesti ili psihopatske crte ličnosti. Eichmann je samo slušao svoje šefove. Ipak, to ga ne lišava odgovornosti: on je svjesno prihvatio biti dio zla. Pod terorom većina ljudi će popustiti, ističe Arendt, ali ne i svi, što pokazuju različiti primjeri okupiranih zemalja. Neki su odmah poslušali naciste i izručili svoje Židove, ali Danci su primjer kako se moglo i Hitleru reći ne.

Arendtina teza o banalnosti zla velika je jer ukazuje na zlo u svakome od nas, kao i na izbor pred kojim svaki čovjek stoji u svakom trenutku. Zlo je dio ljudske prirode, baš kao i dobro. Ali najlakše je vidjeti trun u tuđem oku. Ljudska psiha je takva da smo skloni počinitelje zlodjela vidjeti kao monstrume i čudovišta, kao luđake koji nemaju baš nikakve veze s nama. Idealiziramo sebe i one koje volimo, demoniziramo one druge. Treba nam crno-bijela slika svijeta, jer ne znamo drugačije nego živjeti u laži, u kojoj ćemo sebe same gledati kao svece, dok je onaj drugi crni vrag. Monstrum, koljač, zlikovac.

Zašto je tako teško prihvatiti da i moj voljeni ima svoju mračnu stranu, da nije samo mila i draga osoba, ne zato što je zao ili pokvaren, nego zato što je ljudsko biće? “Zato što štitimo sebe i svoje najbliže, ne zato što ih toliko volimo, nego zato što, ako bismo njih prepoznali kao ljudska bića u svom najboljem i svom najgorem, onda bismo otvorili mogućnosti da ni mi nismo savršeni. To je čisti ego trip. Ljubav se u velikoj mjeri sastoji baš od toga, nastojanja da zaštitimo sebe. Nije to ljubav prema drugima, to je paranoidna ljubav prema sebi”, objašnjava Jernej Lorenci, redatelj predstave.

Ideja da rade predstavu po knjizi Hannah Arendt bila je njegova. “Nisam imao pojma što će to biti. Došao sam u Zagreb s malo materijala i temeljnim osjećajem koji me j***. A sve što sada nastaje je kolektivni rad”, objasnio je Lorenci. U pauzi od proba sjedi s Lucijom Šerbedžijom, Mijom Bjondić, Katarinom Bistrović Darvaš, Dadom Ćosićem i scenaristom Maticem Starinom. U predstavi igraju još Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat i Vedran Živolić. Banalnost zla, što vama to znači, pitam redatelja. “Ja sam mislio da znam što mi znači, ali sada nemam odgovor. Samo znam da sam i ja banalan i zao”, odgovara Jernej Lorenci.

Zadnje njegovo što sam gledala u ZKM-u bila je genijalna “Ilijada” Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani, u koprodukciji s Mestnim gledališčem ljubljanskim i Cankarjevim domom, s Janezom Škofom i pokojnim Jernejem Šugmanom. Nakon toga je Lorenci dobio Europsku teatarsku nagradu koju dodjeljuje Europska komisija, a koju su prije njega nosili Peter Brook, Heiner Müller, Robert Wilson, Pina Bausch i Harold Pinter.

Za dramaturga Matica Starinu banalnost zla znači samo to da nitko ne zna kako će se ponašati u nekoj situaciji. “Mislim da nikad ne možemo drugoga suditi”, kaže. Ostali me gledaju, i šute. “Ako želite vidjeti naš kolektivan stav prema tome, teško ćete se do toga probiti”, smije se Lucija Šerbedžija.

U intenzivnim probama ispituju različite perspektive, ispituju i traže. Nema kolektivnog mišljenja. U razgovoru između prijepodnevne i poslijepodnevne probe djelovali su kao da sam ih prekinula u nečemu jako intimnome, što se strancu ne može prepričati. Teško je pričati o svom djetetu prije nego što se rodilo, kaže Lorenci. Predstavu rade kao rekonstrukciju: rekonstrukciju suđenja Eichmannu, zatim svjedočanstava preživjelih iz Holokausta, koje je dokumentarist Claude Lanzmann snimio u svom devetosatnom dokumentarcu Shoah, te osobnih priča glumaca.

“Uživam beskrajno, uživam u otvorenosti i u tome da je svima stalo. To je najbitnije, i onda se može nešto dogoditi”, tvrdi redatelj. “Radimo zajedno, ali bez kolektivizacije. Mislim, ja ne postojim bez drugih, mene nema, ne mogu postojati kao redatelj bez glumaca, sam po sebi nisam ništa”, ističe.

“Poanta kazališta nije u predstavi”, objašnjava svoj pristup režiji Lorenci i nastavlja: “Prilično je jednostavno napraviti predstavu koja može proći. Samo ako se nešto dogodi, ako se dogodi susret i ako se sve posloži, što se vrlo rijetko dogodi, onda to može imati smisla. Ali preduvjet za to je: daj glas drugome, pokušaj čuti taj glas. Imaj mrvicu strpljenja, pusti ga da se čuje, nemoj se nadmetati s njim.” Hannah Arentd pritom mu je dala i sadržaj i metodu.

Smatra je iznimnom veličinom. “Hannah Arendt je poput Einsteina”, kaže Lorenci. “Einstein je svojom teorijom relativnosti napravio samo mali pomak, a preokrenuo je ono najbitnije u shvaćanju svemira i toga tko smo mi i zašto ne možemo funkcionirati zajedno. Tako je i Hannah Arendt, ona nam je dala mogućnost da nešto u što smo apsolutno sigurni, malim pomakom, malim mijenjanjem perspektive otvorimo prostor, i to je prostor ljudskosti”, tumači Lorenci.

Svaka apsolutna sigurnost je fašizam. Mijenjanje perspektive za pojedinca je jako teško. “Taj prostor ljudskosti je neizdrživ i ako ga uspiješ primijeniti barem mrvicu na sebe, napravio si puno. To je šansa koju nam je dala Hannah Arendt, ona je Einstein u poimanju društvenih procesa”, ističe Lorenci.

Slučaj Danske

Svijet gledamo uvijek kroz svoje oči. “Nema šanse ni da svoju djecu stvarno vidimo i oni su nam, zapravo, stranci, što je grozno. I ja gledam sve, apsolutno sve samo kroz sebe. A valjda je suština ili cilj čovječnosti, ako to postoji, pokušati mijenjati svoju perspektivu. Barem za milimetar”, smatra Lorenci. Sada Eichmannom naziva tu sposobnost mijenjanja perspektive.

“Najlakše je osuditi Eichmanna ili Josefa Fritzla, a prepoznati klicu Josefa Fritzla u sebi, to je puno teže. A nismo toliko drugačiji”, kaže redatelj. Ako uđeš u cipele zločinca i pokušaš shvatiti zašto je to učinio, opravdavaš li ga time? “Naravno da ne”, odgovara Lorenci.

Kako bi rekla Hannah Arendt, čovjek je uvijek taj koji odlučuje. A kako je to rekla profesorica Nadežda Čačinović na tribini kojom je najavljena predstava, Hannah Arendt je jedna optimistična gospođa. “Time što odbacuje ideju demonskog zla, ona govori da je moglo biti drukčije, da se to moglo spriječiti”, kaže ona. Optimistično je ako ne mislite da je nacizam neizbježna sudbina čovječanstva, nego nešto što se dogodilo, ali nije moralo. “To je jedna optimistična knjiga”, smatra Čačinović. Primjerice, i drugi su bili protiv uništenja Židova, poput Švedske, Italije, Bugarske pa i Mađarske, ali Danci su od prvoga dana otvoreno bili protiv.

Kad su Nijemci zatražili uvođenje žutih zvijezda, Danci su odgovorili da će je kralj prvi staviti. Vlada je zaprijetila ostavkom. Imali su oko 6400 Židova i 1400 židovskih izbjeglica iz Njemačke, odbili su ih izručiti Nijemcima. Ni danski nacisti i SS-ovci nisu bili voljni slušati, piše Arendt. Poslali su postrojbe iz Njemačke. Od oko 7800 Židova, njih 477 im je otvorilo vrata. Nekoliko dana ranije pomorski agent Georg Duckwitz je, vjerojatno na upozorenje nacističkog opunomoćenika dr. Wernera Besta, sve objavio danskoj vladi, a oni su alarmirali židovsku zajednicu, koja je proširila upozorenje.

Židovi su se sakrili, a onda je Švedska prihvatila 5919 izbjeglica. Za one siromašne su put platili Danci. Ovih 477 prebačeno je u logor Terezin, ali su imali bolji tretman jer su Danci stalno za njih intervenirali. Umrlo ih je 48, piše Hannah Arendt. Skoro šest tisuća je spašeno, jer su se neki ljudi usudili reći “ne” zlu, u vrijeme dok je većina svaki otpor smatrala nemogućim.